Kompleks Perković

Tijekom dvomjesečnog sukoba Vlade s potpredsjednicom Evropske komisije i povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding oko izvršenja evropskog uhidbenog naloga, malo tko je pridavao značaj tvrdnjama Zorana Milanovića da se sporno vremensko ograničenje tog naloga na kaznena djela počinjena prije 2002. godine zapravo odnosi na zaštitu hrvatskih branitelja. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a, koji je Hrvatska izmijenila dva dana prije stupanja u članstvo, mediji su odmah prepoznali kao Lex Perković, jer je njime u posljednji trenutak od izručenja spašen bivši funkcioner jugoslavenskih i Tuđmanovih tajnih službi Josip Perković, kojeg Njemačka traži kao nalogodavca likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

Milanović je od početka govorio da se zakon ne mijenja radi jedne osobe, već zato što bi se bez izmjena moglo dogoditi da bilo koja članica podiže optužnice i traži izručenje branitelja. “Motiv s naše strane isključivo je pokušaj zaštite ljudi koji bi mogli temeljem univerzalne jurisdikcije biti proganjani za djela iz Domovinskog rata, jer smo mi jedina članica EU-a koja je imala rat prije 20 godina i nesporazumi su tu mogući”, tvrdio je u lipnju, uoči izmjena zakona, a slično je objašnjenje motiva ponovio i na sjednici Predsjedništva SDP-a koncem kolovoza, kada je već odlučio popustiti pritiscima Komisije.

Ministar pravosuđa Orsat Miljenić povjerenici je već bio poslao pismo u kojem navodi kako će Hrvatska sporni zakon prilagoditi pravnoj stečevini Unije u pogledu vremenskog ograničenja primjene uhidbenog naloga, dok je Milanović pisao predsjedniku Komisije Joséu Manuelu Barrosu, žaleći se na način komunikacije iz ureda povjerenice, čija je glasnogovornica izjavila da se “kriminalci, osumnjičeni za ubojstva hrvatskih disidenata u drugim zemljama EU-a u vrijeme komunističkog režima, mogu nastaviti skrivati iza granica Hrvatske”.

Ističući da je zakon mijenjan radi branitelja, Milanović je stalno ponavljao da u slučaju Josipa Perkovića izručenje Njemačkoj ne bi bilo moguće čak i da se povuče sporno vremensko ograničenje na 2002. godinu, jer je za ubojstvo Đurekovića ionako nastupila zastara. Da bi pojačao dojam kako ne štiti Perkovića, zbog čega ga je prozvao HDZ, Milanović je odmah ponudio i izmjene Ustava kojima bi se ukinula zastara za politička ubojstva, a čime bi bilo omogućeno da se Perkoviću sudi u Hrvatskoj.

Međutim, Hrvatska Perkovića ne traži niti ga je ikada tražila jer su, kako je objavio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, dvije kaznene prijave protiv njega još 1990-ih odbačene kao neosnovane, a zastara je, po Bajićevom tumačenju, nastupila još 1998. godine. Unatoč zastari, Državno odvjetništvo je 2005. ponovno ispitalo sve okolnosti povodom njemačkog zahtjeva za pravnu pomoć, ali ni tada nije pronađena osnova za Perkovićevu odgovornost. Ako je tome tako i ako zbog zastare izručenje ne bi bilo moguće i bez spornog ograničenja na 2002., kako tvrdi Milanović, to bi vodilo zaključku da se izmjenama zakona doista nije pogodovalo Perkoviću.

Međutim, ograničenje na 2002. nije jedina novost u zakonu. Štoviše, kada se izmijenjeni zakon Milanovićeve vlade usporedi s originalom donesenim tijekom pristupnih pregovora 2010., postaje jasno da Perković bez izmjena zakona ne bi bio zaštićen od njemačkog progona jer zastara u originalnom zakonu nije jamčila traženoj osobi da neće biti izručena. Neizručenje zbog zastare u originalnom se zakonu nalazilo u članku 21. koji je nabrajao razloge zbog kojih hrvatski sud može odbiti izvršenje uhidbenog naloga “rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje”, a Milanovićeva vlada premjestila ga je u prethodni članak 20. koji nabraja razloge zbog kojih sud mora odbiti izvršenje naloga. Na isti je način iz fakultativnog odbijanja u članku 21. u obligatorno odbijanje u članku 20. preseljeno još pet drugih razloga.

Da zakon nije mijenjan, Perković bi se, očigledno, povodom njemačkog naloga morao pojaviti pred hrvatskim sudom i uvjeriti ga da u Njemačkoj ne bi imao pošteno suđenje, a Njemačka baš i nije poznata kao pravosudno traljava država. Eventualno odbijanje izručenja političkim utjecanjem na hrvatski sud predstavljalo bi, naravno, prvorazredni skandal. Milanovićeva vlada je dakle izvršila dvije ključne intervencije u originalni zakon. Stoga kada Milanović tvrdi da izručenje Perkovića ionako ne bi bilo moguće zbog zastare, on prešućuje da time misli na zastaru iz svojih zakonskih izmjena, a ne iz originalnog zakona na koji Evropska komisija nije imala primjedbi.

Kao što je poznato, povjerenica Reding oštro se obrušila na činjenicu da je Hrvatska u posljednji čas promijenila ranije usuglašeni zakon, a Milanovićeva vlada javnosti uporno plasira tezu da je sporno jedino vremensko ograničenje na 2002. godinu. Međutim, iz ureda povjerenice zasad nije izričito rečeno kako je ukidanje tog ograničenja jedino što se traži od Hrvatske. Viviane Reding je, štoviše, dopustila svojoj glasnogovornici da izjavi kako Hrvatska štiti komunističke ubojice, čime je dala do znanja da je zainteresirana baš za dijelove zakona koji priječe izručenje Perkovića. Da je Perković problem koji ih iritira pokazali su i njemački parlamentarci koji su prvi potakli povjerenicu da intervenira, a vjerojatno i kancelarka Angela Merkel svojim nedolaskom na proslavu hrvatskog pristupanja.

Postoji vrlo važan razlog da povjerenica Reding ne dopusti Hrvatskoj da se provuče samo ukidanjem vremenskog ograničenja na 2002., a bez da temeljito pospremi zakon onako kako je izgledao ranije i u pogledu zastare i drugih premještenih odredbi. Razlog je taj što je tim premještanjem Hrvatska počinila težak prekršaj prema evropskoj pravnoj stečevini, definiranoj Okvirnom odlukom Vijeća EU-a o uhidbenom nalogu iz 2002., koja je osnovni dokument za usklađivanje Zakona o suradnji.

Na to je, uostalom, još koncem lipnja kompetentno upozorila profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević, koja je bila imenovana u radnu skupinu Ministarstva pravosuđa za izmjenu zakona, ali u Vladinoj raboti ipak nije sudjelovala. Dovoljno je baciti pogled na Okvirnu odluku da bi se odmah uočilo kako su u njoj zastara i drugi razlozi za odbijanje naloga što ih je Vlada premjestila među obligatorne, nedvosmisleno propisani kao fakultativni razlozi. Ti su razlozi trebali ostati u domeni odluke suda i Vlada nije smjela unaprijed zakonski propisati da sud na osnovu njih mora odbijati uhidbene naloge. U usporedbi s unošenjem ograničenja na 2002., koje bi se još moglo shvatiti kao zakašnjeli, ali “dobar pokušaj”, ova druga vrsta kršenja samog teksta Okvirne odluke doista predstavlja težak bezobrazluk Milanovićeve vlade.

Zanimljivo je da se Vlada još uvijek ponaša kao da će žrtvovanjem vremenskog ograničenja na 2002., kojim bi otpala zaštita branitelja od inozemnog progona, uspjeti sačuvati zastaru među obligatornim razlozima, zbog čega Perković i dalje ne bi mogao biti izručen. Zanimljivo je također da hrvatski premijer, dok podmeće tu odredbu o zastari u Zakon o pravosudnoj suradnji, s druge strane izvodi predstavu s inicijativom da se u Ustavu ukine zastara za politička ubojstva ne bi li dokazao da ne štiti Perkovića. Puno bi mu jednostavnije bilo povući izmjenu u zakonu nego promijeniti Ustav, za što mu je potreban pristanak HDZ-a.

Milanovićeva vlada prešućuje da je ona sama premjestila zastaru među obligatorne razloge za neizručenje jer se ne može opravdavati da njome štiti branitelje od progona. Za djela ratnih zločina zastare nema i ako je Vlada nečim htjela zaštititi branitelje, onda se na njih odnosilo ograničenje na 2002. godinu jer, suprotno tvrdnjama nekih, branitelje je prema Zakonu o suradnji moguće izručiti državama koje su, poput Nizozemske, proglasile univerzalnu jurisdikciju za ratne zločine, bez obzira na to što su zločini počinjeni na teritoriju Hrvatske. Moguće ih je izručiti čak i onda kada su zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini.

Manipulacija zastarom morala se, međutim, odnositi na nekog drugog, a jedini poznati kandidat za to je, ponovno, Josip Perković. Ako nije moguće izravno ustvrditi da Milanović od izručenja štiti upravo Perkovića – možda zbog “viših nacionalnih interesa” jer se visokorangirane obavještajce ne izručuje strancima; možda zbog nečijih privatnih interesa jer je Perković upućen u tajne mnogih glavešina iz oba režima; možda zbog toga što je i on sam bio tek kotačić sistema u kojem je krajnji nalogodavac morala biti partijska vrhuška – moguće je izravno ustvrditi da argumentacija koju premjer nudi javnosti predstavlja manipulaciju.

Sada možemo uočiti i manipulaciju koju on i ministar Miljenić izvode u svojim pismima Barrosu i povjerenici Reding. Miljenić najprije piše povjerenici da su njene prijetnje sankcijama za Hrvatsku neprihvatljive, “osobito kada se uzme u obzir da RH, osim ovog vremenskog ograničenja koje imaju i druge države članice, u cijelosti ispunjava svoje obaveze po Okvirnoj odluci”. Zatim priznaje da je pitanje uvođenja tog ograničenja trebalo pokrenuti tijekom pristupnih pregovora, pa najavljuje da će se Hrvatska ipak uskladiti s pravnom stečevinom “u pogledu vremenskog ograničenja”. Miljenić potpuno ignorira druge teške prekršaje Okvirne odluke i nijednom riječju ne daje do znanja da ih je spreman povući.

Milanović s druge strane informira Barrosa o svojoj namjeri da promjenom Ustava ukine zastaru za politička ubojstva, iako to nije nešto što bi Komisiju trebalo zanimati, pa sve skupa izgleda kao neka vrsta nuđenja pogodbe Komisiji: ukinut ćemo ograničenje na 2002. i promijeniti Ustav, ali ćemo odbijanje izručenja radi zastare zadržati. Teško je očekivati da će povjerenica Reding zbog kršenja Okvirne odluke na tako nešto pristati, pa je lako moguće da su ovako formulirana pisma namijenjena hrvatskoj javnosti.

No budući da je cijela Vladina operacija od početka bila prilično drska, valja vidjeti što bi se dogodilo u slučaju da Vlada vjeruje kako bi Komisija na takvu pogodbu pristala. Dogodilo bi se da Perković, nakon ukidanja ograničenja na 2002., a zadržavanja premještenih razloga za odbijanje uhidbenog naloga, ne bi mogao biti izručen ni nakon ustavnog ukidanja zastare za politička ubojstva. Naime, u prilog mu idu i neki drugi razlozi koje je Vlada premjestila u obligatorne, poput onog da će sud odbiti izručenje “ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog jer je osumnjičenik ispunio obveze koje su mu naložene kao uvjet za nepokretanje postupka” ili onog da će odbiti izručenje ako je postupak pokrenut u Hrvatskoj.

Prema posljednjim najavama, Milanović istovremeno s ustavnim izmjenama planira osnivanje saborskog povjerenstva za slučaj Perković, s ponudom šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku da ga vodi, kao da mu je jedino važno da bivši obavještajac s visokim funkcijama u dva režima ne padne u ruke Njemačkoj, makar ga se u Hrvatskoj, gdje su prijave protiv njega dvaput odbačene, na silu progonilo. Odgovor HDZ-a, na čijem je čelu još jedan bivši obavještajac, zasad je principijelno vrlo čist. Kako je kazao HDZ-ovac Gordan Jandroković, neka Milanović prvo izruči Perkovića Njemačkoj, pa onda možemo mijenjati Ustav i osnivati povjerenstvo.

Unutar Vlade protivljenje manipulaciji Zakonom o suradnji izražavala je ministrica vanjskih poslova i predsjednica koalicijskog HNS-a Vesna Pusić, no Milanović se nije na vrijeme dao otrijezniti, zapetljavši se u neuvjerljiva opravdanja prema Komisiji i hrvatskoj javnosti te u sulude kombinacije s ustavnim promjenama. Što mu je to trebalo, ako nije bilo potrebno ni HDZ-u ni HNS-u, teško je sa sigurnošću reći. No činjenica je da je jedan čovjek, Josip Perković, od svega toga trebao izvući korist.