Umjetnici iz prošlosti
RTL Danas
Tomislav Jelinčić, odmjereni, nenametljivi voditelj RTL-ova dnevnika, najavljuje prilog o požaru u kojem je nestala bihaćka bolnica, pa kaže da se u bosanskom gradiću odvijala “prava drama”. Formulacije o “pravoj drami”, “događaju koji bi mogao poslužiti kao scenarij za holivudske filmove”, “vrućem krumpiru”, “vrhu ledene sante” i slične, te naročito sintagmu “pokazat će vrijeme”, trebao bi u bilo kojoj redakciji bilo kojeg medija zabraniti bilo koji urednik. One nepogrešivo otkrivaju trijumf pogibeljnih rutina. Kažete li da se odvijala “prava drama” postižete samo jedan efekt – ubijate dramatičnost u vlastitoj rečenici. Pojam drame žanrovski ionako ne bi pogađao bit bihaćkog požara, jer do drame, od Sofokla do Čehova, dolazi zbog međuljudskih odnosa, a ne zbog varnice u rezervoaru ili pucanja getribe.
Đurica Drobac, u čijem se glasu odvija prava drama i kad čita najavu berbe šparoga, nadmoćno je posložio uvod u HTV-ov Dnevnik. “Izgorjela bolnica u Bihaću, nitko od pacijenata nije stradao, tijekom požara rođene dvije bebe”. Sjajan Dropčev tekst kratak je, dinamičan, eksplozivan opis tragedije koja je pogodila Bihać. HTV-ov se urednik fokusirao na dva ljudska života, na dvoje novorođenčadi koja su prve slike svijeta doživjela kao gorući pakao. Time je – kao Sergej Eisenstein koji je u “Oklopnjači Potemkin” prikazao prevrtanje dječjih kolica niz stube u krkljancu revolucije – pogodio bit svake dobre epike: sudbinu pojedinca u kolektivnoj kalvariji. Ukratko, javna televizija nadvladala je komercijalnu na njenom terenu.
Dnevnik, Nova TV
“Poduzimamo racionalne male promjene, zato jer ljudi ne žele, ne prihvaćaju radikalne promjene”, kaže Zoran Milanović u Umagu. Eto, to je ta filozofija koja nas od Milke Planinc naovamo nepogrešivo vodi u propast. Male promjene su nikakve promjene. Umjesto mercedesa – audi. Umjesto strica – sinovac. Zvuči kao satira, ali nije. Malim ugostiteljima zatvaraju lokale ako imaju neproknjiženih deset kuna. Milanovićev šef kabineta na proslavu ulaska u EU potroši milijun i pol kuna više i nikom ništa. Marija Antoaneta je, pozivajući se na socijalni propis prema kojemu su pekari, ako nisu mogli na tržište plasirati dovoljne količine kruha, po istoj cijeni bili dužni prodavati kolače, završila na stupu srama. Nesretnica se našla na gubitničkoj strani pa su joj tu, zapravo plemenitu izjavu, uzeli kao dokaz vrhunskog cinizma – “ako nemaju kruha, neka jedu kolače”. Ali mi danas ovdje znamo da je Milanović doista rekao: ako nemamo za mercedese, uzimo audije.
Odbijanje štednje i inače je pogrešno. Kad bi Hrvatska trošila vlastite proizvode, odbijanje štednje bilo bi poticanje domaće proizvodnje i bio bi dobro. No u ovim okolnostima, odbijanje štednje jest odbijanje da prestanemo sa zaduživanjem kako bismo kupovali stranu robu.
Utisak nedelje, B 92
Emir Kusturica daje “posljednji intervju” i stvar neodoljivo podsjeća na zadnji koncert Miše Kovača ili zadnje okupljanje Bijelog dugmeta. Emir nikada neće biti Džoni, reklo bi se. Još ćemo mi njega slušati, no živi bili pa vidjeli. U tom, tzv. zadnjem intervjuu, Kusturica je flegmatično izjavio kako je društveni utjecaj umjetnika danas stvar prošlosti. Živa istina. Danas više ni pisci, ni slikari, ni filmadžije, ne znače puno – sutra će, u epohi gadgeta, Batmana, 3d filma i masovne piraterije, značiti još manje. Stanko Lasić danas Hrvate zanima koliko i bugarska književnost, najpametniji ljudi države gurnuti su na margine, a problem nitko i ne vidi. Kad je Charles Dickens objavljivao feljtone Pickwickova kluba ili Olivera Twista, deseci hiljada ljudi od rane su zore čekali otvaranje dućana kako bi kupili nove nastavke. Kad je Dostojevski držao čuveni govor o Puškinu, studenti su padali u nesvijest, dovedeni do stanja histerije. U jugoslavenskoj Puli Antuna Vrdoljaka oduševljena je publika na rukama nosila od Arene do hotela Rivijera, a danas trebaš biti ekspert da bi razlikovao Gorana od Bojana Navojca. Čak i Kusturica dođe u medije samo ako izazove kakav skandal po Mokroj Gori ili izgovori zadnji intervju.
Jugoslaviju su, između ostalog, najzdušnije rušili brojni osrednji umjetnici koji nisu mogli izdržati konkurenciju, pa su sanjali postati veće zvijezde na manjem teritoriju; danas kad su kulturne publike desetkovane, postali su naprotiv još manji. Sad iz dubina kolektiva snažno probija nostalgija za boljom prošlošću. Najprije je otvorenje ovogodišnje Pule, jugoslavenstvujuće više no što je to bilo osamdesetih, u Arenu dovelo skoro sve najveće zvijezde jugoslavenske kinematografije. Donedavno je to bilo nezamislivo, a samo par dana kasnije Motovun su otvorili Miodrag i Nenad Kostić, legendarni duo iz klasika “Ko to tamo peva”. Nakon njih na binu je izašao orkestar Roma trubača. Ušli smo u Europu, a Jugoslavija se sad gradi iz blata (!?), drumovi sanjaju Turke, ali Turaka više nema. Što smo sanjali to nam se i ostvarilo, i sad je glupo ići u rikverc.
Mesto koje čuvam: Prijepolje, RTS
U konkurenciji 59 muzeja, na natjecanju u Portugalu 2012, muzej iz Prijepolja dobio je specijalnu nagradu. Prijepolje je, za one koji to ne znaju, gradić na Sandžaku, u Polimlju, na tromeđi Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Neupućen čovjek poput TV kritičara počne gledati emisiju privučen čarobnom ljepotom kraja, potom otkrije da je i tradicijska arhitektura takva, a onda mu postane jasno da je muzej – koji predstavlja direktor Slavoljub Pušica – itekako zaslužio nagradu u Portugalu. I muzej i njegov čelni čovjek, naime, silno se trude oko očuvanja kulturne baštine čiji je samo jedan dio multikulturalnost, a to je u ovoj emisiji lijepo prikazano. Mnogo se ljudi u tom balkanskom svračjem zakutku trude oko kulture, možda i više nego ovdje. Na otvorenje muzeja došlo je 15.000 ljudi. To je svjetski fenomen.
U tom kraju nije bilo rata. To čovjeka navodi na zanimljivu tezu. Minuli ratovi objašnjavani su kao srpsko-hrvatski, srpsko-bošnjački, hrvatsko-bošnjački itd. No Srbi i Bošnjaci Sandžaka nisu ratovali; Hrvati i Srbi Gorskog Kotara također. Ni u Vojvodini, izuzev nekoliko srijemskih sela, nije bilo etničkih sukoba. Što to znači? Znači da ratovi nisu dolazili odozdo: ratovale su oligarhije, sukobi su bili politički proizvodi. Bila su to “grabežna umorstva” (M. Vasić) a stvar grabeža jednako se nastavila i nakon rata. Zanimljivo je, nadalje, da nakon ovih ratova niti jedan narod nema “ekstremnu neprijateljsku emigraciju”. Kao što je zanimljivo da su vrlo brzo nakon kraja rata nestajale bilo kakve osvete. Nije bilo “nekontroliranih grupa i pojedinaca” koji su za rata činili zulume. Što, pak, to znači? Ono što smo već rekli. Rat je došao odozgo.