Lutanje po mraku

Vlada Republike Hrvatske, nakon tekstova u “Novostima”, analizira odluke i dosadašnja postupanja i odobrenja vezana uz arhivu prvog hrvatskog predsjednika, na temelju čega će zauzeti stav i donijeti nove odluke o budućem postupanju s tom arhivskom građom – odgovor je Vlade na dosadašnja otkrića “Novosti” o ograničavanju pristupa predsjedničkoj arhivi Franje Tuđmana, kao i na objavljivanje apela desetero javnih ličnosti koje traže da se pristup omogući svima koji su zainteresirani te da se obavještajcima napokon onemogući diskrecijsko odlučivanje o tome tko je u Hrvatskoj uopće podoban čitati Tuđmanove spise.

Kako neslužbeno saznajemo, Vlada namjerava revidirati i izmijeniti dosadašnju proceduru po kojoj je ključnu ulogu imalo Povjerenstvo za davanje mišljenja Vladi, temeljem kojih bi Vlada davala odobrenja za uvid u konkretne zapise i dokumente nastale djelovanjem dr. Franje Tuđmana kao predsjednika Republike Hrvatske. Pritom je Vladina nakana da se izmijeni i stručni sastav te komisije, odnosno da se bitno smanji uloga obavještajnih službi u odlučivanju o pristupu predsjedničkoj dokumentaciji. Tom je povjerenstvu još i sada na čelu Joško Badžim, šef analitike u Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) i nekadašnji pomoćnik ravnatelja Protuobavještajne agencije (POA), u vrijeme dok je ravnatelj bio Tomislav Karamarko. Osim njega, u sastavu peteročlanog povjerenstva osnovanog 2010. godine i dalje su, kako saznajemo, još dvojica visokorangiranih djelatnika tajnih službi – “tajnih” čuvara i kontrolora pristupa Tuđmanovoj ostavštini – koji su dosad iznimno uspješno obavljali svoj posao: javnosti ograničavali pristup Tuđmanovim spisima.

Naime, povjerenstvo je povjesničarima i znanstvenim istraživačima donedavno, bez iznimke, zabranjivalo pristup, a na temelju njihovog mišljenja Vlada je na zatvorenoj sjednici u srpnju donijela i zasad posljednju odluku – presedan kojim se pristup i korištenje gradiva iz Tuđmanove arhive za “istraživanje o okolnostima okupacije Vukovara” dopušta Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata na čelu s Antom Nazorom, dok je istovremeno odbijena dubrovačka znanstvenica Julijana Antić Brautović, koja je za potrebe svoje doktorske disertacije namjeravala istražiti dokumentaciju o trgovanju Prevlakom i istočnim dijelom Konavala u pregovorima s BiH i Jugoslavijom. Dakle, odlukom Vlade dano je zeleno svjetlo za Vukovar, da bi za istraživanje trgovanja teritorijem Vlada krajem prošlog mjeseca snažno zalupila vrata Tuđmanove političke ostavštine.

Iako je ocjena mnogih da tom odlukom Vlada nastavlja s dosadašnjim modeliranjem željene verzije prošlosti i nametanjem višeg nacionalnog interesa svima koji žele istražiti dubioze hrvatske vlasti u Tuđmanovo vrijeme, u Vladi to demantiraju. “Do sada nikome od povjesničara istraživača nije bio odobren uvid u predmetni arhiv, ovo je prvi takav zahtjev koji je odobren, i to Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata. Prema podacima koje smo dobili od Hrvatskog državnog arhiva, do sada je zaprimljeno 19 zahtjeva institucija (MUP, MORH, DORH, Ured Predsjednika, županijska državna odvjetništva, UVNS), osam zahtjeva povjesničara istraživača i još dvadeset osoba sa zahtjevima za vlastitim osobnim podacima (dodjela odlikovanja i slično). Ovi podaci ne obuhvaćaju korištenje ovog gradiva u okviru suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu od strane tužiteljstva i odvjetničkih timova”, piše u Vladinom dopisu u kojem su izostavljeni odgovori na naša ključna pitanja.

Konkretno, na pitanja razmatra li Vlada odluku prema kojoj bi se deklasificirali dokumenti iz arhive Ureda predsjednika Tuđmana koji ne nose oznaku državne tajne i namjerava li Vlada donijeti odluku na temelju koje bi se objavilo ono najosnovnije – popis dokumenata preuzetih iz Ureda predsjednika Tuđmana – javnost je i dalje bez odgovora. Upravo neobjavljivanje popisa dokumenata sadržanih u arhivu predsjednika Tuđmana, a naročito držanje u tajnosti brijunskih transkripata već odavno predanih Haškom sudu, kao i transkripata o pregovorima o razmjeni teritorija i podjeli BiH već objavljenih i u knjigama, mistificira sadržaj arhivirane dokumentacije prvog predsjednika. Ujedno, to ostavlja dojam sustavnog državnog prikrivanja i, kako mnogi tvrde, namjernog čuvanja lika i djela Franje Tuđmana, kao i mračnih tajni njegove vlasti povezanih s ostvarivanjem ideje etnički čiste države i razmjenom teritorija.

Potvrdili su nam to i u obavještajnoj zajednici, rekavši da bi se još i sada otkrivanjem nekih dokumenata i transkripata razgovora mogle otkriti i za državu jako neugodne istine o angažmanu Franje Tuđmana, ali i velikih sila koje su sudjelovale u pregovorima o sudbini BiH, razmjeni teritorija i angažmanu Hrvatske vojske u susjednoj državi. Pritom, naš izvor u obavještajnoj zajednici smatra da bi se otvaranjem arhiva, deklasifikacijom i objavom dokumenata prije osnovnog zakonskog roka od 30 godina od njihovog nastanka, Hrvatska mogla predstaviti svojim nekadašnjim, ali i sadašnjim partnerima – stranim silama – kao neozbiljna država koja otkriva pojedinosti tajne diplomacije, bez obzira na to što bi se, tvrdi naš izvor, te iste tajne diplomacije pristojan čovjek u mnogim slučajevima sramio, a mnogi manipulator pokušao sakriti njezine tragove. Prema našem izvoru, to je bio i osnovni dosadašnji razlog zbog kojeg se gradivo iz Ureda predsjednika Tuđmana, preneseno i pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu u pet navrata tijekom 2005. i 2006. godine, još i sada ne otvara javnosti. No prema našem sugovorniku, obavijanje cijelog Tuđmanova arhiva velom državne tajne, objašnjeno razlozima nacionalne sigurnosti, kontraproduktivno je i u obavještajnoj zajednici ne bi imali ništa protiv objavljivanja barem popisa sadržaja preuzete dokumentacije. S druge strane, naš sugovornik naznačio je i mogućnost mekšeg pristupa davanju sigurnosnih certifikata istraživačima za uvid i eventualno korištenje Tuđmanove arhive. Tako je i “Novostima”, kao prvim novinama u Hrvatskoj, u suradnji i uz budno oko voditelja Hrvatskog državnog arhiva, omogućen ulazak i fotografiranje “mitske” arhive prvog predsjednika.

Uglavnom, dokumentacija iz ureda predsjednika Tuđmana pohranjena je u više od 1.800 kutija u podrumu Hrvatskog državnog arhiva na zagrebačkom Marulićevu trgu. Pristup je, naravno, ograničen, a do dokumentacije se dolazi nakon što ovlaštena osoba s pravom pristupa i sa sigurnosnim certifikatom UVNS-a očita svoju karticu na uređajima postavljenima na masivnim vratima. Arhiva je smještena u desetak metalnih zatvorenih ormara, a samo gradivo pohranjeno je na policama u kartonskim registratorima s logom i istovjetnim naslovima – “Republika Hrvatska – Ured predsjednika – pismohrana – 1990 – 2000” – s posebnom naljepnicom s brojem registratora. Posebnih oznaka što se u kojem registratoru krije, naravno, nema.

Kako je poručio Stjepan Mesić, bivši predsjednik i nasljednik Franje Tuđmana, dokumentaciju iz Ureda predsjednika Tuđmana trebalo bi otvoriti javnosti, “prvenstveno znanstvenicima jer je, na kraju krajeva, dobar dio javnosti već upoznat s njezinim sadržajem”. Kako mnogi ističu, odobravanje selektivnog pristupa Tuđmanovoj ostavštini na temelju odluke Vlade i prethodnog mišljenja obavještajaca ne vodi nikamo. Umjesto zaključka, ponavljamo sud Tvrtka Jakovine, uglednog hrvatskog povjesničara i profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “Dokumenti moraju biti dostupni svim istraživačima, a potpuno mi je strano i neprihvatljivo da se odluka o pristupu Tuđmanovoj dokumentaciji donosi uz dozvolu i certifikate sigurnosnih službi. To kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima ili, ako hoćete, jednako je onome da vam oficir Wehrmachta odobrava pristup arhivskoj građi vezanoj uz Drugi svjetski rat. Ovakvo rješenje je najgore za ionako slaba povijesna istraživanja u Hrvatskoj, ali i najbolji dokaz onima koji tvrde da je u Hrvatskoj povijest sluškinja politike”, zaključio je Jakovina.