Avangardna reprezentacija Jugoslavije

Dođite i vidite istinu – tim je sloganom Jugoslavija od početka pedesetih pozivala građane drugih država da posjete zemlju i na vlastite se oči uvjere u laži staljinističke propagande i postignuća titoističkog socijalizma. Mase je negdje trebalo i smjestiti, pa je jadranska obala postala poprište neviđenoga građevinskog podviga: izgrađene su na stotine hotelskih objekata, a kako je približno 95 posto jugoslavenske obale bilo u Hrvatskoj, većina je podignuta u toj republici. U samo deset godina, od ranih šezdesetih do početka sedamdesetih, izgrađeno je gotovo 400 hotela, pa je njihov ukupan broj zamalo udvostručen (sa 404 na 795 objekata); prikazan u ležajevima, porast je još dramatičniji – sa 30.879 na 119.453. Osim promotivne funkcije, turizam je, naravno, bio i dobrodošao izvor čvrste valute i podizanja životnog standarda, no značio je i mnogo više od toga: bio je sredstvo jačanja nacionalne svijesti, izgradnje “novoga jugoslavenskog čovjeka” i opće modernizacije društva, tvrdi Mihael Cinganel, austrijski teoretičar arhitekture, povjesničar kulture i kurator izložbe “Praznici nakon pada: transformacije socijalističke ljetovališne arhitekture na hrvatskom Jadranu”, postavljene od 10. kolovoza do 1. rujna u berlinskoj galeriji Neue Gesellschaft für bildende Kunst, koju je ovom prilikom (lani je bila u Gracu) vidjelo oko 2.400 posjetitelja. U našoj je javnosti, u sklopu općeg pljuvanja uspjeha socijalizma, dobrom dijelu tih hotelskih objekata prišiven nadimak betonskih čudovišta, no znalci su oduvijek bili svjesni da se često radilo o vrhunskim arhitektonskim dometima.

– Možda su ti hoteli za Jugoslavene dosadni, no za nas su jako uzbudljivi. Među njima je začudno velik broj građevina koje su, po mom sudu, svjetska klasa umjetničkog dizajna, posebice kad se imaju na umu ograničena sredstva kojima su podizane – kaže Cinganel.

Naravno, dodaje, nisu svi jadranski hoteli izvanredni. Kao posebno impresivne izdvojio je “Maestral” u Brelima arhitekta Ante Rožića s koautorima Julijem de Lukom, Matijom Salajem i Bernardom Bernardijem (“remek-djelo modernizma”), cavtatsku “Kroaciju” Slobodana Miličevića (“superoriginalno”), a danas napušteno i devastirano dječje vojno odmaralište u Krvavici pored Baške Vode autora Rikarda Marasovića smatra doslovce senzacionalnim.

Cinganel, koji je predavao na nizu sveučilišta, zajedno s grupom autora (među kojima su i naš poznati teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš i renomirani njemački dopisnik s Balkana Norbert Mapes Nidik) nakon trogodišnjeg istraživanja izdao je knjigu “Holidays after the Fall”, u kojoj su obrađeni kulturalni, politički, umjetnički, socijalni i ekonomski aspekti jadranskih i bugarskih turističkih objekata, a nije zaboravljen ni detaljan opis njihove mutne privatizacijske sudbine.

Arhitektonski modernizam u Hrvatskoj je počeo vrlo rano (“Zagreb ima više modernističkih ostvarenja od Beča”, tvrdi kurator berlinske izložbe) i stvorio je čvrstu tradiciju još od tridesetih, za što je najzaslužniji Ernest Vajsman, suradnik velikih Le Korbizjea i Adolfa Losa; taj rođeni Đakovčanin u međuratnom je periodu bio ključna veza Hrvatske s međunarodnom arhitektonskom avangardom, da bi nakon 1948. postao visoki dužnosnik UN-a za planiranje i izgradnju. Kako kaže Cinganel, kad je na natječaju za obnovu Skoplja razrušenog u potresu 1963., kojem je Vajsman bio koordinator, sa svojim metabolističkim projektom pobijedio Japanac Kenzo Tange, jedan od najslavnijih arhitekata 20. stoljeća, mase arhitekata hrlile su u Skoplje da vide izgradnju najmodernijega grada na svijetu.

Na samoj obali hoteli su građeni u tri faze: u prvoj, pedesetih godina, bila je riječ o skromnim objektima s donekle neuglednim sobama, no već tada reprezentativnim društvenim objektima. Takva je arhitektonska politika bila u skladu s konceptom slobodnog vremena nastalim tridesetih u fordističkom društvu, koji je podrazumijevao plaćeni odmor i dostupnost ljetovanja za široke slojeve radnog stanovništva. U drugoj fazi, potkraj pedesetih, podižu se “hiltonovski” tornjevi poput splitskog “Marjana” ili opatijskog “Ambasadora”. Takvi su hoteli, smatra Cinganel, kao znak “slobodnog svijeta” i “kulturalno oružje protiv komunizma” zapravo slijedili američku ekspanziju, pa su primjerice podignuti u Kostarici nakon intervencije SAD-a i u Teheranu poslije puča koji su organizirali CIA i MI6 protiv demokratski izabranog premijera Muhameda Mosadeka. Jugoslavenski “hiltonovci” slijedili su model i u tome što su u salonima držali postave uglednih umjetnika, poput Ede Murtića ili Dušana Džamonje; no za prosječnog su građanina, pa i srednjoklasnoga stranog turista, baš kao i uzori, bili itekako preskupi. Najzanimljivije stvari događaju se u trećem valu izgradnje, odnosno od početka šezdesetih pa nadalje, i iz tog razdoblja potječu svi prvorazredni objekti.

– Riječ je o strukturalizmu i superbrutalizmu, odnosno ekscesivnoj upotrebi jasno izloženog betona. Osim spomenutih, vidljiv je velik utjecaj i Frenka Lojda Rajta i hrvatskog arhitekta Vjekoslava Rihtera, koji je dizajnirao jugoslavenski paviljon u Briselu. Promotrite li hrvatske piramidalne i terasaste hotele, njihove eksperimente s prostorom i, posebice, uklopljenost u klisure južne Dalmacije, činit će vam se da su njihovi arhitekti kolektivno otišli u Peru i proučavali hramove Inka – govori Cinganel.

Jugoslavenski modernizam još je izraženiji kad se usporedbi sa zemljama realnog socijalizma, primjerice Bugarskom. Za razliku od SFRJ, u kojoj je postojao golem broj nezavisnih instanci koje su izrađivale i naručivale arhitektonske nacrte (od ureda i fakulteta do raznih samoupravnih poduzeća koja su gradila odmarališta za svoje radnike, turističkih organizacija te same države), u Bugarskoj je sve dirigirano iz jednog središta.

– U poratnoj je fazi tako stilski dominirao staljinistički neoklasicizam, koji je prekinuo razvoj modernizma, pa su podizani golemi objekti, čitavi gradovi. Jugoslavija je, nasuprot tome, htjela i arhitektonski naznačiti svoj prekid s Moskvom, a turizam je igrao važnu ulogu u Titovoj reprezentacijskoj politici – smatra Cinganel.

Avangardna politička autopercepcija zemlje na međunarodnoj je sceni zahtijevala umjetnički jednako impresivne bine na kojima je Tito mogao demonstrirati uspjeh politike nesvrstanosti, pa su hoteli tako istovremeno bili izlozi modernog lajfstajla i muzeji suvremene umjetnosti.

Na diskusiji održanoj posljednjeg dana izložbe, filozof i kritičar kulture Boris Buden podsjetio je da su u golemom kompleksu Haludovo u Malinskoj na Krku (kapaciteta 1.800 kreveta) odsjedali Sadam Husein i švedski socijaldemokratski premijer Olof Palme. Od atmosfere seksualne revolucije i nudističkih kampova do bujanja domaćega financijskog kapitala (stvorenog unutar socijalizma!) koji je gradio te hotele, Buden ističe da je turizam bio još jedan aspekt sveobuhvatnoga modernizacijskog projekta zvanog Jugoslavija.

Hrvatski se kapitalizam u usporedbi s jugoslavenskim socijalizmom pokazao prilično bijednim neimarom: po Cinganelovim podacima, nakon 1991. izgrađeno je svega dvanaest novih hotela, manje od onih koji su još u ruševnom stanju. Među njima je primjerice hotel “Pelegrin” u Kuparima pored Dubrovnika. Obližnji je “Libertas”, nekad jedan od arhitektonski impresivnijih hotela, nakon što je uništen u ratu, Hrvatski fond za privatizaciju prodao bugarskom Multigrup holdingu. Tvrtku se uvelike povezivalo s organiziranim kriminalom, a njen vlasnik Ilija Pavlov, smatran najbogatijim Bugarinom, smaknut je 2003. snajperom. Ubojstvo nikad nije razriješeno, a obnovljeni “Libertas” danas je u vlasništvu turske Riksos grupacije. Poput “Pelegrina” u Kuparima, ni “Palas” u Haludovu nije bio “Libertasove” sreće. U luksuznom i izuzetnom postmodernom kompleksu iz 1971. autora Borisa Magaša (čiji su i Hajdukov stadion na Poljudu i šibenski kompleks Solaris), nekad se, navodno, svakodnevno trošilo sto kilograma jastoga i pet kilograma kavijara. Originalno je to bio zanimljiv socijalističko-kapitalistički joint venture: u Brodokomercov projekt milijune je uložio Bob Gučione, vlasnik Penthausa i “kreator” Plejbojevih zečica, koje su u svojedobnom intervjuu s njim u “Ilustrovanoj politici” proglašene njegovom “vojskom protiv Hladnog rata”. No partnerstvo je kratko trajalo i Haludovo je nakon njega, do zatvaranja 1991. godine, bilo klasičan hotel za srednju klasu. Prva privatizacija iz 1996. revizijom je proglašena protuzakonitom (radilo se o emigrantu Božidaru Andročecu), a unatoč najavama velikih investicija od strane sadašnjeg vlasnika, rusko-armenskog tajkuna Are Abramiana – o čemu su, po pisanju “Novog lista”, Jadranka Kosor i Radimir Čačić razgovarali s Vladimirom Putinom – do danas od toga nema ništa; štoviše, Abramian optužuje lokalne i državne vlasti za opstrukciju. Ruševine hotela (u pogonu je samo jedan objekt u kojem su zaposlena 24 radnika) postale su simbol propalih investicija u jednako propale turističke pogone. Neki od prvorazrednih hotela, kaže Cinganel, poput porečkih “Dijamanta”, “Rubina” i “Kristala”, loše su rekonstruirani u pokušaju da se sakriju njihove “socijalističke” karakteristike i demonstrira bogatstvo.

Vrlo informirani Cinganel na kraju razgovora dao je prilično sumornu prognozu, napomenuvši da u jugoslavenskom socijalizmu hoteli nisu građeni kao izolirani i ograđeni edenski vrtovi za strance, naprotiv, sve popratne sadržaje – igrališta, disko-klubove, bazene, konferencijske sale, plesne hale itd. – koristilo je, uglavnom bez ograničenja, i domaće stanovništvo. Štoviše, oni su tako i zamišljeni, kao javno vlasništvo, i u njima su organizirane razne vrste manifestacija za potrebe lokalne zajednice.

– Nikome ne bi ni palo na pamet ograničiti pristup moru ispred hotela. Sada se sve više nameću posve suprotni, elitistički modeli, poput projekta na dubrovačkom Srđu ili megalomanskog “Kroejšn drima” Vićenca Blagajića, od kojih zajednica nema baš ništa. Znam da je Hipo banka trebala sudjelovati u cijelom nizu takvih pothvata na Jadranu, a to se događa i u Bugarskoj. Ulazak u Europsku uniju učinit će mogućnost otpora mnogo težom: znamo da je sam predsjednik Europske komisije Žoze Manuel Barozo intervenirao za projekt golfa na Srđu. Možete očekivati još takvih projekata. EU, naime, vidi Hrvatsku kao periferiju za provod slobodnog vremena. Istovremeno se nastoji izbrisati turističku kulturu nižih klasa, što je i perfektan način da zadužite stanovništvo – zaključuje kurator izložbe.

Danas u vlasništvu zaslužnika ili velikih igrača

Nova se vlast prema turizmu ponijela kao i prema svemu ostalom: 1991. godine hoteli, dotad vlasništvo brojnih privrednih i ostalih subjekata, nacionalizirani su i predani na upravljanje Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP). Tijekom rata, većina je služila za smještaj izbjeglica, a velik broj je devastiran, posebice oni u vlasništvu poduzeća iz drugih republika ili JNA. Nakon kraja ratnih operacija, HFP ih je, što Cinganelova izložba također dokumentira, počeo prodavati zaslužnicima iz dijaspore i ostalim raznoraznim investitorima, ponekad krajnje upitnog moralnog i legalnog kredibiliteta.

Na prvom mjestu po veličini portfelja danas je bečki financijski fond EPIC, vlasnik tvrtke Valamar Hotels & Resorts, aktivne isključivo na Jadranu, koja ima trideset hotela i apartmanskih naselja te deset kamping-lokacija od Poreča do dubrovačkoga Babinog kuka. Po njihovim podacima, s četrdesetak tisuća ležajeva posjeduju desetinu ovdašnjih kategoriziranih smještajnih kapaciteta. EPIC je u Hrvatsku pozvan tijekom kuponske privatizacije 1998., pošto je slične operacije već uspješno izvršio u Češkoj i Bugarskoj, te je stekao velik dio investicijskog fonda Dom holding, koji je upravljao dionicama prvotno podijeljenima braniteljima, udovicama i ratnim stradalnicima. Posao su kompletirali akvizicijom SN holdinga čiji je vlasnik, prema pisanju medija, bio Tuđmanov unuk Dejan Košutić.

Ostali veliki igrači su Maistra Inc., dio Adrisove grupacije, sveukupnog kapaciteta 34.000 ležajeva (odnosno pet posto ukupnoga nacionalnog kapaciteta) i Lukšić grupa. Obitelj čileanskih Hrvata, po “Forbsu” teška 17,4 milijarde dolara, posjeduje porečku Plavu lagunu i dubrovačke Jadranske luksuzne hotele (kupljene od Gorana Štroka), u sklopu kojih su neki od najprestižnijih hotela i vila.