Intrigator

Hrvatska se popela za šest mjesta na ljestvici konkurentnosti

Industrija pada, konkurentnost raste

To je očito posljedica metodologije koja nije uzela u obzir da se Hrvatska tek nalazi pred ozbiljnim restrukturiranjem duga, kaže dr. Zoran Aralica s Ekonomskog instituta

Da nakon objava o padu hrvatskog BDP-a u drugom kvartalu od 0,7 posto i industrijske proizvodnje u srpnju od 4,1 posto za napore potpredsjednika Vlade Branka Grčića ipak ne bude sve najcrnje pobrinuli su se statističari Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), koji su Hrvatsku sa 81. lansirali na 75. mjesto na popisu konkurentnosti zemalja. Hrvatskoj sada fali još samo jedno mjesto da bi ušla u gornju polovicu od ukupno 148 promatranih i da joj konačno i ekonomija osvjetla obraz na nekoj uglednoj top listi. Iako to sigurno nema veze s činjenicom da se godišnja konferencija WEF-a održava u švicarskom Davosu, upravo je zemlja domaćin opet pobijedila.

Švicarska je prema WEF-u gospodarski najkonkurentnija zemlja svijeta. Nakon pet godina, tu bi titulu ipak nagodinu mogla izgubiti ukoliko ne smanji razinu zaštite svojeg bankarskog sektora, preporuka je WEF-ovih ekonomista. Na drugom i trećem mjestu i dalje su Singapur i Finska, a Njemačka je sa šestog došla na četvrto mjesto. Hrvatska je u ocjenjivanju dobila prosječnu ocjenu 4,13, dok je Švicarska, kao najkonkurentnija, dobila prosječnu ocjenu 5,67 od maksimalno sedam. Među čimbenicima koji najviše otežavaju poslovanje u Hrvatskoj su, navodi se u izvješću, neučinkovitost državne birokracije, politička nestabilnost, korupcija, porezne stope i restriktivni propisi o tržištu rada.

Drugo tijelo iz Švicarske, tog šampiona konkurentnosti, Institut za razvoj poslovnog upravljanja kojem je hrvatski partner Nacionalno vijeće za konkurentnost, smjestilo je Hrvatsku krajem svibnja ove godine na 58. od 60 mjesta na listi šezdeset vodećih svjetskih ekonomija u svojem Godišnjaku svjetske konkurentnosti za 2013. godinu. Ali za njih Hrvatska nije više, već manje konkurentna, i pala je u odnosu na 2008. godinu, u kojoj je uvrštena u Godišnjak, za četiri mjesta, a u posljednjoj godini za dva. Na toj je pak listi svjetski prvak SAD, dok je Švicarska druga.

Sudeći prema riječima dr. Zorana Aralice s Ekonomskog instituta u Zagrebu, koji je za “Novosti” komentirao ove razlike, Institut za razvoj poslovnog upravljanja bliže je istini. Ako smo na listi WEF-a skočili za šest mjesta, kaže Aralica, to je očito posljedica njihove metodologije koja nije uzela u obzir ekonomske procese koji su pred nama. Aralica prije svega tu misli na činjenicu da se Hrvatska tek nalazi pred ozbiljnim restrukturiranjem duga, što će na njenu konkurentnost kratkoročno zasigurno negativno djelovati.

Josip Jagić

Nestao Dan nestalih

Budući da su nestala lica najveće humanitarno-pravno pitanje i najteže nasljeđe rata 1990-ih, a kako je iz Zagreba više puta službeno naglašavano, i jedan od prioriteta politike Hrvatske prema Srbiji, svake su godine 30. avgusta mediji izdašno izvještavali o obilježavanju Međunarodnog dana nestalih osoba. Ove godine taj je datum, kada se podsjećalo na broj žrtava, prošao nekako u tišini i medijskom mraku, s izuzetkom nekih portala i lokalnih glasila. Istina, predsjednik Ivo Josipović primio je delegaciju familija nestalih iz Sotina, a u Varaždinu je u prisutnosti ministra branitelja Predraga Matića taj datum svečano obilježen.

Taj je dan još jedna prilika da se državne i druge institucije podsjete na obavezu prema nestalima i njihovim porodicama te da se apelira na zajednicu i sve koji mogu pomoći u rješavanju ovog problema, rečeno je u Varaždinu, uz naglasak da se još uvijek traga za 1.702 osobe. “Njih 900 je iz 1991. i 1992. godine, a ostatak iz Bljeska i Oluje”, rekao je ministar Matić, ističući da sadašnja Vlada ne razlikuje žrtve, što smatra najvećim napretkom.

“Ne postoje naše i vaše žrtve, postoje nestale osobe, pa je i spomenuta brojka zbirna”, rekao je Matić, dodavši da je Hrvatska riješila sudbine svojih nestalih u preko 80 posto slučajeva, ali da time nije zadovoljna, sve dok se ne pronađe i posljednja nestala osoba, koliko god to težak posao bio.

Ni Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta ne zna zašto se mediji nisu pretrgli od izvještavanja o Danu nestalih, ali smatra da su promjena shvaćanja i uvođenje novih metoda nalaženja važniji od simboličkog obilježavanja, iako se i time građanima šalje poruka o potrebi rješavanja tog pitanja.

“Documenta i druge nevladine organizacije stalno upozoravaju na problem nestalih”, rekao je i podsjetio da se u organizaciji Ministarstva branitelja i uz podršku katoličke i pravoslavne crkve, ali i predstavnika Srba, održavaju javne tribine u više mjesta na kojima se građani pozivaju na suradnju i davanje informacija.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo u Rijeci

Neka se Ustavni sud odredi

Od presudne je važnosti da Sabor prije raspisivanja referenduma uputi zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti pitanja o braku kao zajednici muškarca i žene

Kako komentirate potez Ministarstva uprave koje je zbog štednje na slučajnom uzorku od 21.300 potpisa građana zaključilo da su ispunjeni uvjeti za održavanje referenduma koji je pokrenula inicijativa “U ime obitelji” sa željom da u Ustav unese odredbu da je brak zajednica muškarca i žene?

Dovoljna je provjera slučajnog uzorka, sve ostao je trošenje novca i vremena. Više zabrinjava činjenica da u postojećem zakonu nije dostatno regulirana mogućnost provjere mjesta i načina prikupljanja potpisa, pa Ministarstvo nije u mogućnosti utvrditi jesu li potpisi prikupljani samo na za to predviđenim mjestima i samo nakon potrebne prijave nadležnoj policijskoj upravi. Te odredbe valja izmijeniti. Za zaključiti je da čak i kada bi otpalo i do 300.000 potpisa kao nevaljano, potreban broj svejedno bio prikupljen.

Trebaju li vladajući zatražiti ocjenu ustavnosti, po mnogima diskriminatornog, referendumskog pitanja?

Od presudne je važnosti da Sabor prije raspisivanja referenduma uputi zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ovog pitanja. Ako i nije izravno protuustavno, ono je vrlo rubno i dvojbeno po pitanju načela jednakosti, nediskriminacije i tretmana manjine. Ustavni se sud mora odrediti prema vrsti demokracije u kojoj živimo i prema najvišim vrednotama ustavnog poretka navedenim u članku 3. Mora utvrditi dozvoljava li naš ustavnopravni poredak baš sve izmjene ustavnog teksta bez parlamentarne rasprave, ako to zatraži dovoljan broj građana, a potom izglasa većina onih koji su izašli na referendum, ma koliki taj broj bio.

Kakav je scenarij izgledan ako taj predmet završi na Ustavnom sudu?

Očekujem da se Ustavni sud svakako načelno odredi, premda pretpostavljam da će propustiti ovaj referendum. Žalosno je da se “zaštita od manjine”, koja ničim ne ugrožava prava većine, uzdiže na razinu prvorazrednog društvenog pitanja, a da se pritom u potpunosti zanemaruju pitanja koja doista ugrožavaju opstanak obitelji i društva u cjelini: neimaština, porast nasilja, problemi zdravstva i socijale, briga oko zdrave hrane, vode i izvora energije.

Dragan Grozdanić

Nagodbeno vijeće Fine zatražilo stečaj nad Vilinskim poljanama

Vilenjaci u bankrotu

Dvorac Golubovec i druga imovina tvrtke Ninoslava Pavića i Kutlinog suradnika Davora Vlajčevića, preko koje su se odvijale sumnjive transakcije za preuzimanje Kamenskog, završit će u rukama države i dviju malih banaka

Dok Ninoslav Pavić pokušava kroz postupak predstečajne nagodbe s bankama zadržati utjecaj u posrnuloj medijskoj kompaniji Europapress holding, o čemu su “Novosti” pisale prošlog tjedna, druga njegova tvrtka, Vilinske poljane, nakon neuspjeha da pokrene takav postupak odlazi u stečaj.

Pavić je vlasnik Vilinskih poljana zajedno s Davorom Vlajčevićem, čovjekom koji je u posljednje dvije godine više puta bio privođen zbog malverzacija u poslovanju. Vilinske poljane poznate su i kao najveći dioničar bivše tekstilne industrije Kamensko, koja je još 2010. završila u stečaju nakon što su je preuzeli i upropastili Vlajčević i drugi suradnici odbjeglog privatizacijskog tajkuna Miroslava Kutle, uz čiju je financijsku pomoć Pavić 1990-ih i izgradio svoje medijsko carstvo.

Pavićeva i Vlajčevićeva tvrtka Vilinske poljane podnijela je koncem prošle godine Nagodbenom vijeću Fine prijedlog za otvaranje postupka predstečajne nagodbe, ali je odbijena jer nije u zakonskom roku predala svu potrebnu dokumentaciju. Vlajčević se kao direktor žalio višoj instanci u Ministarstvu financija, i to uspješno, jer je odluka u svibnju ove godine promijenjena. No ni nakon toga nije uspio prikupiti traženu dokumentaciju, pa je Nagodbeno vijeće najnovijim rješenjem od 20. kolovoza odbilo otvoriti predstečajni postupak i umjesto toga podnijelo prijedlog Trgovačkom sudu u Zagrebu da nad Vilinskim poljanama otvori stečaj.

Imovina Vilinskih poljana tako bi trebala završiti u rukama države i dviju malih banaka. Glavninu imovine predstavljaju stubički dvorac Golubovec i zemljište površine 550 tisuća četvornih metara, s upisanim hipotekama Fonda za razvoj i zapošljavanje od 14 milijuna kuna, Karlovačke banke od 7,5 milijuna kuna i Vabe od 8,3 milijuna kuna. Ostatak čini financijska imovina knjigovodstvene vrijednosti 24,5 milijuna kuna, ali zbog sumnjivih plasmana novca nepoznate stvarne vrijednosti, što uključuje i 18 posto dionica Kamenskog, s čijim bi se nekretninama Pavić i Vlajčević u stečaju također mogli pozdraviti.

Preko Vilinskih poljana odvijale su se različite mutne operacije o kojima su “Novosti” iscrpno pisale. Vlajčević i direktor Vilinskih poljana Antun Crlenjak lani su privedeni, a u ožujku 2013. optuženi s još četiri osobe zbog nenamjenskog trošenja 14 milijuna kuna kredita Fonda za razvoj, čijeg su tadašnjeg direktora Petra Tonkovića podmitili. Novac je bio uplaćen njihovoj tvrtci Eko Grad, da bi bio proslijeđen Vilinskim poljanama, a odatle dijelom plasiran i u Kamensko, nad kojim su ranije uspostavili kontrolu kako bi se domogli njegovih nekretnina u centru Zagreba.

U transakcijama koje su služile za preuzimanje Kamenskog sudjelovali su i Ninoslav Pavić i Kutlin vjenčani kum Hrvoje Gašparinac. Pavićevo sudioništvo, kako je pokazala kasnije zamrla policijska istraga, odvijalo se 2008. kroz njegovu kupovinu bezvrijedne tvrtke Dalta za pet milijuna eura od Kutlinih suradnika, koji su taj novac putem čitavog grozda svojih tvrtki plasirali u dionice Kamenskog. Nakon te operacije, Pavić se 2011. upisao kao suvlasnik Vilinskih poljana, a Daltu za isti iznos prodao natrag Vlajčeviću. Ti vrlo sumnjivi poslovi iz nekog su razloga ostali izvan fokusa Državnog odvjetništva, jedino je Porezna uprava utvrdila da je Pavić na transakcijama s Daltom preko svoje tvrtke Com.com utajio 2,7 milijuna kuna poreza na dobit, što sada otplaćuje u ratama.

Iako su Vlajčević i Pavić službeno upisani kao jedini vlasnici Vilinskih poljana, iz nepotpune dokumentacije koju je Vlajčević dostavio Nagodbenom vijeću vidljivo je da je novac dotjecao i iz drugih izvora. Tako je Vlajčević, ne bi li privolio Nagodbeno vijeće da mu odobri pokretanje predstečajnog postupka, dostavio listu subjekata voljnih oprostiti dio svojih potraživanja prema Vilinskim poljanama, a među njima se ponovno našao i Kutlin kum Gašparinac, s ponuđenim “oprostom” Paviću i Vlajčeviću od čak 5,6 milijuna kuna.

Dok se Pavić muči da zadrži što veći dio medijskog carstva koje mu je Kutle pomogao izgraditi, čini se da istovremeno propada i tajno Kutlino poslovno carstvo. Primijetili smo, naime, kako posljednjih mjeseci odlaze u bankrot i mnoge druge tvrtke, poput Orion Grupe, iz grozda tvrtki pod kontrolom rodbine, kumova i suradnika Miroslava Kutle, koji se pred hrvatskim pravosuđem sklonio u BiH i već godinama nijedan posao u Hrvatskoj ne vodi na svoje ime.

Nikola Bajto

Katran & perje

Slaven Žužul trguje s Fiorentinom

Prodavači duša

Vlasnici RNK-a Split, fratelli Slaven i Jozo Žužu, ističu kandidaturu da postanu Mamići nakon Mamića

Prodaja devetnaestogodišnjeg igrača Radničkog nogometnog kluba Split Ante Rebića talijanskoj Fiorentini izazvala je spektakularnu dijareju na stadionu u Parku mladeži, nekoć Parku skojevaca. Predsjednik kluba Slaven Žužul, poznat kao vlasnik Skladgradnje i stručnjak za unosno bojadisanje tunela u razdoblju vladavine Ive Sanadera, odlučio je povodom transfera postrojiti sve selekcije kluba, službenike i pripadajuće čistačice. Isti su pod stadionskim reflektorima svečano okupljeni pod transparentom “Svi smo mi Ante Rebić”, a bulevarski tisak uobičajeno je imbecilno izvijestio da se “pomladak crvenih spontano sjurio prema svom idolu… jer pokazao im je mladi reprezentativac pravi put, kako se radom može puno postići”.

Potom je iz zvučnika zagrmjela himna kluba “Splite, ti si šampion”, iako je svakom debilu bilo jasno da ovakvom rasprodajom mlađih punoljetnika ovaj klub, kao ni bilo koji drugi s ovih prostora, nikad neće biti prvak. Šampioni jedino mogu biti trenutni vlasnici koji su se ogrebli za mastan zalogaj od najmanje pet milijuna eura, na koliko se procjenjuje vrijednost Rebićeva transfera. Naravno, puni iznos je nepoznanica i poslovna tajna.

Slaven Žužul otvorio je šampanjac, njegova razdragana supruga Višnja zamalo se upišala u gaće od sreće, braco Jozo smijuljio se poput hijene dok se nazdravljalo kolektivnoj ludosti, i tako je još jednom negdašnja navodno svijetla natjecateljska tradicija sportskog čojstva i junaštva u potpunosti izokrenuta naopačke. Jer kako pričaju naši stari, nekad su navijači odlazeće igrače nazivali prodanim dušama i pljuvali ih na cesti, žalosni što time njihovi klubovi postaju slabiji, dok se danas pobjeglicama podižu slavoluci. Treba svakako zabilježiti da ovakav spektakl nije do sada pao na pamet čak ni najokorjelijim trgovcima nogometnim robljem, izvršnom predsjedniku GNK-a Dinamo Zdravku Mamiću i njegovom burazeru Zokiju, pa ovim činom fratelli Žužul polako ističu kandidaturu da postanu Mamići nakon Mamića.

Žužuli se diče da Splitu nisu ukinuli prefiks “radnički”, čime su navukli simpatije nekolicine nesretnih splitskih intelektualaca, iako ovakva nogometna trgovina ima veze s radom i radnicima koliko Alija Sirotanović s Hrvatskom radničkom komorom u razdoblju od 1941. do 1945.

Petar Glodić