Intrigator

Kampanja privatnih kuća za zdravstveno osiguranje

Bitka za dopunsko

Privatni osiguravatelji žalit će se na odluku HZZO-a da ujednači cijenu dopunskog osiguranja, jer da je to oblik neregularnog ponašanja u tržišnoj utakmici. Žalit će se, dakako, Bruxellesu

Ulazak u Europsku uniju značio je, između ostalog, početak deregulacije socijalnih servisa. Stoga ne čudi ovoljetna medijska kampanja koja se odvijala na planu zdravstva, a protiv donedavno jedinog zdravstvenog osiguravatelja u nas, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gdje svoje interese traže ne samo privatni osiguravatelji, nego i pojedine medijske kuće koje su nakanile ući na tržište zdravstvene skrbi.

Zadnje vijesti s te bojišnice govore o tome kako će se neki privatnici žaliti na odluku HZZO-a da ujednači cijenu dopunskog osiguranja, jer da je to oblik neregularnog ponašanja u jednoj tržišnoj utakmici. Žalit će se, dakako, Bruxellesu koji se, istina, ne pača u osnovno zdravstveno osiguranje, ali zato ono dopunsko smatra isključivo tržišnom kategorijom.

Podsjetimo, dosad se dopunsko osiguranje plaćalo ovisno o imovinskom stanju osiguranika, u rasponu od 50 do 130 kuna. Upravo je ujednačenje polica na 70 kuna uznemirilo privatnike u Basleru, Allianzu, Croatia zdravstvenom osiguranju i još nekim društvima, jer nude sličan paket po nešto većim cijenama. Uz to, smatraju da je HZZO kao državni zavod imao i još uvijek ima nedostižnu prednost u toj utakmici.

Kako u ovim poslovima djeluje globalni regulator, dakle Evropska komisija, najbolje nam govori primjer Slovenije, koja je dopunsko osiguranje prije četiri godine proglasila općedruštvenim dobrom i kao takvog ga zaštitila od tržišta. Međutim, na sudu je država izgubila, pa je dopunsko osiguranje postalo tržišna kategorija, a slovenski osiguranici sada plaćaju bitno veću tarifu nego ranije.

Proces deregulacije zdravstva odvija se u nas u nekoliko etapa. Najprije je u doba ministrovanja Andrije Hebranga bila dopuštena privatna liječnička praksa, i to u obliku javno-privatnog partnerstva i kao čista privatna praksa. Već se duže godina, a ni aktualni ministar Rajko Ostojić u tome nije iznimka, najavljuje decentralizacija zdravstva, kojom bi se rasteretio centralni budžet. Treća faza predstavlja upravo opisani postupak liberalizacije na osiguravateljskom tržištu, posljedice čega možemo samo nagađati.

Na taj način, polako ali sigurno, napuštamo klasični evropski zdravstveni sistem u kojem se kombinacijom državnih uplata i samodoprinosa građana osiguravala zaštita za sve i približavamo se onom američkom, gdje je takav tip zaštite zapravo privilegija. Baš kao što i u recentnom repertoarnom SF-u “Elysium” privilegirana elita uživa sve blagodati modernog doba živeći izvan planete, na orbitnoj stanici koja izgleda kao neka kombinacija golf igrališta, SPA centra i HZZO-a za bogate. Pa dok na Zemlji onih 99 posto umire čak i od gripe, na Elysiumu onih jedan posto ne uspijeva umrijeti čak ni od raka.

Rade Dragojević

Medalja u Džepu

Prilikom obilježavanja 20-godišnjice akcije Medački džep ministar branitelja Predrag Matić objavio je da u suradnji s predsjednikom Ivom Josipovićem priprema i spomen-medalju za zaslužne pojedince i jedinice.

– Hrvatska je pokazala svoju veličinu sankcioniravši one koji su se ogriješili o ratna prava i običaje i Ženevsku konvenciju, ali to ne može umanjiti doprinos i veličinu akcije Medački džep – rekao je ministar.

Iz nevladinih organizacija više su puta ukazivali na ubojstva civila u Medačkom džepu čija se imena nisu našla u optužnici i na više stotina uništenih kuća i drugih zgrada, zbog čega u tamošnjim selima umjesto predratnih 600 sada živi manje od deset ljudi. Za te je zločine po komandnoj odgovornosti osuđen samo general Mirko Norac, general Rahim Ademi je oslobođen, a nije ispitana odgovornost admirala Davora Domazeta Loše koji je bio u komandom lancu između Zagreba i jedinica na terenu, ni Željka Sačića koji je komandirao jedinicama Specijalne policije čiji su pripadnici pobili određen broj civila koji se nisu našli u optužnici.

– Državni i vojni vrh trebali bi jako dobro razmisliti da li će se davati odlikovanja za akciju koja predstavlja vojni uspjeh, ali za koju je Vrhovni sud potvrdio da su u njoj počinjeni zločini – kaže za “Novosti” Sven Milekić, programski koordinator Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska.

– Akcija je pokazala ozbiljne manjkavosti u svom provođenju i tada su počinjeni ratni zločini, ali osim pokojnog Janka Bobetka, nisu ispitani ni Domazet ni Sačić koji su, kako je naglašeno na suđenju Norcu i Ademiju, imali važnu zapovjednu moć, pa bi davanje počasti zapovjednicima u toj operaciji bilo problematično – smatra Milekić, dodajući da bi možda bilo prihvatljivo da medalju dobije neki vojnik koji je pokazao izuzetne zasluge.

N. Jovanović

Kratko i jasno

Željko Klaus, glavni povjerenik Sindikata EKN u Petrokemiji Kutina

Pare na sunce

Petrokemiji trebaju investicije od nekoliko desetaka milijuna eura, kupac mora pokazati živi novac i biti zainteresiran za radna mjesta i proizvodnju

U početku ste se na svaki način protivili privatizaciji Petrokemije, no sada na nju gledate kao na jedino moguće rješenje. Koji su to uvjeti pod kojima ste pristali na nju? Uključuje li taj proces i odabir kupca za Petrokemiju?

Presudilo je to što već dugo postoje ozbiljni i kvalitetni razgovori Ministarstva gospodarstva sa sindikatom i Udrugom branitelja kutinske Petrokemije. Iako još ništa nije gotovo, iako su nas dvadeset godina iscrpljivali s poskupljenjima u poljoprivredi i najskupljim plinom u Europi, mislim da će ova priča dobro završiti. Nama trebaju investicije od nekoliko desetaka milijuna eura, kupac mora pokazati živi novac i biti zainteresiran za proizvodnju mineralnih gnojiva. Drugo, zadržavanje proizvodnje na godišnjoj razini od 1.200 tona gnojiva i puna zaposlenost, oko dvije tisuće ljudi, naši su uvjeti za privatizaciju Petrokemije.

Kutinski SDP koji je na vlasti jedini je, čini se, nezadovoljan prodajom Petrokemije, jer ih navodno nitko nije kontaktirao oko toga. Kakav je vaš obostrani odnos po tom pitanju?

Predstavnik kutinskog SDP-a je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora u Petrokemiji. Zašto o privatizaciji u ovoj stranci ništa ne znaju, treba njih pitati. Neka političari rade svoj posao, a mi, ponavljam, znamo što hoćemo, jer puno smo naučili posljednjih 18 godina i ne daj bože da ponovno moramo podizati barikade.

Zašto je nedavno iskazano nepovjerenje dosadašnjem predsjedniku uprave Josipu Jaguštu kojeg ste sve godine podržavali? Ima li njegova smjena razlog u pritiscima mirovinskih fondova koji upravljaju novcem Petrokemije?

U procesu privatizacije sada je presudan izbor stručnog tima koji će sastaviti Vlada, a u kojem će biti i sindikati. Što se tiče smjene Josipa Jagušta, to je bio nepotreban potez jer je očigledno da je on, za razliku od nekih, znao raditi, pa je zbog toga nekome smetao. Mislim da mirovinski fondovi imaju svoje prste u tome jer su otprije poručili da će sudjelovati u dokapitalizaciji pod uvjetom da se on makne s mjesta čelnika Uprave, što je i učinjeno.

Dragan Grozdanić

Predstečajno ročište za posrnulog medijskog giganta

Agrokor ljut zbog 17 milijuna kuna

Vidljivi su znakovi nervoze kod dojučerašnjih strateških partnera suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića, koji sada brinu o povratu svog novca

Održavanjem predstečajnog ročišta za EPH Mediju, prvog u sklopu predstečajnih procesa za urušavajuće medijskog carstvo Ninoslava Pavića i WAZ-a, početkom ovog tjedna počelo se raspletati klupko tko će se i kada uopće naplatiti u slomu te medijske korporacije, s više od 500 milijuna kuna nagomilanog duga, uglavnom prema bankama, ali i prema državi i zaposlenicima.

Naime, u situaciji u kojoj nekada moćni EPH sada Hypo Leasing Kroatienu duguje 156 milijuna kuna, Zabi 116 milijuna, Hypo Alpe Adria banci 101 milijun, RBA-u 25,6 milijuna kuna, Agrokoru 17 milijuna kuna i HBOR-u 8,7 milijuna kuna, sve su vidljiviji znakovi nervoze nekih dojučerašnjih strateških partnera Ninoslava Pavića, koji se počinju brinuti zbog povrata svog novca. Pritom država, kojoj EPH duguje više od dvadeset milijuna kuna, i dalje šuti, a prvi koji pokazuje znakove nervoze moćni je Agrokor Ivice Todorića.

Skupinu koja je rutinski odradila prvo ročište predstečajne nagodbe EPH Medije, inače izdavača “Jutarnjeg lista” i “Globusa”, značajno je uskomešao istup Agrokorova predstavnika koji je izjavio da Todorićeva megakompanija ima cesiju, odnosno smatra da je prijenosom potraživanja Tiska na Agrokor stekla založno pravo i da je temeljem toga razlučni, a ne obični vjerovnik. Tražbine razlučnih vjerovnika ne utvrđuju se posredno, nego u skladu s ispravama i instrumentima osiguranja – u slučaju EPH-a hipotekama na nekretnine i pravom na žig, odnosno izdavačkim pravima nekih tiskovina. Primjerice, banke su se na taj način osigurale, a to su propustili učiniti Agrokor, ali i, prema svemu sudeći, državna Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR), koja se, doduše, osigurala hipotekom na zgradu EPH-a, ali je u sporu zbog pobijanja hipoteke, što predstavlja rizik za povrat 8,7 milijuna državnih kuna.

No upravo je najveći problem jedina primjedba okupljenih vjerovnika na prvom predstečajnom ročištu, ona Agrokorova predstavnika, koji se zapitao zašto im za njihovo potraživanje od 17,8 milijuna kuna nije priznato razlučno pravo. Pojednostavljeno, predstavljanje Agrokora običnim a ne razlučnim vjerovnikom potvrđuje samo to da moćni koncern sada nema osigurana sredstva naplate od suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića i WAZ-a te da je izgubio sigurnost naplate čak 17,8 milijuna kuna.

S druge strane, predstavnici države i Ministarstva financija, kojem EPH samo za poreze duguje 7,6 milijuna kuna, značajno su šutjeli, baš kao i predstavnik HBOR-a, koji je upitao zašto jedan od manjih vjerovnika u ratu započetom za ostatke EPH-a osporava tražbine ostalih vjerovnika. Prozvani Hrvoje Šimić, predstavnik jedne od manjih tvrtki vjerovnika, pritom je objasnio sukus sukoba oko ostavštine EPH-a.

– Pravo svakog vjerovnika prema dužniku je osporavati potraživanja i radnje drugog vjerovnika kojima se oštećuje dužnik i time onemogućava naplata ili isplata EPH-ovih dugova ostalima. Financijskim ustanovama i pojedincima u EPH-u, sada vjerovnicima, već prije trebalo je biti jasno da tvrtka EPH Media nema mogućnost ispuniti obaveze. Stoga sam osporio i zatražio pobijanje njihovih tražbina. I to protiv banaka, ali i nekih od novinara EPH-a za koje smatram da imaju potraživanja neprimjerena pruženoj usluzi. Primjerice, Davora Butkovića i Mladena Plešea s više od 138.000, odnosno 107.000 kuna potraživanja – poručio je Šimić.

I ostala vrhunska pera EPH-a priključila su se utjerivanju dugova, no možda prekasno, jer su prijavljene tražbine Miljenka Jergovića i Borisa Dežulovića stigle nakon isteka roka.

Miroslav Edvin Habek

Biskup posramio biskupe

Antićirilične i antivladine proteste u Vukovaru pratili su izgredi. Sva ta dešavanja prošla su uz osudu medija, onih političkih stranaka i nevladinih organizacija od kojih se to i očekuje, ali uz upadljivu šutnju Katoličke crkve, s časnim izuzetkom biskupa dubrovačkog Mate Uzinića. On je iz dalekog Chicaga, gdje je bio u pastoralnom posjetu, čim je saznao da su na zidovima pravoslavne crkve Sv. Blagoveštenja u Dubrovniku ispisane gadarije, poslao pismo dubrovačkom parohu Vladanu Perišiću u kome osuđuje vandalski čin oskvrnuća crkve.

“Tim vandalskim činom, kome možemo pridodati i druge nazive, nije samo oskvrnuta pravoslavna crkva Sv. Blagoveštenja u Dubrovniku i poslana uznemirujuća poruka vjernicima Srpske pravoslavne općine u Dubrovniku, nego je nanesena uvreda svim Dubrovčanima. Zato, u ime svih katoličkih vjernika Dubrovačke biskupije izražavam svoje duboko žaljenje nad tim nekršćanskim i neljudskim činom i takvo ponašanje oštro osuđujem”, naglasio je biskup.

Za razliku od Uzinića, nadbiskupi zadarski i zagrebački, iako za vrijeme ispisivanja grafita po tamošnjim pravoslavnim crkvama nisu bili u Chicagu nego praktično na licu mjesta, sve su mudro prešutjeli, izbjegavši osude. Iako se u Splitu dogodio napad na prostorije tamošnjeg VSNM-a, biskup splitsko-makarski Marin Barišić u svom se obraćanju za katoličku Malu Gospu nije bavio pozivom na pomirenje pripadnika dvaju naroda, o čemu je još 1994. govorio njegov tadašnji šef, papa Ivan Pavao II prilikom posjete Hrvatskoj. Barišić se zato bavio pravljenjem popisa suradnika Udbe i žrtava svih totalitarnih režima, pa tako i onog nakon Drugog svjetskog rata, hvaljenjem Zvonka Bušića, definicijom braka i odnosom prema spolnosti. To je javnost ocijenila kao neprimjeren govor, slično kao i onaj kardinala Josipa Bozanića u kojem su izjednačeni komunizam i fašizam.

N. J.

Katran i perje

Verbalne konvulzije nogometnog izbornika

Patriotska kanalizacija

Igor Štimac protekli je tjedan proveo baveći se fekalijama, homoerotikom i domoljubnom retorikom

Razmjerno klinički oblik patriotizma ostao je posljednje utočište Igora Štimca, izbornika hrvatske nogometne reprezentacije u sve većim nevoljama. Izbornik je protekli tjedan proveo baveći se fekalijama, homoerotikom i domoljubnom retorikom, umjesto poslom za koji nije baš malo plaćen. Nema veze što je na beogradskoj Marakani Štimac na teren izveo nesuvislo jato gusana u magli, kada je nakon bitke bio jedan od najvećih generala u povijesti modernog ratovanja.

Nakon sulude laži da je “namjerno prepustio inicijativu protivniku u prvom poluvremenu”, kada je Srbija zamalo utrpala najmanje tri komada, Štimac je ničim izazvan pozdravio “Vukovar, Hercegovinu i sve Hrvate diljem svijeta”. U danima poslije utakmice zaratio je s otprilike pola svijeta te izdao jedno od priopćenja glede kritika na svoj račun.

– Sve ovo što se događa proteklih dana početak je akcije združenih snaga koje ja zovem “kreatori kaosa”, s kojom će pisci tih redaka i budućih kolumni hraniti hrvatski puk, poticati mržnju i “afirmativno” djelovati sa željom da nam se “pomogne” u ostvarenju cilja, plasmana na SP – raspalio je izbornik, ujedno demantiravši navode medija da je u Beogradu poručio kako svoje kritičare “nabije na jednu stvar”.

Potom se uspio domoljubno išamarati s predsjednikom Hrvatskog dragovoljca Ivicom Perkovićem, koji svoje dečke od milja naziva “crnima”, što činjenično nije netočno jer nastupaju u dresovima navedene boje još otkako je pokojni šef kluba Stjepan Spajić izjavio da u njegovom klubu ne smiju igrati Srbi.

Nesretni Štimac također je osjetio sanitarnu potrebu poreći novinarske tvrdnje o tome da je Perkoviću poručio da mu – eufemistički i znanstveno rečeno – defecira u usta, sve zato jer je predsjednik “crnih” tražio da poneki od njegovih zaigra u nacionalnoj momčadi. U toj polemici nabijalo se uzajamno (ne)sudjelovanje u ratu te svekolika odanost svetim nacionalnim ciljevima.

No tako to općenito biva u ovim krugovima, sve dok zajedno ne odu na janjetinu i ne odluče odmarširati put Vukovara, Čavoglava ili već nekog svetog toponima novije povijesti, koji su Igoru Štimcu trenutno svakako bliži od dalekog Brazila.

Petar Glodić