Kronika
Policijska opsada sprečila nerede
Vukovarske ulice su za vreme utakmice Srbija – Hrvatska bile gotovo puste. Gledanje utakmice bilo je organizovano tek u nekoliko vukovarskih kafića
Iako se očekivalo da će napeta atmosfera u Vukovaru nakon razbijanja dvojezičnih tabli, tek užariti posle utakmice između Hrvatske i Srbije na beogradskoj Marakani, to se na sreću nije dogodilo. Da li je tome doprineo nerešen rezultat ili policija koja je svoje interventne snage rasporedila na brojnim mestima u gradu i okolini, ne zna se, ali je činjenica da je čitav događaj protekao relativno mirno. Oko 2.30 časova, grupa mladića je u centru grada fizički napala trojicu vukovarskih policajaca koji su ih pokušali legitimisati.
– Nakon dojave građana da grupa osoba u Vukovaru, u ulici J.J. Strossmayera remeti javni red i mir bukom i vikom, policijski službenici su pristupili grupi osoba i tokom obavljanja službene radnje legitimisanja došlo je do fizičkog napada na policijske službenike, kratko je saopštila Policijska uprava vukovarsko-sremska. Trojica policajaca su tom prilikom lakše povređena, a jedan od njih je, kako saznajemo, završio s kopčama na licu. Da se radilo o žestokom sukobu policije i huligana, govori i činjenica da su sledećeg jutra mesto okršaja, zbog krvi koja je o tome svedočila, šmrkovima morali prati vatrogasci.
Portparol PU Domagoj Džigumović u izjavi medijima nije mogao potvrditi da li se taj napad može povezati s fudbalskom utakmicom jer napadači, kako je rekao, nisu imali navijačka obeležja. Ipak, doznaje se da je osječka grupa hrvatskih navijača u jednom od vukovarskih kafića pratila spomenutu fudbalsku utakmicu. Direktor policije Vlado Dominić je u izjavi medijima još dodao da napad na policiju nema nikakve veze ni sa dvojezičnim tablama.
Grad koji je tokom prepodneva vrvio od automobila okićenih hrvatskim zastavama, posebno na Trpinjskoj cesti gde su se tog dana okupljali učesnici protesta protiv ćirilice u organizaciji tzv. Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara, uveče je bio iznenađujuće miran. Gradske ulice su oko 21 čas uveče bile gotovo puste. Gledanje utakmice bilo je organizovano tek u nekoliko vukovarskih kafića, većinom onih sa hrvatskim predznakom, ali se u njima nije okupio velik broj navijača i gledalaca. Tišinu u centru grada prekinulo je oduševljenje nakon što je hrvatska reprezentacija postigla gol. Paljenje nekoliko baklji popraćeno je već poznatim skandiranjem: “Mi Hrvati!”, “U boj za narod svoj”, “Zovi, samo zovi”.
Utihnuli su kada je reprezentacija Srbije izjednačila. Kafići po Borovu naselju koji slove kao srpski bili su poluprazni. Ipak, u blizini svakog ugostiteljskog objekta dežurale su grupe interventne policije. Policije je bilo i u selima sa većinskim srpskim stanovništvom poput Borova i Trpinje, gde je gledanje utakmice organizovano u nekoliko lokalnih kafića te na video-bimu u dvorištu Kulturnog centra u organizaciji Borovskog udruženja mladih.
Uz interventne jedinice smeštene u samom centru, ulaze u ta mesta kontrolisala je i saobraćajna policija. Ovakve sigurnosne mere policije u selima sa srpskim stanovništvom, posebno u Borovu, i ne čude jer se već više puta događalo da su grupe mladića hrvatske nacionalnosti u euforičnom raspoloženju znale izazivati incidente. Neki od njih bi, ako ništa drugo, dolazak u Borovo iskoristili da se fotografišu kod spomenika dvanaestorici poginulih redarstvenika kao što su to nedavno učinili mladići koji su, kažu meštani – očevici, došli u kombiju kutinskih registarskih oznaka uzvikujući “Ustaše!”. Hvaleći se svojim “podvigom”, fotografiju na kojoj su desnice podigli u ustaški pozdrav objavili su na Fejsbuku.
Spor zbog ćiriličnog transparenta u Vojniću
Utakmica drugog kola Druge nogometne lige Karlovačke županije u Vojniću između domaće Petrove gore u kojoj igraju uglavnom Srbi povratnici i Krnjaka u kojem igraju uglavnom naseljeni Hrvati iz BiH, prekinuta je oko 60. minute kod vodstva domaćina 6:0. Gostujući igrači napustili su teren na poziv svog igrača, kapitena i predsjednika kluba Tugomira Majdaka, inače zaposlenika Ministarstva poljoprivrede.
Razlog je bio razvijeni transparent na ćirilici na kojem je pisal”Vratit će se zelena devetka u ovaj grad kad tad. Šimi od drugara”. Transparent su donijeli Božo Mirčić, predsjednik VSNM-a Vojnića i Stanko Radošević iz Beograda, kao pozdrav centarforu Nikoli Šimuliji za oproštajnu utakmicu prije odlaska u Njemačku. Statut općine Vojnić kao i općine Krnjak usklađeni su s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Srbi imaju puno pravo koristiti svoj jezik, pismo i simbole, zastavu, grb i himnu. To je regulirano prije desetak godina i do sada nije bilo nikakvih problema.
– Pitanje je da li je u ovom trenutku to bio pametan potez sa obzirom na sve što se oko ćirilice događa. Transparent je bio raširen svega par minuta i maknut, ali ni to nije zadovoljilo goste. Ja ne vidim opravdanog razloga za napuštanje utakmice. I naš trener Stjepan Benić nije u tome vidio ništa sporno ili uvredljivo. Čini mi se da su i igrači Krnjaka nevoljko napustili teren, kaže Branko Eremić, bivši načelnik općine koji je gledao utakmicu.
– Mi ne želimo na našem terenu nikakve izgrede i uvijek vodimo računa da sve protekne u najboljem redu. Iako ništa nije sporno, to nije bilo mudro jer mi sada na gostovanjima možemo imati problema, kaže Nemanja Eremić, član predsjedništva kluba. Gosti će vjerovatno zbog napuštanja borilišta biti kažnjeni, policija i službena lica na utakmici nisu imali nikakvih primjedbi.
M. Cimeša
Dragana Bošnjak
Antifašisti čuvaju sjećanje na narodnog heroja Nikolu Demonju
Uspomena se ne može ukrasti
Narodni heroj Nikola Demonja bio je Banijac, koji je poginuo u borbama za oslobođenje Zapadne Slavonije. U Požegi su uklonjene sve uspomene na njega
Antifašisti Banije, Požege, Pakraca i Lipika i ove su godine, na dan pogibije, 6. rujna 1944. položili vijence na grob narodnog heroja Nikole Demonje na brdu Blažuj u Kamenskoj. Grobno mjesto su prije nekoliko godina sami obnovili, spašavajući tako od potpunog zaborava ime legendarnog komandanta 12. Slavonske divizije, koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Požege.
Sve do devedesetih godina, ime Nikole Demonje nosila je velika i poznata vojarna u Požegi, desetine đačkih generacija završile su osnovnu školu Nikole Demonje, a gradska ulica u samom centru Požege isto tako nosila je njegovo ime. Sva ova mjesta danas nose druga imena, biste Nikole Demonje su netragom nestale, pa novi naraštaji u ovom gradu uglavnom pojma nemaju o proslavljenom Banijcu koji je, boreći se daleko od rodnog Vlahovića na Baniji, dao život za slobodu njihova grada. Na samom mjestu pogibije Nikole Demonje, u centru Požege, točno 40 godina stajala je spomen ploča koja je obilježavala mjesto gdje je Demonja smrtno ranjen 5. rujna, no i ona je skinuta i misteriozno nestala devedesetih godina.
Da nije bilo upornih antifašista, s lica zemlje nestao bi i Demonjin grob u Kamenskoj, devastiran kao i sve što je podsjećalo na komandanta 12. Slavonske divizije. Prije nekoliko godina su ga obnovili i tako sačuvali jedino obilježje i spomen na Nikolu Demonju. Svake godine, 6. rujna, antifašisti se okupe na Demonjim grobu i polože vijenac, a osim Požežana, ovdje se nađu i antifašisti iz Petrinje, Lipika, Pakraca, Siska i drugih mjesta. Tako je bilo i ove godine: o Demonji je govorila Kata Holjevac, predsjednica požeških antifašista.
Član predsjedništva saveza antifašista Hrvatske, Požežanin Borivoj Zarić, autor knjige “Povijesna sjećanja zapisana u kamenu” potvrđuje kako je u Požegi uklonjeno sve što je u podsjećalo na Demonju.
– Mislim da se u Gradskom muzeju nalazi jedna njegova brončana bista, sve ostalo jednostavno je nestalo. Koliko možemo, mi antifašisti obnavljamo polako spomenike i obilježja iz NOB-a skromnim sredstvima i velikom voljom. Tu i tamo nailazimo na zapreke. One financijske i organizacione još nekako i preskočimo, no teško se provlačimo kroz one koje su političke prirode. Tragično je što mnogi ne razmišljaju da antifašizam nije politička opcija, već ljudsko i humano opredjeljenje čovjeka, bez obzira na naciju ili političku pripadnost – kaže Zarić.
U Vlahoviću, selu sjeveroistočno od Gline, u srcu Banije, na godišnjicu smrti Nikole Demonje, stoji tek maleni vijenac na štaglju podignutom na mjestu gdje je nekada stajala drvena kuća u kojoj se rodio Demonja. U Vlahoviću još ima ljudi koji pamte legendarnog komandanta. Jedan od njih je i Nikola Mraković.
– Nikola Demonja bio je brat majčinog oca, što znači da smo blizak rod. Kao sedmogodišnjak pamtim ga kao naočitog mladića uvijek spremnog da pomogne. Izučio je stolarski zanat i na mojoj staroj kući još postoji prozor koji je izradio Nikola. Za naše selo, koje je nekada imalo 400 stanovnika, a sada nas je jedva 40, Nikola Demonja uvijek će ostati naš heroj i ponos. Već smo nekoliko puta bili u Kamenskoj kod Požege na njegovu grobu, a raduje nas da su požeški antifašisti obnovili to spomen obilježje. Ni danas mi nije jasno kako ovdje u Vlahoviću nije nikada podignut spomenik Nikoli Demonji. Na mjestu gdje je nekada stajala njegova rodna kuća, a danas je štagalj, postavimo svake godine vijenac, a ove godine pridružili su nam se i Požežani. Čujem da su nestale njegove biste i obilježja u Požegi. To je žalosno, no ipak, to je samo bronca i kamen, što je lako uništiti. Uspomena na Demonju je u našim srcima, a to se ne može ukrasti ili minirati – kaže Nikola Mraković.
Banijski ustanik, slavonski osloboditelj
Nikola Demonja rođen je u selu Vlahović kod Gline, na Baniji, 6. prosinca 1919. u seljačkoj obitelji. Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka. U travnju 1941. vraća se u rodno selo, povezuje se s komunistima i organizira oružani ustanak. Već od srpnja 1941. u sastavu je prve ustaničke skupine na Baniji, zajedno s Vasiljem Gaćešom. Sudjeluje u akcijama i diverzijama banijskih partizana, a u ožujku 1942. postaje zapovjednik Banijske proleterske čete. Dva mjeseca kasnije odlazi s proleterskom četom u Slavoniju kako bi pomogao u borbama tamošnjim partizanima. Kao zapovjednik 12. udarne Slavonske divizije, smrtno je ranjen u borbi za oslobođenje Požege 5. rujna 1944. a preminuo je dan kasnije. Po vlastitoj želji, sahranjen je na brdu Blažuj u Kamenskoj. Godinu dana kasnije, posthumno je proglašen narodnim herojem.
Vladimir Jurišić
Obilježavanje 70. godišnjice formiranja slavne partizanske jedinice
Rođendan udarne brigade “Braća Radić”
Brigada je na kraju rata trijumfalno ušla i bila srdačno dočekana u oslobođenom Zagrebu
U kalničkim selima Ludbreški Ivanac i veliki Poganac, u prvu septembarsku subotu svečano je obilježena 70-godišnjica formiranja partizanske brigade “Braća Radić” koja je zbog brojnih uspješnih borbi do kraja rata proglašena udarnom. Na skupu koji su organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko – križevačke županije, okupilo se oko 400 ljudi, među kojima su bili visoki vojni i politički zvaničnici.
Nakon polaganja vijenaca kod spomenika u Velikom Pogancu, spomen kosturnice u Ludbreškom Ivancu i kod spomenika brigadi “Braća Radić” u Ludbreškoj šumi, slijedili su govori izaslanika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, načelnika Glavnog stožera HV Drage Lovrića, kao i drugih zvaničnika, među kojima načelnika Općine Rasinja Danimira Kolmana, zamjenika župana Drage Sobote i predsjednika SABA RH Ratka Maričića.
Naročito upečatljiv bio je školski čas koji je okupljenima, prije svega djeci tamošnje osnovne škole održao Pavle Gaži, bivši borac Drugog bataljona brigade “Braća Radić”, poslijeratni privredni i partijski rukovodilac kome su djeca postavljala brojna pitanja, od onog zašto su partizani išli u rat do toga za što su se borili.
– Mislim da je vrlo značajno što su djeca putem kazivanja učesnika rata upoznata s historijom svoga kraja, ocijenio je jedan od domaćina, predsjednik županijskog VSNM Branko Dulikravić, inače iz Velikog Poganca. Istakao je da su se Srbi kalničkog kraja zajedno s Hrvatima u NOB-u borili za slobodu.
– Na ovim prostorima nema napetosti, a to se vidjelo i na skupu koji je protekao u odličnoj atmosferi, mirno i dostojanstveno, rekao je Dulikravić.
U programu su značajnu ulogu imali i domaćini – Društvo izvornog folklora iz Velikog Poganca i Puhački orkestar grada Koprivnice, zajedno s mecosopranisticom Barbarom Ottman koja je otpjevala “Šume, šume”, ali i i tamošnja Udruga žena koja je u Društvenom domu pripremila ručak za uzvanike.
Brigada “Braća Radić” je formirana 4. septembra 1943. na Kalniku, a u sastav brigade ušli su udarni bataljon “Matija Gubec”, Moslavački udari bataljun i Prvi bataljon Kalničkog partizanskog odreda. Brigada je imala 750 boraca u tri bataljona, četi za vezu, minobacačko – mitraljeskoj četi i bolničkom vodu.
Osnivanje brigade bilo je dio plana Glavnog štaba Hrvatske da se u skladu sa kapitulacijom Italije vrše napadi na komunikacije po čitavoj Hrvatskoj. Brigada je kasnije ušla u sastav 32. divizije NOVJ kojom je komandovao narodni heroj Rade Bulat, a onda i Desetog korpusa NOVJ i vodila brojne borbe po sjeverozapadnoj Hrvatskoj da bi na kraju rata trijumfalno ušla i bila srdačno dočekana u oslobođenom Zagrebu.
Nenad Jovanović
Parastos za žrtve rata 1991 – 95 u Vukovaru
Priznajte civilne žrtve
Zaboravlja se da je ovaj rat imao dve strane i da je na obe strane bilo žrtava – Đorđe Macut, predsednik vukovarskog VSNM-a
U organizaciji VSNM-a grada Vukovara, na Srpskom vojničkom groblju u vukovarskoj Aleji, održan je parastos za žrtve rata, ove godine posebno posvećen srpskim civilima koji stradali na svom kućnom pragu ili su ubijeni i nestali nakon što su nasilno odvedeni iz svojih domova.
– Do septembra 1991.godine stradao je velik broj građana Vukovara srpske nacionalnosti o čemu se i danas u javnosti malo govori. Civilne žrtve rata su zaboravljene, a najviše pate porodice koje ni 22 godine od rata nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih. Nekako se zaboravlja da osim većinskog naroda svoje nestale traže i srpske porodice. Zaboravlja se da je ovaj rat imao dve strane i da je na obe strane bilo žrtava, kaže Đorđe Macut, predsednik vukovarskog VSNM-a.
Macut smatra da se država prema civilnim žrtava rata treba jednako odnositi bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Da to još uvek nije tako, navodi kako su za razliku od porodica civilnih žrtava rata hrvatske nacionalnosti koje su dobile materijalnu satisfakciju, porodice civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti u pokušaju da ostvare isto pravo kažnjene izgubljenim parnicama na sudovima i visokim sudskim troškovima.
– Učinićemo sve da se ta praksa promeni i država konačno prizna da su i pripadnici srpske zajednice ginuli kao civili, bez oružja u rukama, na svom kućnom pragu ili na radnom mestu, poručio je Macut.
– Svake godine se okupljamo ovde, mislimo na njih, ali je najgore što ih nemamo gde obići i zapaliti im sveću. Kako vreme prolazi, čini mi se da su šanse da ću pronaći svog supruga sve manje, kaže Smilja Damjanović iz Vukovara, koja već 22 godine traga za svojim suprugom Savom odvedenim 1991. godine sa radnog mesta u vukovarskoj bolnici.
Parastos je predvodio jerej Bojan Majstorović uz sasluženje protojereja-stavrofora Slobodana Blažića i Jovana Radivojevića i đakona Vukašina Cvetojevića. Na centralni krst u Aleji, vence su položile delegacije Udruženje porodica “Protiv zaborava”, Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara i Vukovarsko-sremske županije, Generalnog konzulata Srbije u Vukovaru, Zajedničkog veća opština, Samostalne demokratske srpske stranke, Opštine Borovo, Naše stranke i Nove srpske stranke.
D. B.
Komemorativni skup i polaganje venaca u Trpinji
Masovno ratovali, masovno ginuli
U NOB-u je učestvovalo 452-oje meštana Trpinje koji su se borili u devet slavonskih brigada. Čak 310 ih je poginulo
Komemorativnim skupom i polaganjem venaca na spomenik žrtvama fašizma u centru Trpinje, Udruženje antifašističkih boraca opštine Trpinja obeležilo je 72. godišnjicu oružanog otpora fašističkom okupatoru i domaćim izdajnicima, ali i 70 godina od masovnog odlaska meštana Trpinje u partizane.
– Trpinjci su se od samog početka rata 1941. suprotstavili okupatorskim, nemačkim i ustaškim vlastima na ovom području, ali je 6. septembra 1943. godine, u jednom danu preko tri stotine meštana, većinom mladih ljudi, otišlo iz sela kako bi se priključilo partizanskim jedinicama u Slavoniji, kaže Milorad Petrović, predsednik Mesnog odbora antifašističkog udruženja u Trpinji, koja je u to vreme brojala oko 1800 stanovnika.
Stanovništvo u selima istočne Slavonije i zapadnog Srema nije više moglo da trpi teror i strah koji je provodila Nezavisna država Hrvatska zajedno sa nemačkim okupatorom. U početku se organizovalo u manje odrede partizana terenaca, čiji je zadatak bio da animiraju narod i ukažu mu na potrebu organizovanog, oružanog i svakog drugog otpora fašizmu. U tome su prednjačili Đoko Patković iz Bobote i Vaso Đurđević Turčin iz Bršadina koji su posle rata proglašeni narodnim herojima, ali ni Trpinjci nisu zaostajali.
– Prvi otpor u Trpinji pružili su partizani terenci u leto 1941. godine. Tada je u sukobu sa ustaškom patrolom poginuo Dušan Kelić Sremac čije ime danas nosi i jedna od trpinjskih ulica”, kaže Jovan Tešanović, predsednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista opštine Trpinja. Tešanović navodi da je u Narodnooslobodilačkoj borbi učestvovalo 452-oje meštana Trpinje koji su se borili u devet slavonskih brigada, a najviše u 12. slavonskoj brigadi. Čak 310 ih je poginulo.
– U njihovu čast je u centru Trpinje 1973. godine podignut spomenik na koji su uklesana 73 imena. Ne znam iz kojih razloga nisu bila upisana imena svih žrtava, ali ćemo svakako nastojati da to ispravimo, ističe Tešanović dodajući da je osim meštana koji su poginuli u borbama, 188-ero Trpinjaca stradalo u ustaškom logoru Jasenovac.
– Među žrtvama fašističkog terora je i 177 Roma. Zato planiramo da svojim sumeštanima romske nacionalnosti podignemo spomenik. Osećamo da smo to dužni učiniti. Postoji dobra volja saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i predsednika Evropske unije Roma Seljmana Gušanija, a dobili smo i obećanje iz Saveta za nacionalne manjine da će finansijski podržati ovu našu inicijativu, kaže Tešanović.
Komemoraciji su prisustvovali predstavnici antifašističkih udruženja iz Bobote, Borova, Vukovara, Belog Manastira i Osijeka, odakle je stigao pukovnik Jovan Nišević, koji je ratni put počeo kao komandant voda, a završio kao zapovednik čitavog područja Slavonije.
– Značaj NOB-a je puno veći nego što se to danas misli. To će se tek u budućnosti videti. Danas nas žele potpuno baciti u kraj. Nije red. Nije dobro ni za današnje generacije, a ni za one čiji su potomci danas s nama. Polažemo vence na spomenike i grobove, sećamo se žrtava, ali nas u tome nedovoljno prate hrvatska Vlada i Sabor. Sve je oglušilo na ono što je NOB, a i narod ovog kraja dao za oslobođenje od fašizma, kaže Nišević, nezadovoljan i što je u školskim udžbenicima svake godine sve manje sadržaja posvećenih NOB-u.
Vence su na spomenik žrtvama fašizma položile delegacije antifašističkih udruženja Trpinje, Borova, Vukovara, Belog Manastira, Osijeka, Zajednice antifašističkih udruženja Vukovarsko-sremske, Osječko-baranjske županije i Zajedničkog veća opština. Venac je položen i na spomen-obeležje podignuto u znak sećanja na 19 meštana Trpinje stradalih u ratu 1991.godine. Učenici Osnovne škole Trpinja potom su izveli prigodan kulturno-umetnički program.
Dragana Bošnjak
Veljko Kajtazi, predsjednik Romskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik 12 nacionalnih manjina
Želimo spomenik Romima stradalima u Holokaustu
Područje u selu Uštica je lokacija koja je dostojna da nosi centralno mjesto stradanja Roma jer to je selo prvo etnički ispražnjeno od svih tadašnjih stanovnika, koji su potom poslani u Jasenovac, dok je u njihovim kućama i dvorištima napravljen logor
Razgovarala Mirna JASIĆ
U augustu je bio obilježen Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta u Drugom svjetskom ratu (na romskom jeziku holokaust se naziva – Poramojs ili Samudaripen). Kako je obilježen u Hrvatskoj?
Deseci hiljada Roma ubijeni su u koncentracijskom logoru Auschwitz, gdje se jedna od najtragičnijih epizoda dogodila noću s 2. na 3. august 1944. godine, kada su nacisti pobili posljednju grupu od 2.897 Roma. U Hrvatskoj taj događaj, u organizaciji Udruge Uzor “Kali sara” i Romskog nacionalnog vijeća, obilježavamo na Romskom groblju u mjestu Uštica, gdje je u Drugom svjetskom ratu, u sklopu koncentracijskog logora Jasenovac, bilo mučeno i ubijano romsko stanovništvo sakupljano sa teritorija cijele takozvane NDH. Dovoženi su stočnim vagonima, a njihovo prisustvo na ovom krvavom mjestu bilježeno je po broju vagona kojima su došli, a ne po imenima i prezimenima. U pronađenim knjigama iz tog doba postoje zapisi tipa – “Dovezena dva vagona puna Roma iz tog i tog mjesta”, znači bez broja osoba i bez imena i prezimena. Cilj je pokušati doći do točnog broja nastradalih Roma, jer je njihov broj puno veći od navedenog. Do sada su utvrđena imena 16.173 ubijena Roma u Jasenovcu, od toga 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece.
Kako potaknuti svijest zajednice o važnosti istraživanja romskih žrtava u Drugom svjetskom ratu?
Ovog proljeća u Zagrebu je održana Međunarodna konferencija, u sklopu Akcijskog plana “Desetljeće za Rome”, koja je okupila stručnjake za ovu problematiku da bi se započelo s točnim utvrđivanjem žrtava. Tada je donesen dokument “Jasenovačka deklaracija”, s ciljem podizanja svijesti o značaju stradanja romske zajednice u Drugom svjetskom ratu. Želja mi je da 2. august, kao Svjetski dan sjećanja na romske žrtve holokausta, zaživi u romskoj populaciji poput druga dva zvanična dana koje obilježavaju Romi u Hrvatskoj – Svjetskog dana Roma, 8. aprila i Svjetskog dana Romskog jezika, 5. novembra.
U planu je izgradnja većeg spomenika romskim žrtvama u Uštici, kao i Memorijalnog centra.
Područje u selu Uštica je lokacija koja je dostojna da nosi centralno mjesto na kojem će se obilježavati ovaj tužan datum, ne samo po tome što je tu detektirana grobnica, nego i po tome što je to selo prvo etnički ispražnjeno od svih tadašnjih stanovnika, koji su potom poslani u Jasenovac, dok je u njihovim kućama i dvorištima napravljen logor. Želja nam je da se na pravi način pokrene obilježavanje ovog područja kao mjesta stradanja Roma. Znači, da taj prostor postane dio Javne ustanove spomen područja Jasenovac, kao i da se podigne dostojan spomenik i izgradi Spomen soba, u kojoj bi izložili dokaze strahota i muka koji su ti ljudi preživljavali. Naravno, potrebno je izgraditi i prilazne putove do tamošnjeg groblja, kako bi se do njega lakše dolazilo pokloniti žrtvama. Po tom pitanju već smo poduzeli neke korake, no to nije jednostavan zadatak. Još nas čeka puno posla, napraviti projekt, ishoditi potrebne dozvole, raspisati javne natječaje i, naravno, pronaći novčana sredstva.
Desetljećima nije bilo značajnijih napora da se romske žrtve istraži i komemorira. Zašto se proteklih godina društvo zadovoljavalo sporadičnim spominjanjem ovakvih datuma?
Smatram da je riječ o vrsti “tihe” diskriminacije. No, situacija u romskoj zajednici u cijelom svijetu se iz dana u dan sve više mijenja. Imamo sve više školovanih, obrazovanih ljudi iz redova romske zajednice koji postavljaju pitanja o ovim i sličnim problemima. Nažalost, romska nacionalna manjina je u nezgodnom položaju u odnosu na ostale koje imaju matičnu zemlju, a koju zastupaju veleposlanici u RH te kroz njihov utjecaj ostale nacionalne manjine ostvaruju svoja prava. Mi smo tako prepušteni sami sebi i afinitetu koji većinski narod osjeća prema manjinskom. Naša situacija u Hrvatskoj nije idealna. Svjesni smo i načina na koji se percipira romska zajednica. Danas su države proizašle iz Jugoslavije ostvarile svoj suverenitet i nacionalnu državnost, dok su Romi na ovim prostorima ostali kao nešto naslijeđeno od bivše države, a takva situacija stvara otpor i kod domicilnog stanovništva i kod Roma, zbog čega uvijek postoji latentna opasnost od nesuglasica i sukoba.
Koliko je otpora u samoj romskoj zajednici?
I od strane romske zajednice postoje određeni otpori, kao i problemi “veličina”, jer se neki pripadnici zajednice zadovoljavaju malim dostignućima. Nije dovoljno samo da netko od Roma zvanično bude izabran u neki odbor, u kojem pri odlukama obično bude nadglasan. Na primjer, u savjetu JUSP Jasenovac romski je predstavnik, ali njegova uloga nije ostvarena, jer se još uvijek tamošnje groblje sa 16 hiljada žrtava nije uređeno, naprotiv prepušteno je nebrizi. Moje je nastojanje da standard romskog naroda dignem na viši nivo, a to možemo najlakše postići na način da obrazujemo romsku populaciju, da im tako pružimo uvid u značaj i mogućnosti koje im se nude. Nažalost, velik dio romske zajednice i dalje živi u prošlim vremenima te smatra da se djeca ne trebaju školovati i da se moraju mladi ženiti, a tu je i pogrešno mišljenje o pravu na “prodaju” mlade žene za udaju. Takvo iskrivljeno mišljenje prikazuje se kao “tradicija” koju Romi imaju od pamtivijeka, a vjerujte mi, nije tako. Romske žene su se osvajale srcem, pjesmom, plesom, konjima, umjetničkim djelima, hrabrošću, kako bi se pokazalo da vrijede toga, a ne prodajom i raznim dogovorima između obitelji. Takve stvari treba mijenjati i iskorijeniti, a to je dosta teško. Mnogo puta nailazim na nerazumijevanje oko tih pitanja, jer u romskoj zajednici ima onih koji se kriju iza ovakvih načina razmišljanja i djeluju na staromodan i prevaziđen način, čime ne dozvoljavaju razvoj romskog društva. Također, što je još gore, podupiru uvrijeđeno mišljenje o romskoj zajednici kao o specifičnoj zajednici s kojom se treba raditi na poseban način. No, to nije tako, i to je isto potrebno promijeniti. Moramo njegovati romske običaje, kulturu, tradiciju i jezik, koji postoji već desetljećima, ali istovremeno treba poštivati činjenicu da svi mi živimo u 21. stoljeću kojem se moramo prilagoditi.
Mirna Jasić
Smotra svatovskih konjskih zaprega i jahača u Bijelom brdu
Konj nije auto da ga ugasiš
Traktori su odavno isterali konje, ali se oni polako ponovo vraćaju u štale. U Bijelom Brdu ih je danas tridesetak
Okićeni konji i konjske zaprege, svečane narodne nošnje, okićeni kočijaši, snaše i svatovi, veselje uz svatovske pesme, slika je koja je prošlog vikenda ulepšala ulice Bijelog Brda. Reč je o smotri svatovskih konjskih zaprega i jahača koju je organizovalo tamošnje Konjogojsko udruženje “Drava”. Udruženje osnovano prošle godine, prvi put je domaćin ovakve manifestacije kojom žele očuvati tradiciju konjogojstva, ali i narodnih običaja u tom naselju erdutske opštine.
– Traktori su, nažalost, odavno isterali konje, ali se oni polako ponovo vraćaju u štale. U Bijelom Brdu ih je danas tridesetak. Želja nam je da obnovimo tradiciju uzgoja konja, naše slavonske i bjelobrdske običaje pa da se kroz ovakve manifestacije ljubitelji konja međusobno druže, kaže Branislav Švabić, predsednik Udruženja. U programu smotre predstavilo se 12 konjskih svatovskih zaprega i 15 jahača. Osim iz Bijelog Brda, učesnici su stigli iz Tenje, Jagodnjaka, Tenjskog Antunovca, Ernestinova, Širokog Polja, Vukovara i Dalja. Prvi put je svoje konje u svatovske zaprege upregao Ratomir Brkić iz Tenje čija se porodica unazad nekoliko godina bavi uzgojem konja.
– Kola napravljena 1968. godine sam dobio, konji su moji, a korma od kolege. Bavimo se uzgojem konja čisto iz hobija i osim zadovoljstva da jašemo i prežemo nikakve druge koristi nemamo. Imam šest komada, tri kobile, omicu i dvoje ždrebadi. Dosad sam učestvovao u jahanju, a na ovakvoj manifestaciji učestvujem prvi put, kaže Brkić. Iz ove porodice je i najmlađa jahačica na bjelobrdskoj smotri, osmogodišnja Mila.
– Počela sam da jašem pre dve godine, a konje volim od malena zato što su dobre životinje. Volim da idem s njima u kas, kaže Mila koja je pažnju posetilaca privukla spretnim stajanjem na sedlu.
Konjogojsko udruženje Drava” iz Bijelog Brda broji 25 članova koji se bave uzgojem ovih plemenitih životinja, a zainteresovanih za taj hobi sve je više, uprkos tome što je prilično skup.
– Konji zahtevaju novac i svakodnevno vreme za negovanje. Konj nije auto da ga posle vožnje ugasiš i gotovo, slikovito pojašnjava Švabić. Članovi ovog udruženja već su nastupali na nekoliko smotri i manifestacija: u Erdutu, Boboti, Veri, Bolmanu, Ernestinovu i Vukovaru, a na ovogodišnjim Đakovačkim vezovima predstavili su se svatovskim zapregama. U budućnosti planiraju da prošire svoje aktivnosti, između ostalog da organizuju i školu jahanja.
Manifestacija je završila kasno popodne proglašenjem po troje najboljih u svakoj od kategorija. Najlepše su bile zaprege Davida Sušca iz Dalja, Tomislava Džombića iz Širokog Polja i Darka Čelika iz Ernestinova, dok su za najbolje jahače proglašeni: Aleksandra Dorić iz Jagodnjaka, Vladimir Božić iz Vukovara i Aleksandar Bojanić iz Bijelog Brda. U programu su učestvovali i članovi folklorne sekcije Srpskog kulturno-umetničkog društva Jovan Jovanović Zmaj iz Bijelog Brda.
D. Bošnjak
Nastojanje da se oživi uspavani baranjski gradić
Baranjsko i užičko kolo na korzu
Posljednje subote u avgustu, na belomanastirskom Trgu slobode (prigodno nazvanom Trg baranjskih folkloraša), a u sklopu projekta “Tradicijski korzo”, koji provodi HKUD Beli Manastir, održana je kulturna manifestacija koja se sastojala od sajma domaćih proizvoda i rukotvorina izloženih na štandovima, prezentacije gastroponude baranjske zimnice te šetnje i igre tri baranjska KUD-a.
Sve šarenilo štandova ipak je zasjenila povorka bogato urešenih folkloraša iz HKUD-a Beli Manastir, SKUD-a “Jovan Lazić” i KUD-a “Mladi Šokci” iz Duboševice, koja je ponosno i gizdavo pokazivala svoju starinu. Pjesmom i igrom folkloraši su nakratko vratili živost nekadašnjeg belomanastirskog korza, što je – prema riječima organizatora Darka Tenjerija – i bio cilj te manifestacije. Mali baranjski uspavani gradić nakratko je opet bio onaj stari, s korzom, na kome su se okupljale generacije i generacije šetača.
Kako piše portal “BaranjaMedija”, baranjski KUD-ovi otplesali su zajedničko “Baranjsko kolo”, u kome su plesale hrvatske i srpske narodne nošnje, u jednoj koreografiji i istim ritmom, da bi središnjim gradskim trgom poslije dugo vremena odjeknulo “Užičko kolo”, koje je pokazalo kako su Belomanastirci i Beli Manastir tolerantna sredina koja njeguje običaje i poštuje tradiciju svojih manjina.
J. Nedić
Pčelari Simo i Danica Vezmar iz Plaškog
Slatkim medom protiv gorčine
Iako vrijedni pčelari Veznmari iz Janje gore proizvode dvije tone meda godišnje, do njihove kuće ne vodi čak niti put nasipan šljunkom
Ako nekog mještanina Plaškog ili okolnih mjesta upitate za Simu i Danicu Vezmar iz Janje Gore, u najmanju ruku objasnit će vam kako da odete do zaseoka Vezmari, udaljenog nekoliko kilometara od općinskog središta. A tko su njih dvoje, znaju i to po najboljem, i mnogi koji već tradicionalno od njih kupuju med i medne proizvode.
Šezdesetgodišnji Simo s dvanaest godina mlađom ženom Danicom pravljenjem meda i ostalih pčelarskih proizvoda iz stotinjak košnica ostvaruje svoj dječački san. Počeo je Simo s tri košnice kao 16 godišnjak, da bi ih pred rat skupio 140, kao i 15 godina radnog staža, sve to uz rad na njivi. Oluja i egzodus nakon nje taj su san prekinuli.
– Preko noći smo goli i bosi izbjegli u vojvođansko mjesto Kulu, pa u Vrbas, gdje smo bili do povratka. Tamo je moj suprug sagradio baraku u kojoj smo živjeli, priča Danica, ističući da im je u sedmicama nakon Oluje bilo spaljeno imanje i otete sve košnice s oko četiri tone meda.
– U izbjeglištvu smo radili razne poslove, supruga je kopala njive i radila kao činovnica u poreskoj upravi, dok sam ja nalazio poslove u svojoj građevinskoj struci. Zapravo je Danica
prva bila za to da se vratimo, jer zašto da obrađujemo tuđu kad imamo svoju zemlju, kaže Vezmar, ističući da su i u izbjeglištvu imali 30-ak košnica.
Dok se 2003. nisu vratili, Simo je tri puta posjetio imanje na kome se rodio i živio, i svaki put se iznova prenerazio kad je vidio devastirane objekte. Kad su se vratili, prvo su vrijeme živjeli u Plaškom odakle su svaki dan čistili krš od svoje kuće, da bi kad je obnovljena, nastavili ulagati u njeno uređenje. Živeći u privremenom smještaju, Vezmari su dobivali socijalnu pomoć.
– Prije nekog vremena ta nam je pomoć ukinuta jer su naša primanja za nekoliko kuna prelazila limit, kaže Simo kome su, kao i Danici, pčele i med jedini izvor prihoda, bar dok za pet-šest godina ne stekne uslove za starosnu penziju.
Vrlo brzo nakon povratka, kupili su deset košnica pčela i posvetili se medu i ostalim pčelarskim produktima, od matične mliječi do propolisa, izradi kolača i rakije, ali i ručno izrađenim suvenirima od voska.
– Mi vrlo malo prodajemo naše proizvode po sajmovima, iako sudjelujemo na pčelarskim izložbama po Lici i Ogulinu, već nam ljudi, kako izbliza, tako i izdaleka dolaze pred kuću po med. Tokom vremena došli smo do stotinjak košnica s proizvodnjom oko dvije tone meda i tu se držimo, kaže Simo, ističući da su on i Danica već u godinama, a nemaju djece. Stoga ne moraju da zapinju više nego što žele i hoće, iako je i sada njihov rad, računajući i vrt, njivu i nešto živine, cjelodnevan.
– Zapravo, sve one koji od nas kupuju med osjećamo kao djecu i drago nam je da im možemo pomoći našim prirodnim ljekovitim proizvodima. Zato i prodajemo isključivo na malo, kaže Simo i dodaje da su više puta poklanjali med i druge proizvode. Drago mu je, kaže, što je zaživjelo udruženje “Kako je zelena moja dolina” iako su Vezmari tek jedno od nekoliko OPG-ova intenzivno uključenih u rad udruženja s učešćem na njihovim sajmovima i manifestacijama.
– Kad su naši susjedi Šupice iz keramičkog ateljea u Janjoj gori imali dan otvorenih vrata, navratili smo i mi, naravno s teglicama meda, kaže Simo. Smatra da se potencijali Plaščanske doline premalo koriste.
– Obišao sam mnoge krajeve i smatram da je Hrvatska lijepa zemlja, ali se našom dolinom ništa ne može uspoređivati. Čista je, a s obzirom na 180 izvora ispod Male kapele uvijek ima vode, pa je to kao stvoreno za proizvodnju. Ipak, ljudi često pasivno čekaju da nešto dobiju, a ne upuštaju se u rizike, kaže Vezmar. Ima i velikih rizika.
– U februaru prošle godine poplava mi je odnijela 40 košnica, ali sam to uspio nadoknaditi. A dvije godine unazad, da li zbog hladnih proljeća ili nečeg dugog, na dobivam med od gloga ili cremuša (medvjeđeg luka). Cremuš je okusom i mirisom sličan bijelom luku, pa je i ljekovit kad je visoki tlak u pitanju. S druge strane, imam kamionet s 40 košnica koji ostavljam na bagremovu ispašu, a proizvodim i medljiku ili šumski med koji ima mnogo minerala i koji je cijenjen u Evropi, pa i kod nas, iako je nešto skuplji, ističe Simo. Ukazuje na još nešto.
– Kažem da mi ljudi dolaze na kućni prag, ali to i nije sasvim točno. Naime, obično me zovu s asfalta da dođem do njih jer je put do moje kuće u lošem stanju. Zapravo ne samo moje, jer nas ima još – moj brat koji se bavi poljoprivredom, dva domaćinstva čiji su članovi stalno tu, kao i jedna porodica koja živi u Rijeci i koja navraća povremeno, ističe Simo i dodaje da bi bio spreman da radi na uređenju puta, kao što je bio spreman da radi i na svemu ostalom, ali da ne može platiti troškove.
– Pitao sam u općini da naspu dva kamiona šljunka na put do nas, ali odgovora nije bilo, kaže Simo i dodaje da se do pojedinih gazdinstava u kraju ne može doći ni džipom. No ako već nema šljunka, ima dobrosusjedskih i međuljudskih odnosa.
– Na području Plaškog smo i mi starosjedioci povratnici, ali i oni koji su doseljeni iz drugih krajeva i svi smo se složili, vjerojatno i zato što smo u sličnoj situaciji, kaže i navodi primjer bratovog sina koga su, kad je bio bolestan, posjetili školski drugovi.
– Soba je bila mala za sve njih, kaže i dodaje da su dobri odnosi na području Plaškog ipak važniji od kamiona šljunka.
Nenad Jovanović
Ukoričena historija baranjskog fudbalskog kluba
Knjiga o NK Borcu iz Kneževih Vinograda
Knjiga Marka Zdunića je svedočanstvo o fudbalskom kluba čija je tradicija duga preko osam desetljeća
Nedavno je svetlost dana ugledala knjiga Marka Zdunića iz Kneževih Vinograda pod nazivom “Nogometni klub Borac Kneževi Vinogradi – od osnutka 1929. do 2012. godine”. Ako se ima u vidu da je to ujedno i prva knjiga koja je posvećena jednom od retkih baranjskih fudbalskih klubova s respektabilnom historijom, izlazak iste gotovo je više od igre najsporednije stvari na svetu.
Knjiga Marka Zdunića, kako naslov sugeriše, nadasve je hvalevredno svedočanstvo o fudbalskom kluba čija je tradicija duga preko osam desetljeća. To svedočanstvo o klubu koji zauzima visoko mesto po ostvarenim uspesima u Baranji i Osječko-baranjskoj županiji, tim više je vrednije jer o sportskom životu u Baranji, pa tako i o fudbalu, između dva rata gotovo da i nema sačuvanih dokumenata.
Knjiga započinje vikipedijskim opisom fudbala, a potom sve do poslednje stranice enciklopedijski obrađenom historijom kluba s naglaskom na najsvetlije trenutke, pojedince, i timove. Prema podacima iz prikaza “Počeci sporta u Baranji” (1924 – 1933.) Zlate Živaković-Kerže, ŠK Borac iz Kneževih Vinograda osnovan je krajem jula 1929. godine, a prvu utakmicu klub je odigrao već 28. jula ugostivši ŠK Graničar iz Petlovca. Već prvi susret, koji je završio pobedom domaćina od 4:2, nagovestio je da je pred klubom iz Kneževih Vinograda ili Suljoša kako ga zovu mnogobrojni Baranjci, svetla budućnost. Upravo o toj svetloj budućnosti autor knjige posvetio je i najviše pažnje potkrepljujući činjenice brojnim izveštajima iz tadašnje štampe, i u manjoj meri više ili manje pouzdanim sećanjima pojedinaca koja su ostala zapisana u manjim brošuricama i retkim monografijama.
Autor knjige Marko Zdunić istinski je sportski radnik, i doslovno sportski zanesenjak. Još za vreme studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu počeo je pisati o atletici, sportu kojim se i sam bavio (trčanje na srednje i duge pruge), za sarajevsko Oslobođenje i Večernje novine, a nešto kasnije pisao je i o vodenim sportovima za zagrebački Vjesnik. Bio je dopisnik Sportskih novosti iz Baranje te autor sportskih priloga i voditelj sportskih emisija na Radio Virovitici, Marianis radiju iz Slatine i Radiju Banska kosa iz Belog Manastira. Knjiga Nogometni klub Borac prva je Markova knjiga posvećena ovom klubu, a svi oni sportski radnici, koji čak i površno poznaju ovog sportskog zanesenjaka, složni su da nije i poslednja. Još kada bi sponzori prepoznali kulturne aspekte ovakvih bi knjiga bilo puno više i na taj način bogata baranjska sportska historija ne bi bila osuđena da je do danas manje – više obrađena samo fragmentarno.
Zoran Popović
Fokloraši na smotri “Ohridsko sunce”
SKD Prosvjeta iz Garešnice, KUD Branko Radičević iz Dalja i SDP Prosvjeta iz Daruvara sudjelovali su na Međunarodnom festivalu folklora Ohridsko sunce 2013. Sudjelovala su još društva iz Makedonije, Srbije, Turske, Litvanije, Bugarske, Ukrajine i BiH.
– Na glavnom trgu u Ohridu, A sekcija našeg društva je izvela igre iz Vranjskog polja, SKD Prosvjeta Daruvar igre iz zapadne Slavonije, a SKUD Branko Radičević iz Dalja igre iz Dimitrovgrada. Posjetili smo manastir sv. Naum podignut 900. godine, renoviran u 16. i 20. stoljeću i Biljanine izvore u Ohridu, a na povratku svratili u Bošnjane kod Varvarina u Srbiji, gdje smo zajedno s našim domaćinima KUD-om Boško Jugović izveli program u mjesnom domu kulture – rekao nam je voditelj SKD Prosvjeta Garešnica Zoran Blanuša.
G. Gazdek
Stogodnjak (180)
13. 9. – 20. 9. 1913: nestanak patrijarha Lukijana Bogdanovića pretvara se u pravu triler-priču. U potragu za njim, osim policije, uključili su se i neki stanovnici Gastajna koji odlično poznaju prilike ne samo u ovom lječilištu, već i u okolici njega. Među njima je i Ivo Arnold Venger koji već godinama živi u tom mjestu. On ima svoje teze o nestanku, pa novinarima kaže: “Najvažnije je razjasniti gdje je patrijarh konakovao između 1. i 2. rujna, dakle u noći kad mu se izgubio svaki trag. Patrijarh je bio pojava, koja je upadala u oči i nije mogao proći nezapaženo. Tako sam pouzdano uvjeren da je tu noć proveo negdje napolju, jer ni iz jednog svratišta nije stigao podatak da je tu prespavao. Posljednja ga je živa vidjela gospođa Bekštajn i to baš uz obalu rijeke gdje je kasnije nađen i njegov šešir. Našao ga je drvosječa Beker, i to napola skrivenog pod brvnom koji služi kao prijelaz preko Ahe. U samoj rijeci nađeni su ostaci patrijarhova donjeg veša, s inicijalima LB, što odgovara inicijalima rublja koje je patrijarh imao i u svojoj hotelskoj sobi. Ja vjerujem da se sve odigralo ovakpatrijarh je u ponedjeljak poslije podne krenuo ne samo u šetnju, već i da nađe kišobran izgubljen u šetnji desetak dana ranije, kad ga je grupa turista pronašla potpuno iscrpljenog na jednoj strmini. Tamo je kod njega nastupio duševni poremećaj, kako se to već poneki put kod njega pokazivalo, i on je lutao uokolo cijelu noć bez cilja, a da nije potražio ni kuće ni kućišta. Ne poznajući put vjerojatno je zalutao i u mraku se survao u rijeku. Isključujem samoubojstvo, ali i pretpostavku da je nad njim izvršen mučki grabežni zločin, jer nema nigdje nikakvih tragova borbe. Gaštajn je sigurno mjesto. Ono ne poznaje beskućnika, nema ni skitnica. Svaki iole sumnjiv čovjek bio bi za nekoliko sati van mjesta. Osim toga u kronikama Gaštajna nikad nije zabilježen ni jedan takav zločin…”
* kolera se nezadrživo širi Hrvatskom i Slavonijom. Od 12. 7. kad je prijavljen prvi slučaj oboljenja, pa do 16. 9. ukupno je oboljelo 139 osoba, a umrlo 76. Najdramatičnije stanje je u selu Bošnjaci kod Županje. Tamo ih je najviše – 24 – oboljelo i najviše – 17 – umrlo. Zabilježen je i prvi smrtni slučaj među medicinskim osobljem: u Vukovaru je, naime, umro tamošnji poznati liječnik dr. Klinger. Iz Beograda je inače stigla vijest da je obolio i Milan Pribićević, jedan od četvorice braće i poznati književnik. Međutim, kako se navodi, nije riječ o koleri, već o trbušnom tifusu.
* novine upozoravaju na oglas gradskog poglavarstva u Zagrebu, broj 37.273, kojim se obavještava da će uskoro početi prekopavanje grobova 3. reda na Mirogoju, a među njima i na 1. i 3. polju srpsko-pravoslavnog odjela. “Obavješćuje se o tom rodbina pokojnika sahranjenih da može za zemne ostatke pokojnika, ako ne želi da budu sahranjeni u skupnom grobu, naručiti novi grob, bilo općeniti (3. reda) ili vlastiti (1. i 2. reda) u koje će se onda pronađeni ostaci prenijeti. Prijave se primaju do 1. oktobra i to svaki dan poslije podne…” kaže se u oglasu.
Đorđe Ličina