Kulturtregerska odisejada
Početak jednog književnog festivala i završetak jednog književnog skandala zatitrali su prošlih dana na radarskim ekranima čak i onih medija koji odavno ne simuliraju zanimanje za kulturu. Festival svjetske književnosti organizirala je premijerno ambiciozna izdavačka kuća Fraktura i za njegovu je analizu, komentar i ocjenu u trenutku nastanka ovoga teksta, dok publika u Zagrebačkom kazalištu mladih sluša prve razgovore i tribine, još uvijek prerano. Preostaje zato barem provizorno zabilježiti kako je selekcijom gostiju uvjerljivo nadmašio slična lokalna zbivanja i kako je, riječima direktora Seida Serdarevića, nastao “usprkos krizi” i usprkos tome što se “kod nas premalo čita”. A pomalo i iz žala za davnim vremenima intelektualne kavanske kulture: “To je nešto što u zadnjih dvadesetak godina ne postoji, barem ne u Zagrebu, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, neka umjetnička kavana, mjesto okupljanja pisaca i umjetnika, gdje bi se razmjenjivale ideje.” (Booksa.hr)
Skandal je pak okončao neposredno uoči festivala. Nives Drpić Celzijus – the artist formaly known as Cica Kaubojka – dobila je pravomoćnom presudom nadležnog suda nagradu Kiklop za hit godine koju joj je 2008. odbio dodijeliti pulski Sa(n)jam knjige. Pobjednica je odluku proslavila pozirajući prekrivena primjercima autobiografske “Gole istine”, dok su novinari brzopotezno rekapitulirali zbivanja: prisjetili smo se dubioznog obrazloženja odbora nagrade zašto iz natjecanja za najprodavaniju knjigu godine eliminira najprodavaniju knjigu godine, podrške koju su starleti dale ljudskopravaške udruge i poluzainteresirana javnost, pisma potpore brojnih izdavača ravnateljici sajma Magdaleni Vodopiji… Uloge su tu otpočetka bile jasno podijeljene, sukob zaoštren i preostalo je samo odabrati stranu: uglednu kulturtregericu koja je u maleni grad uspjela dovesti Orhana Pamuka i Umberta Eca ili probitačnu zvjezdicu koja svoju medijsku poziciju spretno ironizira. Za pokušaj kontekstualizacije, makar i ovlašne, mjesta ipak nije bilo: logika skandala nalaže ekonomiju simpatije, navijački pristup i ultimativna opredjeljenja.
A da mjesta ima, taj bi pokušaj mogao u epilogu sukoba od prije pet godina prepoznati nešto poput neizbježnog postskriptuma “slučaja” koji se na istom mjestu dogodio još jednu petoljetku ranije. Baš na pulskom sajmu, sjećamo se, započeo je 2003. raspad FAK-a u žestokoj polemici oko odluke selektorice Alide Bremer da iz programa izostavi Vedranu Rudan i Arijanu Čulinu. Priča već nebrojeno puta ispričana, ali vrijedi ponoviti da se FAK-ovski tulum opuštene popularizacije čitanja i frajerske dekonstrukcije visokih literarnih vrijednosti samorazjurio kad su na njega banule nešto popularnije autorice, pa je iznervirana insajderska ekipa nenadano potegnula iste one kriterije umjetničke vrijednosti koje je donedavno implicitno odbacivala. Ako je FAK-ov kraj, kao što je svojedobno u “Feral Tribuneu” ustvrdio Dean Duda, uistinu bio tragedija rođena iz duha tržišta, onda je skandal oko nagrade Nives Celzijus tu tragediju samo ponovio. I to, posve primjereno, kao farsu: oduzimanje jedine egzaktno utvrdive nagrade pobjednici usprkos propozicijama i statističkim podacima o prodavanosti figuriralo je tek kao karikaturalan indeks nelagode samolegitimiranih popularizatora književnosti nakon što su se susreli s krajnjim konzekvencama priželjkivane popularizacije, šizofreni kratki spoj visoke i pop-kulture unutar jedne te iste instance, refleks aktera zbunjenih neokapitalističkom artikulacijom književnosti koja je slatko obećavala tržišno oslobađanje od sinekura i državnih dotacija, a donijela bofl, kič i uljeze u književnom polju.
Koliko nam je pritom danas ostalo od onoga što je FAK simbolički započeo, pokazuje uvjerljivo baš Festival svjetske književnosti, koncipiran skoro kao antipod razvikanijeg prethodnika. Nekad smo imali spuštenu rampu između performera i publike, sada se vraćamo na visoko podignutu scenu. Nekad zadimljene klubove i pivo, sada kazališnu dvoranu i likovni postav. Nekad kooptaciju rock bendova, sada komorne nastupe pijanista i mezzosopranistica. Nekad živu atmosferu kafića, sada melankolični lament nad smrti kavanske kulture… Samo je želja za famoznim “približavanjem publici” ostala ista, samo misija revitalizacije izgubljenih čitalačkih navika: drugim riječima, samo forma festivala, kratkotrajnog intenzivnog šoua prilagođenog medijskoj slici i publici koju “treba zainteresirati”. Forma koja je u posljednjih deset-petnaest godina u hrvatskoj kulturi progutala sve na što je naišla: od baroka i džeza preko alternative i ljevice pa do eksperimentalnog i jednominutnog filma.
Za ozbiljniju ocjenu FSK-a je, rekosmo, prerano, ali nemoguće je ne primijetiti paradoks na kojem se gradi njegova koncepcija: obraćajući se fantomskoj srednjoklasnoj građanskoj publici i nudeći joj avet kavanske atmosfere kao mjeru pripadajuće fantazme proigranih kulturnih vrijednosti, on umjesto imaginirane svakodnevice šarmantne intelektualne kozerije donosi tek jednokratni, uglađeni spektakl odmjerenog oživljavanja čitalačkih navika. Paradoks ni po čemu poseban – i nimalo veći od onoga u kojem, recimo, automobilska korporacija sponzorira festival politički subverzivne teorije – pa ga ni ne treba shvatiti kao motiv diskvalifikacije. Sâmo pokretanje kulturnog festivala, uostalom, u većini je slučajeva tek prvi kompromis koji neizbježno proizvodi nove, a njihova mjera stvar je taktičke procjene organizatora.
Pa ipak, neophodni minimum analitičke higijene nalaže da se pritom barem preliminarno registrira točka interpretativnog otkliznuća, mjesto na kojem festivalska fešta navlači krinku kavanske javne sfere, a konflikt oko definicije književnog teksta – pa bio on i hitoidna ispovijest s kioska – proizvodi automatsko razvrstavanje u tabore. U suprotnom, preostat će tek približna skica književnosti otužno razapete siromašnim spektrom vlastite medijske mimikrije: negdje između krajnosti i banalnosti, negdje između festivala i skandala.