Jak i na konopcima
Guy Clark: My Favourite Picture of You (Dualtone Music Group, 2013)
Djed Guyja Clarka imao je hotel negdje u Teksasu; mali Guy predano je provodio dane u predvorju hotela i slušao odmetničke priče, zgode iz života ljudi kakvih danas nema, jer su izumrli jednako kao što su izumrli sabljasti tigrovi – bili su preveliki, preindividualni za suvremeni svijet. Pisac s kojim bi se stvaralaštvo Guyja Clarka moglo usporediti je Cormac McCarthy, čiji su radovi svojim dobrim dijelom posvećeni izgnanim, anakronim vrstama življenja. McCarthy je nešto kao jako ublaženi, u glavi sređeni Faulkner, Faulkner koji je iz sebe izbacio buku i bijes te se posvetio pažljivom bilježenju storija o ljudima u nestajanju. Clark je drugovao s Townesom Van Zandtom, bili su možda i najbolji prijatelji, a ono gdje nema mjesta nikakvom “možda” tiče se njihova kantautorskog umijeća. Teksas je i inače koma od kantautoriziranja, ondje živi dvadeset posto svjetske kantautorske populacije, tako da biti najbolji u Teksasu uopće nije mala stvar. Guy Clark: preporuča se gledanje dokumentarca “Heartworn Highways”, u kojem je dobro prikazana scena s koje dolaze likovi poput spomenutoga opakog dvojca. Guy Clark: ako ništa, dobro je čuti njegov album “Dublin Blues”, kao svojevrsni uvod u niskotlakašku atmosferu kakva obilježava sve njegove albume. Ti su albumi priče o ljudima o kojima više ne postoje ni priče, čije je sudbine još moguće uhvatiti samo pjesmom, a Guy je izvrstan lovac koji na svakom albumu izlovi nekoliko skeleta riba iz davnina, nekoliko velikih komada za pamćenje. Njegove su pjesme kao fotografije, osim što su inteligentnije jer su lišene doslovnosti direktnog zapisa, jer su uronjene u mitološke slojeve svijesti. Kreću se kroz mit o vremenu koje je nastupilo nakon mitskog Divljeg zapada, u ono davno vrijeme kada se na obzoru moglo vidjeti zadnjeg revolveraša koji, kao Talični Tom, jaše prema zalasku sunca, dok su se s druge strane grada približavali javni bilježnici, fiskalne blagajne i – postmodernisti.
Kako su Clarku sada sedamdeset dvije godine, ovaj album, nastao nakon četverogodišnje stanke, neiznenađujuće je uronjen u evociranje uspomena, no to nije žal za izgubljenim vremenom, nego potraga za istim, a ona je uvijek potraga i za znanjem. Ovdje ima emocije, što ne čudi jer je album posvećen nedavno preminuloj supruzi Susanni, čiju fotografiju Clark drži na omotnici albuma. Album je bolan na isti onaj način na koji je život općenito bolan, pun tužnih završetaka koje Clark istovremeno krajnje emocionalno i krajnje distancirano-hladno evocira u svojim stihovima. On je danas poput Johna Waynea u “Posljednjem hicu” (“The Shootist”), veliki, veliki Nešto, što god to bilo, koji se klati s metkom u boku. Klati, ali ne pada. Kao što je Krleža komentirao smrt svoje supruge: nisam pao, ali sam na konopcima.
Clark je na konopcima, no to ne bi bilo moguće zaključiti iz pjesama koje su svježe kao teksaško pustinjsko cvijeće koje je Wayne u “Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea” donosio Veri Miles. Nisu to ruže (u filmu ruže obećava donijeti James Stewart), nego je to nekonfekcijsko cvijeće za koje je potrebno zaći u pustinju i koje ne uspijeva u stakleniku. Kao što ni fotka Susanne Clark nije plod fotonaštimavanja: uslikao ju je John Lomax ispred njene i Guyove kuće iz koje je upravo izjurila ljuta kao zmija otrovnica, jer je unutra zatekla supruga i Townesa Van Zandta pijane poput pustinjskih tvorova. Ovdje, na ovom albumu, sreću se onostranost (kroz Guyjov lament povodom rastanka sa ženom koju je volio) i opora vrsta svjetovne neiluzornosti (zbog koje su ga mnogi i zavoljeli) – jako dobar album.