Kraće i hranjivije od školskog sata

Neko Case je još kao osnovnoškolka zbrisala od kuće i kruh nasušni krenula zarađivati svirajući bubnjeve po punk sastavima: desetak godina kasnije, 1997., snima prvi album “The Virginian” na kojem je već zrela kao da je iza nje nekoliko putovanja oko svijeta, nekoliko brakova, nekoliko pljački banaka, nekoliko na noge dignute djece. Odmah je imala glas koji možete zamisliti kao soundtrack filmova noira ili onih američkih Langovih radova iz četrdesetih i pedesetih godina koji su noir ali i svašta drugo, u kojima je svaki kadar mala studija o baratanju prostorom. Žanrovski je njezina glazba obično smještena u ladicu alternativnog countryja, no u njezinom zvuku ima više od golog countryja, isto onako kako bi teško bilo prve albume Elvisa Presleyja podvesti pod elementarni rock’n’roll. Jednostavno je preširoka, prezanesena, prepoletna za jednu jedinu nišu. Nešto kao Cowboy Junkies, ali bez ijedne pretenzije, osim da povremeno šokira ukiseljenu sredinu, kao kada se gola do pasa prošetala stageom prilikom dodjele nekih nagrada o važnosti kojih, čini se, nije imala osobito mišljenje.

“The Worse Things Get, The Harder I Fight, The Harder I Fight, The More I Love You” njezin je sedmi album, snimljen čak četiri godine nakon “Middle Cyclone”, što je najveća pauza koju je napravila otkako se bavi ovim poslom. Stilski nema naročitih promjena u odnosu na standardni zvuk, kod nje nema iznenađenja, pogotovo ne neugodnih, ona vas s lakoćom voza po svijetu koji kao da je ispao ispod pera Raymonda Chandlera. Svijet je to preliven patinom, opačinom i gubicima bliskih osoba. Neko je u posljednje vrijeme sahranjivala roditelje i baku, što je ostavilo traga na motivacijskim momentima nastanka pjesama. My brain makes drugs to keep me slow / A hilarious joke for some dead pharaoh. / But now, not even the masons know / What drug will keep night from coming; problem noći opjevanih na albumu je što sada Neko nema nikoga i što u stihove pokušava ugurati ovo egzistencijalno stanje. Na albumu je i pjesma “Afraid” s albuma “Desertshore” kultne autorice i pjevačice Nico. Neko Case je uspjela obraditi ovaj glacijalni komad s dovoljno elegancije da se ne postavlja pitanje čemu šibanje mrtvog konja. Uspjela je jednoj ledenoj pjesmi udahnuti toplinu i pritom ne otopiti njenu unutarnju kristalnu strukturu. Neko Case je žanr za sebe, njen se vokal preko melodije razvlači opušteno, mirno, kao da poručuje, čak i kad tepa nježnosti, u stilu “ma tko vas sve…” šiša, recimo.

Unatoč tome što je zvučno na otrcanom komadu teritorija, ona uspijeva zavrnuti šaraf ondje, šaraf ovdje i dobiti sazvučje i odnose kakve kao da nismo čuli nikada ili kao da smo ih čuli jako davno, još tamo prije formiranja ukusa – ali kao onu važnu količinu glazbe bez koje se možda ni ne bismo upuštali u slušačka putovanja. “Where Did I Leave That Fire” jedna je od takvih hibridnih tvorevina kakvima obiluju albumi koje radi, žanrovski neodredive, zavodljive i pomalo sumračne atmosfere. Pjesma završava naglo, gotovo je moguće pomisliti da će se nastaviti. Ali nema toga kod nje: nema nastavaka, nema ponavljanja, samo se ide, hrli, grabi naprijed. Album zaključuje “Ragtime”, pjesmuljak obogaćen duhačkom sekcijom, i četrdesetminutno putovanje je gotovo.

Neko Case je kraća i hranjivija od školskog sata i malo bi se profesora moglo nositi s ovom opuštenom, otvorenom i maštovitom damom.