U raljama Službe

Beogradski Apelacioni sud ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom su bivši pripadnici Službe državne sigurnosti Milan Radonjić, Ratko Romić i Stevan Basta prošle godine osuđeni na višegodišnje kazne zatvora zbog pokušaja ubojstva lidera Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića u Budvi 2000., te predmet vratio na ponovno suđenje. Tom presudom, Radonjić, bivši načelnik beogradskog centra SDS-a, bio je osuđen na osam godina zatvora, a Basta i Romić, nekadašnji načelnici za unutrašnji i vanjski ekstremizam, bili su osuđeni na sedam godina zatvora.

Suđenje će, dakle, 13 godina nakon zločina, krenuti ispočetka: Apelacioni je sud, naime, našao da prvostupanjska presuda obiluje apsolutno bitnim povredama odredbi kaznenog postupka, a da je činjenično stanje nepotpuno ustvrđeno. Također, izreka presude je, smatra sudsko tijelo, nejasna i nerazumljiva, nepotpuna te proturječna i sama sebi i razlozima u obrazloženju; potkrepljuju to time što postoje znatna odstupanja između onoga što se u radnjama presude navodi o utvrđenom činjeničnom stanju i samog činjeničnog stanja, piše u priopćenju suda, u kojem se ne precizira koje su činjenice nejasne i proturječne te što treba ustvrditi ili ispraviti u novom suđenju.

Trojica optuženih, prema optužnici, davala su savjete atentatorima na Draškovića i prikupljali podatke „radi eliminiranja“ posljednjega kao političkog protivnika Slobodana Miloševića. Kako stoji u optužnici, Romić i Basta su po nalogu svoga šefa Radonjića pratili Draškovića i fotografirali ga u njegovoj kući u Budvi, potom fotografije predali šefu, koji ih je proslijedio počiniteljima atentata, pripadnicima zloglasne Jedinice za specijalne operacije – Leonidu Milivojeviću, Branku Berčeku i Nenadu Iliću. Drašković je, inače, u atentatu lakše ozlijeđen: atentatori su 15. lipnja 2000., nešto prije ponoći, ispalili na njega osam metaka, od kojih su ga dva okrznula. To je bio drugi pokušaj atentata na njega; prvi put je također izbjegao smrt, pod kamionom pijeska na Ibarskoj magistrali, kada su poginula četvorica članova SPO-a, među njima i rođeni brat njegove supruge Danice Drašković. Pravomoćnom su presudom za to četvorostruko ubojstvo i pokušaj ubojstva na po 40 godina zatvora osuđeni tadašnji načelnik Službe državne sigurnosti Radomir Marković, komandant danas rasformirane Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek Legija, te pripadnici Jedinice Nenad Ilić i Branko Berček.

Pošto je Apelacioni sud ukinuo prvostupanjsku presudu, sam je Drašković izjavio da nije iznenađen te da je odluku, zapravo, donijela sama Služba, koja nije reformirana, niti su otvoreni dosjei; za to, kaže, ni u jednoj postmiloševićevskoj vlasti nije bilo političke volje. „Služba ne dozvoljava da njeni prvi ljudi ikada budu optuženi i pravosnažno osuđeni. Mislim da ovoga puta postoji još jedan razlog zbog kojeg se postarala da ne bude potvrđena presuda, jer su sva trojica optuženih glavni u operaciji ‘Ćuran’, kada je ubijen Slavko Ćuruvija. Da je presuda potvrđena, onda bismo verovatno došli i do razrešavanja ubistva Ćuruvije i sva trojica bi se našla na optužnici“, rekao je Drašković.

Milan Radonjić, Ratko Romić i Stevan Basta, naime, imaju veliku ulogu u slučaju ubojstva novinara Slavka Ćuruvije 11. travnja 1999., kada su ga – po Radonjićevom nalogu – također pratili 24 sata dnevno, a pratnja je povučena tek nekoliko trenutaka nakon ubojstva. Inače, Radonjić je postavljen na funkciju šefa beogradskog centra Službe tek nekoliko dana prije Ćuruvijina ubojstva, na preporuku Miloševićeve supruge Mirjane Marković, za koju se sumnja da je naručitelj; u to vrijeme, naime, traje intervencija NATO-a protiv SR Jugoslavije, a režimske novine (navodno po njenom nalogu) objavljuju huškački tekst u kojem se tvrdilo da je Ćuruvija prizivao bombe.

Danica Drašković dijeli mišljenje svoga muža i kaže da nakon 13 godina „velike borbe i nekakve nade“ vidi da je cijela Srbija u ropstvu službi sigurnosti i da je iz tog ropstva može izbaviti jedino evropski protektorat. „Uzalud će biti reforme bilo čega dok se ne reformiše SDB, dok se ne otvore tajni dosjei. Za to bi najbolje bilo dovesti evropske stručnjake, da preuzmu taj resor i da rasformišu tu Službu po uzoru na rasformiranje Štazija u Istočnoj Nemačkoj. Mislim da bi to Nemci uradili brzo i efikasno, u interesu građana Srbije i u interesu njihove slobode. Jer, u Srbiji još ne postoji sloboda od pripadnika Službe državne bezbednosti“, jasan je Drašković.

Pojedini analitičari slažu se sa Draškovićevim stavom da je ukidajuću presudu donijela ista struktura koja je atentate, ne samo na njega, organizirala 90-ih prošloga stoljeća, pogotovu kad se uzme u obzir da su na vlasti upravo oni koji su ondje bili i tada, ma koliko danas bili okrenuti k evropskoj priči. Isto se može konstatirati i za pravosuđe, koje je na vjerojatno najnižim granama u posljednjim desetljećima: loše stanje u sudstvu i tužilaštvu nastalo za Miloševićeva režima dodatno je pogoršala traljava „reforma“ koju su proveli demokrati, a nova je vlast cijelu stvar zacementirala, ne ispravivši apsolutno ništa – naprotiv, sve se svodi samo na obećanja da će se situacija promijeniti. Činjenica je da se i mijenja: od amnestije osuđenih, provedene u samom startu nove vlasti, do ukidanja presuda u mnogim slučajevima u kojima se na jedvite jade došlo do kakve-takve pravde.

Ista trulež ovih dana u javnost dospijeva i iz policijskih redova. Dva reprezentativna sindikata upozoravaju na porast kriminala u društvu, na kriminaliziranost dijelova policije i žandarmerije (nedavno je javnost šokirana slučajem u kojem je jedan pripadnik žandarmerije ubio i zapalio dvojicu ljudi zato što je jednom od njih dugovao nekoliko stotina eura!), na nerad i nepotizam. I tvrde: u policiji nije bilo nikakvih kadrovskih promjena još od devedesetih, posvuda su isti ljudi (osim što u nekim gradovima godinama nema policijskog rukovodstva policije), a mnogo govori i podatak da premijer i ministar policije već u drugom mandatu, Ivica Dačić, nije personalni sastav policije ni pipnuo, nego se njome bavi samo u zakulisnim političkim sukobljavanjima s koalicijskim partnerima. Zato Vuku Draškoviću treba dati za pravo: ova presuda doista za nikoga ne bi trebala biti iznenađujuća.