Fine pobunjene djevojke
Crkva i vjera navodno su ili stvarno u socijalističkim vremenima bile proganjane. Zapravo, kako gdje i kako kad. Na primjer, u Hrvatskoj krajem sedamdesetih, u ime zaštite vjere, komunistička je vlast zabranila “Studentski list” s pričom Milka Valenta “Isus u kampu”. Ni u osamdesetima nije bilo bolje – da bi priča bila objavljena, ovaj put u knjizi, Valent joj je morao napisati dodatak u kojem se eksplicira da Isus zapravo nije Isus nego čovjek koji se pretvara da je Isus. Uglavnom, ustupanje umjetničkih sloboda pred vjerskim razlozima nije počelo s Bandićem i njegovom cenzurom plakata predstave “Fine mrtve djevojke”; drugovi, od kojih je Bandić i potekao, s tom su praksom počeli mnogo ranije. U sovjetskoj Rusiji stvari su bile malo drugačije. U borbi protiv onoga što su smatrali religioznim praznovjerjem boljševici se nisu libili srušiti ni pravoslavnu katedralu u Moskvi i na njezinom mjestu sagraditi bazen, kako bi zadovoljili općedruštvene a ne samo partikularne potrebe. Većina će to nazvati vandalizmom, ali zapravo na djelu je bio pravi revolucionarni čin, baš kao što je pravi religiozni čin kad vjerske udruge u današnjoj Hrvatskoj pokreću akcije s ciljem nametanja vlastitog svjetonazora cijelom društvu. S tom razlikom da su boljševici bili daleko iskreniji i nije im, poput aktualnih hrvatskih vjerskih aktivista, bilo potrebno zakrivati se floskulama o demokraciji.
Inspirirana dijelom upravo boljševičkim nasljeđem, u Moskvi djeluje anarho-feministička punk skupina Pussy Riot (iliti Pobuna mačkica/pičkica), koja je svjetski poznata postala nakon sudskog procesa u kojem su tri njezine članice osuđene na dvije godine zatvora zbog “vjerske mržnje”. Kao što je poznato, djevojke su pokušale izvesti performans u onoj istoj, iznova sagrađenoj moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, no uspjele su ga tek započeti prije nego što ih je crkveno osiguranje privelo. Iako su uhićene Nadja, Maša i Katja argumentirano ustvrdile da njihov čin nije bio izraz mržnje prema vjeri i vjernicima nego protest protiv povezanosti crkve i države odnosno Putina, a uz to su se ispričale vjernicima ako su povrijedile njihove osjećaje, država je presudila da je djevojački akt bio kriminalan, čime je jasno dala do znanja da se shvaća kao zaštitnica crkve, a sve pod izlikom da brani vjerske osjećaje građana (koji su stavljeni iznad prava na slobodu izražavanja).
Dokumentarac “Pussy Riot – punk molitva” Britanca Mikea Lernera i Rusa Maksima Pozdorovkina, nagrađen Specijalnom nagradom žirija na Sundanceu, daje kronologiju slučaja, portrete triju djevojka kroz svjedočenja njihovih roditelja, te prikaz šireg ruskog društvenog konteksta koji je omogućio da se jedna prilično benigna provokacija (maskirane djevojke pred oltarom plešu i pjevaju Majci Božjoj da otjera Putina) doživi kao neviđena blasfemija. Film u povezivanju ova tri segmenta nije naročito uspješan – kronologija je odrađena korektno, ali o protagonisticama i kontekstu doznaje se daleko premalo, a uz to ni ritam izlaganja nije naročit, dok su najatraktivniji prizori arhivske snimke raznih nastupa odnosno performansa skupine koji su ionako internetski dostupni. Nadja, Maša i Katja u filmu djeluju kao mentalno pomaknute osobe koje uvjerljiviju artikulaciju obično postižu tek uz pomoć pisanih govora, pri čemu je najzanimljivija visoka, vitka i osebujno ljepolika Nadja koja, čini se, narcistički uživa u vlastitoj pojavi i značenju. No što god mislili o tim djevojkama, lijepo je znati da u dalekoj Rusiji postoje mlade, hrabre i seksualno emancipirane feministice (Nadja je s kolegicama i muškim partnerima izvela i skupnoseksualni porno performans), što je u ovoj našoj Hrvatskoj još uvijek potpuno nezamislivo.