Javnu sferu ugrožava mediokracija

Štovani gospodine glavni uredniče, u “Jutarnjem listu” je 20. kolovoza gospodin Miljenko Jergović objavio, u seriji svojih tekstova “Sumnjivo lice”, napad na udrugu kojoj predsjedavam, ali zapravo na mene osobno. Povod je bio u tome što PEN nije reagirao na incident na jednoj od utakmica juniorskog košarkaškog prvenstva u Borovu Selu (vidi “Novosti” od 23. kolovoza), a sadržajno se izlaže kako PEN pod mojim vodstvom nema politike, odnosno ako postoji, ona je zapravo uljepšavanje hrvatskih prilika, a slijede i druge nepovoljne ocjene moga lika i djela. Odmah prijepodne poslala sam odgovor redakciji (dva puta) i pokušala telefonom doprijeti do glavnoga urednika: bez ikakve reakcije. Tekst sam dala na raspolaganje Tportalu. Idućeg dana sam kao prvu reakciju “Jutarnjeg lista” dobila mail kojim me obavještavaju da ih tekst na mreži odvezuje svake dužnosti objavljivanja odgovora. Uslijedila je prepiska u kojoj su mi na kraju dali upute da napišem “komentar u zadanim gabaritima”, mnogo manjim od Jergovićeva teksta. Tako su moje pravo na odgovor pretvorili u svoju dobrohotnu milost. Razmišljajući o svemu tome, došla sam do zaključka da bih voljela ono što imam reći objaviti u vašem listu i za čitaoce u čijoj zabrinutosti za pismo ne moram tražiti dodatne motive.

Započet ću s anegdotom o svojem odnosu spram ćirilice, jer se čini kako je to, koliko se uopće može razabrati, središnje mjesto Jergovićevog napada. Ona se odnosi na sada već davna vremena i doista se nadam da moje sjećanje nije toliko selektivno kao što se to događa Miljenku Jergoviću. U sasvim drugom kontekstu bavila sam se teorijama osobnoga identiteta, pa tako znam da neki ljudi uopće ne žele integrirati svoju biografiju – da su epizodisti koji smatraju da su u danom času odgovorni samo za ono što upravo sada govore, a da ih ranije izjave i postupci ni na što ne obavezuju niti ih valja opravdati. S takvim je ljudima teško voditi bilo kakav razgovor. Ovo što pišem stoga pišem zbog čitatelja.

U Hrvatskoj živim od 1972. godine, pa sam od tada i preuzela hrvatski književni jezik kao standard u svom pisanju i predavanjima na fakultetu. Kada je došlo da osamostaljenja odnosno nezavisnosti Hrvatske, nisam imala pravo na automatsko državljanstvo (za razliku od mnogih koji su se u nju uselili iskoristivši “pravo krvi”), pa sam strpljivo čekala nekoliko sati da predam odgovarajuću molbu i dobila kartončić privremene dozvole boravka, koji sam morala predati na poslu da bih i dalje mogla raditi. Onda se nekih osam mjeseci nije događalo ništa, dok mi jednoga dana nije pokucao na vrata mladi policajac. Ta je posve ljubazna osoba najprije razgledala stan, provjeravajući s kime to živim (a valjda i kako), da bi onda prešla na pisani dio svojega zadatka. Neću ponavljati sva pitanja, jer to i ne bih više mogla dovoljno točno, ali jedno neću nikada zaboraviti. Pitanje je glasilo: Vladate li latinicom? Ne znam je li to dovoljan dokaz za to da će mi, i egzistencijski, teško ponestati osjetljivosti za stvari odnosa pisma i identiteta, ali neka ostane zabilježeno. I malo pojašnjenje: to su bila vremena kada nisam smatrala pristojnim objašnjavati kakve sam vrste “ne-Hrvatica”.

U međuvremenu se dogodilo mnogo toga. Iz principijelnih i manje principijelnih razloga pravo Srba u Hrvatskoj na jezik i pismo jednoznačno je priznato i zakonski određeno. To ne znači da nema razloga za intervencije i zabrinutost kada se zakon ne poštuje. PEN-ova dužnost zaštite svačijeg prava na pristup javnosti i sudjelovanje u kulturi sadrži i zaštitu ljudskih prava, ali se razlikuje od djelatnosti organizacija kojima je to temeljno određenje. PEN, uostalom, ove jeseni priprema skup “Jezik koji nas spaja i razdvaja”, na kojemu će se razmotriti čitav raspon teme, pa i onaj u vezi s pismom. Miljenko Jergović iz neintervencije PEN-a povodom incidenta na sportskom događaju zaključuje da sam osobno pretvorila PEN u organizaciju koja možda prosvjeduje zbog ovoga ili onoga izvan Hrvatske, ali i u inozemstvu i u zemlji obavlja poslove propagande za Ministarstvo kulture. Ta je optužba u “Jutarnjem listu” ilustrirana fotografijom na kojoj smo, uz predsjednika Ivu Josipovića, još John Ralston Saul, predsjednik Međunarodnoga PEN-a, profesor Predrag Matvejević i ja: fotografija, kao ni druge službene fotografije, doista ne pokazuje živahnu i kritičku raspravu.

Hrvatski PEN je posljednjih godina veliki dio svojega rada posvetio upravo funkcioniranju javne sfere koja je danas, prije svega, ugrožena mediokracijom, vlašću medija u kojoj ljudi koje nismo ni izabrali niti ih možemo smijeniti kontroliraju javnu sferu u ime netransparentnih interesa, a tako da se smanjuje medijski prostor za kritiku u svakom smislu riječi. To ne ugrožava samo sudionike u kulturi nego i demokraciju – jer ona ne funkcionira bez prostora deliberacije, bez prostora za raspravu. Predmet našeg angažmana su također i problemi izdavaštva, problemi budućnosti knjige, ugroženost nekih umjetničkih poduhvata i slično. Jergović mi predbacuje pomanjkanje političkoga stava bilo kakve vrste. Što se mojeg osobnog političkog stava tiče, izražavam ga dovoljno često i dovoljno jasno. Kada izražavam stav organizacije, potrebno je nešto drugačije postupanje, jer ne govorim samo u svoje ime, ali i tu imam dosta slobode.

Razmišljajući što je izazvalo Jergovićev napad, jer ne vidim kako bi se drugačije mogao opisati njegov tekst od 20. kolovoza, jedino čega se mogu domisliti je to da opisom pisaca koje nisam obranila misli na sebe. Što se toga tiče, i jesam i nisam intervenirala (a ja prihvaćam kontinuitet odgovornosti za sav svoj odrasli život). Branila sam Jergovića od neopravdanih optužbi za antisemitizam i zgražala se nad Ivanom Aralicom, ali nisam smatrala da se PEN mora postaviti kao sudac u polemici s Draženom Katunarićem, niti sam mislila da se PEN mora pokrenuti u obrani Jergovića od Velimira Viskovića, jer nisam vjerovala niti vjerujem da su ga Viskovićevi stavovi izložili opasnosti ili ugrozili njegova prava, odnosno mogućnosti djelovanja u javnosti. Pojedince uvijek valja zaštititi od progona institucija i medijske hajke, ali polemike su drugačija vrsta zbivanja.

Konačno, Jergović mi predbacuje savjetodavno sudjelovanje u radu Ministarstva kulture, iako ono odlučuje i o financiranju PEN-a, pa i, primjerice, o otkupu mojih knjiga. U odlukama o stvarima koje me se osobno tiču, pa i onima koje se tiču PEN-a, naravno, ne sudjelujem (a ionako nikada nije stvar u osobnoj financijskoj dobiti), ali to, nažalost, u maloj sredini nije dovoljno. Neugodne situacije i pritisci na sve koji sudjeluju u procesima odlučivanja o izdavaštvu i srodnim djelatnostima gotovo su me pokolebali u odluci da se angažiram, ali vjerujem u nužnost političkoga djelovanja. A PEN je dobivao znatno veća sredstva kada nisam imala baš nikakve veze s Ministarstvom kulture.