Intrigator

Trend proustaške nostalgije u Karlovcu

Spomen-ploča teroristu “Bugojancu”

Pripadnik bugojanske skupine Nikola Antonac proglašen je “hrvatskim domoljubom koji je sanjao samostalnu Hrvatsku i za nju život dao”

Na rodnoj kući Nikole Antonca u Karlovcu otkrivena je spomen-ploča u čast jednom od terorista poginulih u poznatoj akciji “Feniks” ustaške emigracije iz 1972. godine kod Bugojna.

Među dvadesetoricom ubačenih terorista iz Australije i Njemačke, koji su se u Austriji pripremali kako bi u Jugoslaviji pokušali “dići ustanak”, bio je i Antonac, rođen 1950. u Karlovcu. Godine 1969. emigrirao je u Salzburg i pridružio se Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB). Tri godine kasnije poginuo je u borbama sa jugoslavenskom policijom. Sada kao “hrvatski domoljub koji je sanjao samostalnu Hrvatsku i za nju život dao” dobiva spomen-obilježje.

Ploču je postavila neformalna grupa građana koji su rođeni ili odrasli u tom dijelu Karlovca. Lokalni mediji tom su događaju posvetili popriličnu pažnju, a o Antoncu se piše da je “poginuo u borbi sa jugoslavenskom komunističkom vojskom” i da je “likvidiran bez suđenja, a podaci o njegovim posmrtnim ostacima, nažalost, nisu dostupni”, dok nitko ne navodi koliko je mrtvih iza sebe ostavila bugojanska teroristička grupa.

“Ono što je za Hrvatsku htio učiniti 1972. godine, to su ostvarili hrvatski branitelji 20 godina kasnije izvojevavši slobodu u Domovinskom ratu”, također je rečeno na okupljanju, koje je nastavljeno u obližnjoj pivnici. Ploču u Nemčićevoj ulici blagoslovio je župnik dubovački Alojzije Burja koji je, kako prenose lokalni mediji, “posebno naglasio Nikolinu žrtvu za Domovinu”.

U Karlovcu je u historijsko-revizionističkom smislu gotovo sve moguće. Svake godine 17. novembra na staru bolnicu na Dubovcu polažu se vijenci i pale svijeće za dvojicu ubijenih ustaša stradalih prilikom legendarne akcije i ulaska kordunaških partizana pod vodstvom Vece Holjevca u okupirani Karlovac. U isto vrijeme, ne dozvoljava se vraćanje razbijene antifašističke spomen-ploče na pročelje bolnice u znak sjećanja na tu akciju.

Zbog postavljanja spomen-ploče Antoncu srpska zajednica u Karlovcu je zabrinuta. Osim toga, slike iz Vukovara oko provedbe Ustavnog zakona i uvođenja ćirilice prelile su se i na šire karlovačko područje, pa je bila prekinuta nogometna utakmica Petrova gora – Krnjak zbog benignog navijačkog transparenta na ćirilici.

– Ljudi osjećaju određeni strah. Kako bi se gledalo na to da mi Srbi razbijamo državnu imovinu ili našim “herojima” podižemo spomen-ploče? Na svu sreću, mi “heroja” kao što su Bušić ili Antonac nemamo – kaže Rade Kosanović, predsjednik županijskog VSNM-a.

M. Cimeša

Janjeći Butković

Objavom natječaja za nabavu programa od neovisnih proizvođača, HRT je početkom rujna otvorio postupak sklapanja više desetaka milijuna kuna teških poslova s nezavisnim producentima i producentskim tvrtkama, a sve na temelju “općih uvjeta poslovanja HRT-a o mjerilima i postupku odabira programa od neovisnih proizvođača” koje je glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman donio u srpnju.

Zakonski je sve u redu, jer je HRT dužan najmanje 15 posto svojeg programskog računa osigurati za djela neovisnih proizvođača, ali uz nabavu koja se mora provesti na “jasan i transparentan način, otvoreno i pošteno te uzimajući u obzir kvalitetu i cijenu njihovih ponuda”. Pod takvim uvjetima, na HRT-u su raspisali 15 poziva za dostavu ponuda: od dramskog serijala, preko zabavno-mozaične emisije, talent showa za mlade, pa sve do serije o kulinarstvu.

I dok ponude pristižu, a odluke o prihvaćanju ponuđenog vanjskog programa HRT-ovci tek trebaju donijeti na “otvoren i pošten” način, kuloari već bruje o mogućim dobitnicima – onima čije će programske formate HRT otkupiti novcem poreznih obveznika. Među njima posebno se ističe ime Davora Butkovića, političkog komentatora i donedavnog zamjenika glavnog urednika “Jutarnjeg lista”, poznatog po neprofesionalnim gafovima i osobito po kontroverznim gastronomskim recenzijama i opisima vina zbog kojih je, vjerovali ili ne, navodni glavni adut jedne HRT-u ponuđene kulinarske emisije.

Kako su nam potvrdili izvori bliski javnoj televiziji, ali i nekim producentskim kućama, HRT je već zaprimio ponudu gastro showa za koji je već napravljena pilot-emisija iza koje, tvrde naši izvori, stoji Butković pod okriljem Ujedinjenih produkcija, nezavisnog proizvođača programskog sadržaja u sklopu sve razgranatijih aktivnosti oglašivačkog diva Digitel.

U Ujedinjenim produkcijama, unatoč našim pozivima, nisu mogli potvrditi tu informaciju, a Davor Butković više ne koristi telefonski broj u donedavnom, sada sve tanjem imeniku svih zaposlenika EPH-a, koji je u predstečajnoj nagodbi i sve težoj financijskoj situaciji.

M. E. Habek

Kratko & jasno

Dr. Đula Rušinović Sunara, Hrvatska udruga za prava pacijenata

Opravdani štrajk

Za sve što se za trajanja štrajka može dogoditi nauštrb pacijenata nisu krivi liječnici 

Koliko je u interesu zaposlenih i građana štrajk liječnika i medicinskih sestara koji je započeo protekle srijede?

Štrajk nije loš ukoliko ima opravdane razloge. Ustavno je pravo štrajkati ako se smatra da se krše radnička prava. Za sve što se za trajanja štrajka može dogoditi nauštrb pacijenata nisu krivi liječnici, nego oni koji im nisu omogućili ostvarivanje njihovih radničkih prava, odnosno socijalni partneri iz Vlade.

Kako se pacijenti mogu izboriti za svoja prava?

Ovaj štrajk vodi se u interesu zdravstvenih radnika, a u interesu pacijenata je to što se štrajkom traže bolji uvjeti rada. No činjenica je da ukoliko se tokom štrajka dogode ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi koji su hitno zbrinuti, a nije im nastavljeno daljnje liječenje jer ono nije hitno, tada njihovo zdravlje može biti vrlo ozbiljno narušeno. Zbog takvih događaja građani se nemaju kome obratiti. Na nedostatak institucije koja bi zastupala interese pacijenata upozoravamo posljednjih 15 godina, no hrvatska država po tom pitanju ne poduzima ama baš ništa. Tragedija je što građani plaćaju svoju zdravstvenu zaštitu, a ustvari je nemaju. Građani moraju sami odlučiti dokad će sve to trpjeti.

Kakve su posljedice moguće zbog primanja samo hitnih slučajeva?

Kada se tokom štrajka nekog pacijenta primi kao hitni slučaj i kada mu se omogući da preživi, tada ostale potrebne pretrage izostaju. Da bi nečiji život nakon hitne intervencije išao normalnim tokom potrebno je provoditi daljnje zahvate, dijagnostike i liječenja, no pošto će se obrađivati samo ono što je hitno, na sve ostalo će se čekati više nego što je potrebno, a to može biti kobno. Samo čekanje može dovesti do smrtnog ishoda ili iznimno velikih posljedica po zdravlje. I opet se vraćam na osnovni problem pacijenata, kako sve to dokazati kada ne postoje mehanizmi za zaštitu pacijenata odnosno ne postoji institucija koja ima zakonske ovlasti da, između ostalog, ovakve probleme riješi. Ni 24-satno dežurstvo na telefonu i na e-mailu, koji je omogućilo Ministarstva zdravlja, u ovakvim slučajevima ne može pomoći jer se samo bilježe pritužbe. To je uvedeno kako bi se građanima zamazale oči i pokazalo da netko nešto radi.

Mirna Jasić

Država opet na istom valu s financijskim kapitalom

Petrokemija mora pasti

Nakon svih dosadašnjih pokušaja privatizacije kutinske tvornice, banke su uputile kreditorski ultimatum Petrokemiji i državi kao vlasniku

Gotovo je dva mjeseca prošlo otkako je javno oglašena skora privatizacija kutinske Petrokemije, u većem dijelu posjeda nad jedinom nam tvornicom umjetnih gnojiva, što podrazumijeva i dolazak određenog tzv. strateškog partnera. U međuvremenu je firma dokapitalizirana, te je smijenjen predsjednik uprave Josip Jagušt, direktor čiju se stručnost nisu lako usuđivali dovoditi u pitanje ni najljući oponenti. Ali mediji su temu uglavnom tretirali čuđenjem oko sindikata koji, eto, šutke prate ono čemu su se uspješno opirali punih 15 godina.

I nitko da uslijed sveg tog čuđenja zbroji dva i dva, posegne za dostupnim podacima i shvati kakva moć stoji iza posljednjeg čina kutinske drame. Prvo, država koja je do dokapitalizacije posjedovala više od 50 posto dionica tvrtke, nešto prije toga na čelo Nadzornog odbora pripustila je predstavnika banaka, tj. obaveznih komercijalnih mirovinskih fondova koji su ispostave banaka, a koji su bili vlasnici svega 16-17 posto Petrokemije. I drugo, već je objavljeno da su upravo banke ishodile smjenu Jagušta, koji je bio sklon preispitivati manje poslove s vanjskim partnerima, na kojima su stanoviti konzultantski i odvjetnički krugovi postizali višemilijunske zarade.

Treće i najveće, država je godinama funkcionirala politički kriminalno prema Petrokemiji, namećući joj najvišu cijenu plina na domaćem, zatvorenom tržištu tog energenta i ujedno glavne sirovine u proizvodnji gnojiva, premda je Petrokemija bila najveći potrošač. Razlika između cijene za Petrokemiju i za sve ostale, s izuzetkom HEP-a, značila je u konačnici razliku između (prošlo)godišnjeg gubitka Petrokemije od preko 150 milijuna kuna i mogućeg poslovanja u plusu, koje joj očito nije bilo dopušteno. Zašto, pitanje je na koje ovih mjeseci dobivamo jasan odgovor.

Petrokemiju je trebalo privatizirati pod svaku cijenu, što je u okviru ukupne hrvatske transstranačke ekonomske politike od 1997. bila fiks-ideja svake vlade, a naročito “lijevih”. Ako to i nisu uspjeli političari, dopustili su bankama da izvrše one: prema informacijama koje smo dobili od izvora bliskog Vladi, banke su nakon svih drugih pokušaja uputile kreditorski ultimatum Petrokemiji i državi kao vlasniku. Godinama su davale skupe kredite tvornici radi postizanja njene likvidnosti, a ona ih je uredno vraćala. Nije bilo nijednog razloga doli profitersko-ideološkog da poruče državi kako više neće kreditirati Petrokemiju, sve dok joj je država većinski vlasnik.

Prvo je usporeno reprogramiranje skupih kratkoročnih na dugoročne kredite, a zatim su proljetos zatvorene sve linije što su Petrokemiji omogućavale život preko ljeta, u vrijeme smanjenih prihoda. Ilustracije radi: ukupna redovna kreditna zaduženja Petrokemije iznose od 600 do 650 milijuna kuna, a godišnji prihodi, već prema sezoni, između 2,6 milijardi i 3,1 milijarde kuna. Relacije su ove godine dodatno zakomplicirane uslijed gomilanja zaliha uree na međunarodnom tržištu i pada cijene toga gnojiva, kao i smanjenja izdataka za poljoprivredu u EU-u, a tako i u Hrvatskoj koja je agrar prepustila tržišnoj stihiji, pa je nezainteresirana za domaće gnojivo.

Politička elita i najveće banke, dakle, ovdje su na istom poslu šire liberalizacije ekonomskih odnosa, s tim da u najnovijoj kutinskoj epizodi država ima ulogu dobrog policajca, a banke onoga grubog. Povoljna okolnost ipak je to što aktualni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak pokazuje više razbora od prethodnika mu Radimira Čačića, te uzima u obzir mišljenje sindikalista, koji bi u protivnom zacijelo bili u stanju pružiti efikasan otpor. Potvrdio nam je to i glavni kutinski sindikalist Željko Klaus, koji ipak nije želio komentirati informaciju o bankovnoj ucjeni.

U narednim mjesecima Vrdoljak i sindikalisti zajedno će tražiti investitora koji je spreman u apsolutno nužnu rekonstrukciju pogona, radi smanjenja troškova proizvodnje i dizanja kapaciteta, uložiti 150 milijuna eura kroz pet godina. Uvjet sindikata jest da se proizvodnja ne smanjuje, da se radna mjesta očuvaju i da država ostane valjan partner novom većinskom vlasniku, zbog čega bi zadržala 25 posto dionica plus jednu, onu “zlatnu”. Proces bi mogao biti dovršen iduće godine, a vjerojatan prvi idući korak je sporazumno odstupanje predstavnika banaka Gorana Kralja s čela Nadzornog odbora krajem rujna.

Bez obzira na to, banke će preko fondova koji raspolažu sa 54 milijarde kuna štednje u drugom stupu osiguranja doći na svoje. Sindikati u Petrokemiji dovedeni su zajedničkom igrom banaka i države pred svršen čin, u protivnom bi mogli samo još promatrati forsiranu propast poduzeća, uz orkestrirano podmetanje glavnine medija da su baš oni glavni krivci. I dok je većina posttranzicijskih članica EU-a izbjegla ili dosad već nacionalizirala notorni drugi stup koji generira sistemsku korupciju na tržištu dionica i garantirani, lagani ekstraprofit za banke, Hrvatska i ovim slučajem nastavlja dosljedno kročiti prema vlastitom udesu.

Igor Lasić

Katran & perje

Slatke muke ministra rada i mirovinskog sustava

Suzdržano sladostrašće

Ministar Mirando Mrsić teškom mukom suspreže uzdahe strasti dok objašnjava izmjene Zakona o radu 

U dugačkom tunelu strave domaće politike, ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić među istaknutijim je babarogama. Neslavnu ulogu da svekolikom pučanstvu objasni kako je socijalizam napokon propao i da više nema kruha bez motike, Mrsić igra nadasve stoički. Iako njegova petrificirana mimika odaje emocionalno uzbuđenje negdje na pola puta između faca Bustera Keatona i predsjednika Ive Josipovića – iz čijeg je ureda dospio u Vladu – stručnjaci Biheviorističkog instituta iz Žakanja kraj Jurovskog Broda kažu kako je posve moguće da Mrsić čak doživljava izvjesnu dozu sadomazohističkog užitka pri obavljanju ove nezahvalne dužnosti.

To je bilo posve razvidno kada je proteklog tjedna na različitim mjestima obrazlagao izmjene čak triju resornih zakona, sudbonosnih za nekolicinu građana Hrvatske koji još uvijek posjeduju bilo kakvo zaposlenje. Osobito se dalo naslutiti da Mrsić teškom mukom suspreže uzdahe strasti dok je zabludjelom puku objašnjavao promjene Zakona o radu, poručivši da isti “ne treba gledati samo kao zakon koji štiti radnika”.

– To je zakon koji omogućuje lakše zapošljavanje, gospodarstvenicima lakšu prilagodbu na krizu, a Hrvatskoj veću konkurentnost – jedva je izgovorio Mrsić, lagano otpuštajući kravatu zbog povišenog tlaka, istovremeno brišući kapljice znoja s vrha nosa.

Naravno, radilo se tek o tupavim floskulama prepisanima iz najgorih evropskih priručnika o fleksibilizaciji tržišta rada, što će u našim uvjetima svakako pružiti određene rezultate u smislu provođenja opsežnih Vladinih planova “glad na neodređeno vrijeme” i “s posla na groblje”. Programi uključuju i poprilično monstruoznu namjeru izmjene ZOR-a u smislu da radnik koji dobije neopravdan otkaz na sudu ne može dobiti veću odštetu od uobičajene otpremnine, iako spor može trajati nekoliko stotina godina.

Ministar Mrsić je ujedno odlučno otklonio nagađanja o ukidanju drugog mirovinskog stupa, u kojem je novac radnih ljudi i građana povjeren privatnim bankarskim manipulatorima, čiji su rezultati u oplođenju ovih enormnih sredstava posve mizerni, no za ovaj mukotrpan posao primaju pristojne naknade.

Petar Glodić