Bela Tarr: Za razliku od Splita, Sarajevo je pravi grad

Na netom završenom Filmskom festivalu u Sarajevu, 19. po redu, Počasno srce Sarajeva za izniman doprinos afirmaciji i razvoju filmske umjetnosti dodijeljeno je Beli Tarru, jednom od najvažnijih svjetskih autora, koji je prošle godine u sklopu privatnoga sarajevskog univerziteta pokrenuo međunarodni doktorski program Film.factory. Pedestosmogodišnji Mađar autor je ključnih djela sedme umjetnosti, kao što su “Sotonski tango”, “Prokletstvo”, “Werckmeisterove harmonije”… Remek-djelo je i njegov navodno posljednji film, crno-bijeli “Torinski konj” iz pretprošle godine, inspiriran anegdotom o Friedrichu Nietzscheu. Tarr je Počasno srce Sarajeva podijelio s Robertom Ollaom, izvršnim direktorom Eurimagesa, a zaslužio ga je za stvaranje filmske akademije koja je, po prvotnoj zamisli, trebala biti u Splitu, no sada u Sarajevo dovodi ili planira dovesti Carlosa Reygadasa, Cristiana Mungiuja, Gusa Van Santa, Tildu Swinton, Akija Kaurismakija, Jima Jarmuscha i mnoge druge.

Što vama osobno znači počasna nagrada sarajevskoga festivala?

Znate, imam puno nagrada: neke od njih su veoma važne, neke manje. Ovo je prva koju nisam dobio zbog filmova koje sam snimio, nego zbog onoga što radim sada, i to je velika razlika; ne mogu reći je li ona posebnija od drugih, ali je različita.

Sarajevo očito cijeni to što radite s Film.factoryjem. Jeste li i vi zadovoljni s dosad postignutim ili ste, možda i zbog iskustava sa Splitom, očekivali nevolje?

Iskreno, očekivao sam više problema, više konflikata, više sranja. I Split je nešto dodao tome… ali, nasreću, ništa se od toga nije ponovilo. Sve je ispalo dobro.

Bez studenata iz Hrvatske

Što biste danas, nakon više od godine, rekli da je bilo loše sa Splitom?

U Hrvatskoj smo imali jako veliku podršku političara, oni su doista željeli ovaj projekt. Ali problemi su počeli u Splitu: nije postojao pravni okvir da se sve to ostvari, bilo je tu puno pravnih problema, i kad sam shvatio da je potrebno dulje od godine da se oni riješe – a već je postojao velik interes diljem svijeta – zaključio sam da ondje ne možemo tratiti svoj život.

U Splitu tvrde da ste željeli nemoguće u okviru državnog sveučilišta, ali da ste ovo što imate u Sarajevu, u sklopu privatnoga, vjerojatno mogli dobiti i u Hrvatskoj?

Ne, ne, ne! Nismo mogli dobiti ništa slično ovome u Sarajevu. Nismo mogli dobiti ni približne uvjete: ovdje imamo zgradu koje ondje nije bilo, ovdje smo brzo mogli riješiti pravnu registraciju, a tamo je oko toga bilo puno problema. Plus, bilo je to neko okruženje, puno razloga zbog kojih se činilo da Akademija u Splitu ne želi ovaj projekt, previše stvari nije funkcioniralo. Znate, Split je jedno od onih mjesta za odmor, a Sarajevo je pravi grad, multikulturni, s različitim religijama, prepun napetosti, društvenih razlika… Tu je puno stvari koje su dobre za snimanje filmova. S druge strane, ljudi na sarajevskom privatnom sveučilištu bili su dovoljno hrabri, imali su dovoljno fantazije, vjerovali su u ovaj projekt. To je zaista velika, velika razlika u odnosu na Split.

Kako Film.factory izgleda?

Imamo 16 studenata iz cijeloga svijeta: s Islanda, iz Japana, Meksika, SAD-a, Francuske, Poljske, Engleske, Portugala, Španjolske…

A iz Hrvatske?

Ne, nemamo nikoga iz Hrvatske.

Što mislite da je razlog tomu, preskupo je ili…?

Ne mislim da je riječ samo o novcu. Ne znam, možda nisu bili dovoljno hrabri, možda… Doista ne znam zašto ih nema, imamo dvoje polaznika iz Srbije, ali nemamo nikoga iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne… Jedina osoba iz Hrvatske je moja asistentica, moja desna ruka Sunčica, koja je ovamo došla sa mnom iz Splita.

Režiranje kao diktatura

Što je sa stipendijama, imate li pomoć nekih zaklada za one koji ne mogu sami platiti školarine?

Neki polaznici mogu dobiti stipendije, ali to je samo na nacionalnim razinama, oni to sami dobiju u svojim državama. Student iz Britanije ima neku stipendiju, djevojka iz Poljske, student iz Meksika ima potporu. Ne kažem da je lako, ali je moguće dobiti neke potpore. Dosad nismo nikoga izgubili zbog novca.

Postoji li možda plan da se vaša ideja proširi, da se napravi neka mreža sličnih akademija?

Prerano je da govorimo o tome, u Sarajevu smo tek počeli. U rujnu započinjemo novi BA (dodiplomski) program, što znači novih deset ili petnaest ljudi, i to je to. Mislim da je to naš kapacitet za sada, ali vidjet ćemo, sve je otvoreno.

Najavljivali ste da će Film.factory biti nekonvencionalan: što to znači, može li se uopće nekoga naučiti da bude umjetnik?

Mi ne obrazujemo, mi oslobađamo! To je doista velika razlika. Samo im želim dati slobodu da budu ono što jesu, to je sve što mogu učiniti. Naravno, podržavam ih, pomažem im, dajem savjete ako ih trebaju…

Ima li puno žena među studentima?

Nisam brojao… Imamo djevojku iz Japana, Španjolku, Britanku, Amerikanku, Francuskinju…

U odnosu na zastupljenost žena među redateljima, to je već dosta. Zašto je toliko malo afirmiranih redateljica?

Zato što, da biste snimili film, trebate biti okrutni, agresivni, sposobni da gurate, prisiljavate i “tučete”. Na neki način, režiranje filma je diktatura.

A žene i nisu neki diktatori?

Mogu biti, ponekad. Zapravo, ne znam, nisam nikada o tome razmišljao. Znam dosta redateljica; sljedeće godine radit ćemo s Claire Denis, imat će radionicu u Sarajevu, Agnieszka Holland također… A mogao bih vam nabrojati i neka druga imena.

Za umjetnost nema recepta 

Još uvijek ste sigurni da vam je “Torinski konj” posljednji film?

Da, jesam.

Ne mislite li da je to šteta?

Za mene nije. Nemam više ništa novo za reći, rekao sam s filmom sve što sam želio i što sam mogao.

Vaše filmove često smatraju modernističkim. Što za vas znači ta riječ?

Ne znam, pitajte one koji ih tako nazivaju. Moji filmovi, to sam ja. Svaki filmski autor je različit; svatko radi svoje filmove, na svoj način. Zato to i volim. Srećom, svi smo različiti: netko ima crnu kosu, mnogo kose, netko nema kosu, ćelav je…

Ima li išta univerzalno u umjetnosti, nešto s čime se svi možemo povezati?

Ne, zasigurno nema. Nema recepata, ne možemo reći: ovo je umjetnički film, ovo nije. Jedno je istina – ako ste dirnuti nečim, ako vas nešto pokrene, to je već nešto. Ali ne možemo reći da je nešto recept po kojem se pravi umjetnost. To uvijek dolazi iz vas osobno. Stvarni život je uvijek osoban, vaša osobna reakcija na svijet. Svaka vrata imaju različitu bravu, a svaka brava različit ključ. To je nešto što trebate osjetiti, to je pitanje empatije.

Ako je tako, koji smisao imaju sve te radionice, kampusi, industrija koja neprestano raste oko filma?

Nema tu smisla, važno je samo oslobađati, oslobađati…

Je li uopće moguće osloboditi nekoga?

Da, apsolutno.