Jezik brži od pameti

“Mi imamo jedan kontinuitet kvislinške politike, od Ahdname do danas. Žalosno je, kolokvijalni ih u Hercegovini zovemo daidže, oni sebe nazivaju ujaci, da se nisu oglašavali svih ovih godina dok se gaze politička prava najmalobrojnijeg naroda u BiH, štoviše, aktivno su hvalili i podupirali ovu pseudograđansku, Lagumdžijinu politiku. Žalosno mi je da Bojić ili Jeleč smatraju da bi se Hrvati u BiH trebali odreći svojih političkih prava, da bi njima bilo komotnije na Nedžarićima. Neće im biti komotnije ni ovako ni onako. Oni su razvili neku vrstu štokholmskog sindroma. Oni se više ljute od Bošnjaka na nekakve hrvatske zahtjeve za ostvarivanjem svojih prava. Oni su miljenici onih medija u Hrvatskoj koji imaju kulturnu hegemoniju. Recimo, Jutarnji list ih je pun. Predstavlja ih se kao većinski glas Hrvata u Bosni, što je apsolutno netočno. Radi se o jednoj agresivnoj manjini svećenika, franjevaca Bosne Srebrne, koji su koristili tu udobnu ulogu tobože poštenih Hrvata koji su onda dobijali silnu medijsku potporu u Sarajevu i od dominantnih krugova u Zagrebu i od međunarodne zajednice. Javnost bi trebalo upoznati sa jednom tradicijom koja vuče još iz vremena komunizma, iz udruge Dobri pastir, kojima je bio bliži Tito i jugoslavenski režim nego njihova braća stradalnici. Ta linija kvislinške politike i tog odnosa: nema veze što narod nema svoja politička prava, mi ćemo biti posrednici između naroda i bega, ima i svoje povijesne korijene”, rekao je, između ostalog, Nino Raspudić, komentirajući za Radio Mir iz Međugorja rad bosanskih franjevaca, fra Petra Jeleča i fra Drage Bojića, nedavno smijenjenog urednika magazina “Svjetlo riječi”.

Doktor Raspudić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kolumnist “Večernjeg lista” i “Nezavisnih novina”, dvosezonski član kvarteta gostiju Petog dana HTV-a, urednik emisije Reflex na OBN televiziji, jedan je od najpoznatijih i najaktivnijih hrvatskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine. Ovaj rođeni Mostarac, iako ima sasvim drugo, mirno zanimanje, sa kojim bi mogao živjeti u izolaciji od bilo kakvih političkih problema, netipični je predstavnik akademske zajednice, manje one u Hrvatskoj, a daleko više one u BiH, različit od značajnog broja svojih kolega, koji stav iznesu tek kada ne postoji ni minimalan rizik od oglašavanja. Raspudić je, kada se govori o položaju Hrvata u BiH, jednostavno sveprisutan iako, kako sam kaže, od deset poziva za gostovanje u medijima prihvati jedan. Obrazovan, rječit, informiran i posvećen onome što ga zanima, nije neko sa kim se uvijek i lako složiti, ali i ono o čemu govori i način na koji to radi zaslužuje pažnju.

Nino Raspudić svoj stav, onaj o neophodnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, o čemu često govori, niti krije, niti pokušava provući kroz uhu (sarajevskih slušatelja, prije svih) prihvatljive verbalne akrobacije, čija je atraktivnost obrnuto proporcionalna sadržaju. U najkraćem, on nije od onih sa kojima se lako složiti, ali jeste od onih sa kojima vrijedi i razgovarati.

Sve u svemu, Nino Raspudić je, iako bi njegovi kritičari voljeli da je drugačije, jedan jako ozbiljan čovjek. E baš zato je nevjerovatno ono što je govorio gostujući u emisiji Agape Radiopostaje Mir iz Međugorja. Nevjerovatno je, zapravo, već to da neko ko, da ponovimo, kaže kako od deset poziva za medijska gostovanja prihvati jedan, uopće odluči potrošiti sat vremena da sa voditeljem, fratrom Mariom Knezovićem, drvi baš o svemu. Agape je emisija kakvu, valjda, ima svaki provincijski radio u ovom dijelu svijeta, samo što se, je li, drugačije zove. Koncept je, naravno, revolucionaran: voditelj i gost se lijepo pozdrave, slušateljima zažele da ne pocrkaju od dosade i krenu od datuma, mjeseca i godine rođenja cijenjenog tog i tog koji onda, do odjave, priča o svemu, od žene i mace, do hobija i omiljenih boja.

U malo vremena i sa nekih dvjestotinjak riječi, Nino Raspudić je o sebi rekao više i gore nego njegovi kritičari. Kao, da i to ponovimo, ozbiljan, pametan, obrazovan i informiran, uspio je u onome što teško ide i priučenim ekspertima opće prakse, kakvih ne nedostaje u javnom prostoru: pomiješao je nekoliko povijesnih perioda, sve sa kojima se ne slaže proglasio narodnim izdajnicima, zaboravivši usput argumentirati ozbiljne optužbe upućene dvojici intelektualaca, čija prava na iznošenje vlastitog mišljenja nisu ništa manja od Raspudićevih i koji, jednostavno, nemaju ni dužnost ni obavezu – ni kao svećenici, ni kao povremeni novinski autori – slagati se onim što Raspudić zagovara, a HDZ predstavlja kao svehrvatski politički cilj.

Uzaludno je, naravno, Nini Raspudiću objašnjavati ono što on svakako zna: recimo, da se o povijesnim ličnostima i događajima može, samo što je jako neozbiljno, govoriti i suditi prema kriterijima ovoga, našeg vremena. Ili, kako je to rekao povjesničar Tvrtko Jakovina, ako bismo srednjovjekovne ličnosti procjenjivalo tako, svi oni bi bili totalni kreteni. Ili, eto, kvislinzi. Dakle, Ahdnama nije nikakav pisani trag početka izdaje hrvatskih interesa, već dokument kojim je fra Anđeo Zvizdović bosanske katolike osigurao od okupacijske, otomanske vlasti koja, u tom davnom petnaestom stoljeću, kao ni kasnije, nije probleme carstva i u carstvu rješavala političkim pregovorima i lobiranjima, već čistom silom. Zapravo, puno je bliže istini teza da bez Ahdname danas ne bi bilo moguće, da to kažemo na način Nine Raspudića, izdati hrvatske interese, jer ni Hrvata ni interesa ne bi bilo, a o katolicima u BiH svjedočili bi samo povijesni spomenici.

Gostujući u programu međugorskog radija, Nino Raspudić je, zapravo, strašno sličio na svoje oponente, one što će prije shvatiti kako ploča svira nego da nisu ama baš svi bh. Hrvati kao Mile Stojić i Ivan Lovrenović i da to što drugačije od pomenutih doživljavaju i vide BiH uopće ne delegitimira njihove stavove, koje često artikulira Mostarac sa zagrebačkom adresom i radnim mjestom. On, Raspudić, jednako odbija prihvatiti činjenicu da ono što pišu Jeleč ili Bojić nije irelevantno samo zato što nastaje u predgrađu Sarajeva i sadržajem nije ni blizu stavovima koji su Raspudića učinili zavičajnom medijskom zvijezdom.

U emisiji Agape Nino Raspudić je imao izlet u neozbiljnost, u područje u kojem je, recimo tako, zvučnost izrečenog važnija od onoga što se kaže i gdje stradaju činjenice ukoliko ne idu u prilog onome ko tvrdi da se samo na njih poziva. Zadrži li se duže u zoni poluistina, konstrukcija i površnog tumačenja i prošlosti i sadašnjosti, Nino Raspudić najviše će štete napraviti sebi.

No i to je pitanje ličnog izbora. Kao i, recimo, davanje podrške politici Zlatka Lagumdžije. Što su Bojić i Jeleč, uzgred, radili u jednakoj mjeri u kojoj je fra Zvizdović u 15. stoljeću izdao Hrvate u Bosni i Hercegovini.