Koalicija bezvoljnih

Entuzijazam oko vojne intervencije u Siriji naglo je splasnuo nakon što je parlament Velike Britanije prošlog četvrtka glasao protiv te ideje, a zatim i američki predsjednik Barack Obama odlučio pričekati da se o njoj 9. rujna izjasni Kongres. Za razliku od vojnih intervencija koje su se događale proteklih desetljeća, primjerice onih na Kosovu i u Afganistanu, koje su imale mandat NATO saveza, libijske s mandatom Ujedinjenih naroda, pa čak i napada na Irak, gdje je “koalicija voljnih” okupila 48 svjetskih država, velika većina zapadnih zemalja od napada na Siriju pobjegla je glavom bez obzira.

Osim što je Velika Britanija odustala, nijedna od 28 članica NATO saveza nije predložila da se alijansa uključi u intervenciju, Njemačka i Italija hladno su poručile da u njoj neće sudjelovati, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon sve je snage upregnuo u njezino odgađanje, a neodlučnost američkog predsjednika Obame razljutila je i njegovu i opozicijsku stranku.

Među zapadnim zemljama strši jedino Francuska, čija je socijalistička vlada Francoisa Hollandea nastavila stopama svog prethodnika, konzervativca Nicolasa Sarkozyja koji je 2009. vratio Francusku u okrilje NATO saveza. Hollande je jedini državnik koji nije pokazao ni trunku oklijevanja da vojno intervenira u bivšoj koloniji, a čini se i da će iskoristiti zakonsku mogućnost da u akciju krene bez odobrenja parlamenta. Bit će to treća vojna intervencija Francuske u samo dvije godine, jer je ona predvodila intervenciju u Libiji 2011., a početkom ove godine i praktički sama istjerala islamističke milicije iz Malija. Kao bivša kolonijalna sila, Francuska je na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi izgradila vojne baze i uhljebila kompanije koje eksploatiraju tamošnje prirodne resurse, a bezbrižno može uletjeti u sirijsku avanturu jer za sobom ne nosi tešku prtljagu sudjelovanja u okupaciji Iraka, pokrenutoj na temelju lažnih tvrdnji da je režim Sadama Huseina posjedovao oružje za masovno uništenje.

A upravo ta prtljaga smatra se i glavnim razlogom zbog kojeg su britanski parlamentarci odbili napasti Siriju. Prošlog četvrtka, naime, britanski premijer David Cameron, koji je tih dana samouvjereno grmio da će Britanija sudjelovati u akciji, doživio je rijetko viđen poraz kada je parlament, doduše sa samo 13 glasova razlike, odbio prilično neodređen prijedlog da se reagira na napad kemijskim oružjem. Za ovom odlukom trebala je uslijediti ona o autorizaciji vojne akcije, ali tek nakon izvještaja UN-ovih inspektora koji su u Siriju otišli utvrditi je li se takav napad uistinu dogodio. Za razliku od američkih, britanske obavještajne službe nisu sa sigurnošću tvrdile da je vlada sirijskog predsjednika Bašara al-Asada odgovorna za sporni napad, a podrška građana intervenciji iznimno je niska.

Protiv prijedloga predsjednika koalicijske vlade Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata glasalo je 30 torijevaca i devet liberalnih demokrata, uz većinu opozicijskih laburista, pa je njihovom vođi Edu Milibandu Cameron razočarano poručio da je “iznevjerio Ameriku” i “zauzeo stranu Lavrova“, ruskog ministra vanjskih poslova. Zbog presedana koji bi mogao ugroziti “specijalan odnos” SAD-a i Britanije, ministar obrazovanja Michael Gove pobunjenim je konzervativcima vikao da su “sramota”, a iz Konzervativne stranke čuli su se i pozivi da se Cameron “ugleda na Margaret Thatcher“, koja je 1990. odstupila s funkcija zbog raskola u stranci. Drugi su ga pak pozvali da krene u agresivnu kampanju protiv laburista, čiji je zastupnik Paul Flynn medijima rekao da se ne sjeća “ovakve reakcije međunarodne zajednice kada je Sadam Husein 1980-ih ubijao Kurde kemijskim oružjem”. Prema njegovom mišljenju, ova se situacija nije dogodila “zbog strahote kemijskog oružja, ako ona uopće postoji, već zato što je američki predsjednik budalasto povukao crvenu crtu, pa sada mora birati između toga da ide u akciju ili bude ponižen”.

Što se američke administracije tiče, ona je sve do proteklog vikenda ostavljala dojam da je potpuno uvjerena u ispravnost svoje odluke da sama krene u intervenciju koja bi, prema posljednjim informacijama, trebala trajati najmanje 60, a najviše 90 dana. Na kocki je naime “reputacija Amerike”, pa je na predsjedniku težak teret dokazivanja da ona svoje prijetnje izvršava. Zato je poručio da je “spreman”, dok su drugi dužnosnici stali izražavati uvjerenost da je za napad odgovorna sirijska vlada. Tvrdili su da za to imaju i dokaze i zakonsku podlogu: obranu međunarodnih standarda o zabrani kemijskog oružja i zaštitu američkih nacionalnih interesa. Ovo posljednje odnosi se, međutim, na poprilično nategnutu tezu da bi prelijevanje sirijskog sukoba na regiju moglo ugroziti američke saveznike Izrael, Jordan i Tursku, a samim tim i SAD. Neki analitičari primijetili su i jednu kontradikciju, onu da američka administracija kao jedan od ciljeva intervencije postavlja sprečavanje mogućnosti da kemijsko oružje padne u ruke pobunjenika povezanih s Al-Kaidom, iako su upravo oni ti koji bi najviše mogli profitirati od eventualne intervencije.

Ratobornom retorikom naročito se istaknuo državni tajnik John Kerry koji je, pozivajući se na izvještaj obavještajne zajednice, nebrojeno puta rekao da “zna” da je napad izvela sirijska vlada, iako se ta riječ u izvještaju nijednom ne spominje. Dapače, u njemu se koriste samo izrazi poput “procjenjujemo” i “zaključujemo s velikim uvjerenjem”, te se bez konkretnih dokaza tvrdi da je sirijska vlada tri dana prije napada vršila pripreme za njega, pa se spominju aktivnosti u “područjima koja režim koristi za miješanje kemijskog oružja” i “distribucije gasmaski”. Kao dokazi kemijskog napada uzimaju se artiljerijski napadi na pobunjenička područja i prisluškivani razgovori iz kojih se navodno vidi da je jedan visoki sirijski dužnosnik “potvrdio da je kemijsko oružje upotrijebljeno” i da je vojska toga dana “dobila direktivu da prestane s napadom”. Kao mogući motiv, američka obavještajna zajednica spominje želju režima da “postigne nadmoć ili prekine pat poziciju u područjima za koja se bori ili ih nastoji zadržati”, kao i njegovu “frustraciju” zbog nemogućnosti da zauzme dijelove Damaska. Izvještaj završava zaključkom da “postoji velik broj informacija koje impliciraju odgovornost sirijske vlade za napad kemijskim oružjem 21. kolovoza”.

Ako u klasificiranom dijelu izvještaja i postoje konkretniji dokazi da je vlada Bašara al-Asada izvela kemijski napad u kojemu je, kako piše u izvještaju, ubijeno 1.429 osoba, oni javnosti nisu podastrti, uz obrazloženje da obavještajna zajednica mora štititi svoje izvore kako bi ih mogla koristiti i ubuduće. No u svjetlu katastrofalne manipulacije koju je američka administracija izvela kako bi pokrenula okupaciju Iraka, sve se više čuju glasovi koji tvrde da je kemijsko oružje globalni, a ne samo američki problem, te da je u pitanju najvažniji obavještajni dokument nakon onoga kojim se pravdao napad na Irak, pa je zato iznimno važno da se s javnošću podijeli što više informacija.

Obaminoj neuvjerljivosti usprotivili su se čak i neki poznati jastrebovi američke politike, iako s drugačijih pozicija. Vodeći republikanski senator John McCain retorički se zapitao gdje je, uz tako neodlučnog predsjednika, “naša sposobnost da utječemo na događaje u regiji”, a notorni Bushov ministar obrane Donald Rumsfeld rekao je da “administracija nije pokazala što bi u toj intervenciji bio američki interes”. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski, inače autor ideje o naoružavanju afganistanskih mudžahedina nakon sovjetskog napada na tu zemlju 1980-ih, lakonski je konstatirao da mu “politika sile temeljena primarno na zapadnim i u nekim slučajevima kolonijalnim ciljevima ne izgleda kao obećavajući put za rješavanje regionalnih problema”.

Obama je, međutim, ostao pri svojim odlukama, pa čak i rekao da je” uvjeren u argumentaciju obavještajne zajednice i bez da čeka UN-ove inspektore” i nema problem da “ide dalje bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a”. Štoviše, otvoreno je poručio da su za njega otkrića UN-ovih inspektora irelevantna jer mu ona “ne mogu reći ništa što već ne zna”. U rijetko otvorenom obezvrjeđivanju institucija Ujedinjenih naroda, rekao je i da SAD ne može biti talac Rusije i njezinog blokiranja u Vijeću sigurnosti, pa ako u tome tijelu nema konsenzusa, on ide sam. Odlučio je krenuti u akciju koja je čak i u okvirima američkog unilateralizma jedinstvena, ne samo zato što je to prva vojna intervencija u kojoj Velika Britanija neće sudjelovati, već i zato što je prva u koju kreće samostalno, a da joj nije prethodila nijedna američka žrtva.

Obama bi u nju, po svemu sudeći, krenuo bez odobrenja Kongresa, koje mu po ustavu nije ni potrebno, da nije bilo peticije čak 200 članova toga tijela koji su tražili glasanje. Iako je situacija s podrškom neizvjesna i u Zastupničkom domu, kojim dominiraju inače iznimno nesusretljivi republikanci, ali i u većinski demokratskom Senatu, Obama je već dobio podršku nekoliko vodećih republikanaca, uključujući predsjednika Zastupničkog doma Johna Boehnera i vođu republikanske većine u Zastupničkom domu Erica Cantora. Iz Bijele kuće nisu rekli što će predsjednik učiniti u slučaju odbijanja njegove inicijative, tek su naglasili da intervenciju može pokrenuti i bez podrške Kongresa.

“Ne zovite ovo humanitarnom intervencijom”

U tekstu naslovljenom “Ne zovite ovo humanitarnom intervencijom” američka stručnjakinja za sigurnost i ljudska prava Charli Carpenter objašnjava zašto vojna kampanja u Siriji ne bi bila humanitarna po UN-ovoj doktrini “Odgovornost da se zaštiti”, konceptu koji nije definiran zasebnim ugovorom, ali se spominje u raznim UN-ovim dokumentima. Ona piše da ta doktrina dozvoljava upotrebu sile kako bi se zaštitili civili, ali ima i šest osnovnih principa, od kojih su američke vlasti uspjele dokazati samo dva: onaj da akcija mora imati “pravedan cilj” i da intervencija mora biti “zadnja opcija”. Već treći princip, da upotrijebljena sredstva moraju biti “nužna i proporcionalna”, problematičan je jer bi bombardiranje gusto naseljenih područja moglo dovesti do velikog broja civilnih žrtava. Akcija mora imati i “ispravnu namjeru”, odnosno izražavati svrhu da se zaštite civili, dok je ovdje proklamirani cilj kazna zbog upotrebe kemijskog oružja. Morala bi imati i “razumnu vjerojatnost uspjeha”, što je također sporno. No čak i da ispunjava sve navedene kriterije, opet bi bila protivna doktrini jer ne ispunjava onaj posljednji: bila bi unilateralna, dok svi dokumenti u kojima se spominje izričito zahtijevaju mandat Vijeća sigurnosti.