Uhodano i mekano

S obzirom na ulogu u formiranju poetičkih tendencija u lokalnom književnom polju, pjesnik, esejist i prevoditelj Uroš Zupan upisuje se, uz na primjer Daneta Zajca i Tomaža Šalamuna, bez sumnje u niz imena koja su presudno oblikovala suvremenu slovensku poeziju. Javivši se samim početkom devedesetih knjigom Sutre, Zupan je trasirao put čitavoj generaciji koju će obilježiti neskriveni utjecaj anglofonoga, prije svega prekooceanskog pjesništva. Te su zasade ondje znatno ranije uspješno ucijepili i veze učvrstili već spomenuti Šalamun i, dvadesetak godina kasnije, Aleš Debeljak, no spomenuti su se autori na prozvane prakse mnogo neizravnije oslanjali, prelamajući ih kroz domaće neoavangardne i postmoderne matrice. Zupanovo „evidentiranje neuhvatljivoga“, funkcionalna i upečatljiva simbioza događajnog vremena svakodnevice, kroz okvir (pop)kulturne povijesti uvijek prisutne konjukture te svojevrsnog apstrahiranja, ponekad gotovo potpunog relativiziranja temporalnog okvira mnogo je izravnije, na idejnom fonu kao i na razini izvedbe, ukorijenjeno u tradiciju W.C. Williamsa, beat i post-beat poetika, nasljeđe njujorške škole i Black Mountain Collegea – Ashberyja, Kennetha Kocha, Roberta Duncana i Creeleya te njihovih nasljednika poput Charlesa Wrighta ili Marka Stranda. Iskustvo istoka, u pluralu, koje pjesnikov obzor snažno kolorira od prve knjige (bilo da se to manifestira kao filozofsko ili duhovno utemeljenje ili preuzimanje formalnih obrazaca), također je, čini mi se, fundamentalno obilježeno recepcijom istih, prije svega kroz prizmu gore popisanih poetika.

U tu se dominantnu formativnu liniju smješta i za sada posljednja, osma pjesnikova knjiga, kod nas štampana dvojezično. Zupan u Papučama ispisuje uglavnom duže pjesme fino ritmiziranog slobodnog stiha, mahom pravilne strofike, no u oba slučaja uz eksplicitnu intertekstualnu referencu, pa i ironijski podtekst, jednako suvereno koristi „field composed poem“ ili metrički neutegnuti haiku. Ta bilježenja opipljive ili neopipljive svakodnevice, kardiogrami i psihogrami stanja protagonista koji je, pa i kad je imenovan i prostor-vremenski lociran, recimo u suvremenu urbani areal Trbovlja ili ljetne Ljubljane, uvijek neuhvatljiv i raspršen; ti ambijentalni, poentilistički pasaži malih „ne-priča“ nekom se čudnom akumulacijom (alkemijom uspjele pjesme) podižu na opću i izvanvremensku, iz mjerljivoga kontinuuma trajanja istrgnutu razinu.

Iako prevoditeljski i urednički angažman Ksenije Premur na izdanjima suvremenih slovenskih pjesnika treba istaknuti i pohvaliti, nemoguće se ne osvrnuti na brojne tehničke aljkavosti izdanja. Mnogo više od nedovršenoga kazala koje ne vodi nikuda, blurba na poleđini koji se prekida u pola rečenice ili nepoštivanja uzusa visećeg retka oči bodu prijevodne pogreške i nezgrapnosti, koje znatno otežavaju čitanje te reduciraju užitak u inače uhodanim i mekanim Papučama. Zupan je pjesnik kojega svakako treba čitati, no to je, ukoliko ne znate slovenski, bolje činiti u prije desetak godina objavljenom prijevodu Josipa Ostija i Miloša Đurđevića naslovljenom Pripreme za dolazak travnja.