Mala scenska sonata

Kao i prijašnjih sezona, i ovogodišnji Festival svjetskoga kazališta slijedi prokušanu formulu pozivanja etabliranih evropskih teatara, uz poneko novo ime. Redatelji poput Pippa Delbona, Thomasa Ostermeiera ili Christopha Marthalera zaista ne trebaju posebnu preporuku – oni su dovedeni u Zagreb zato da bi se ostvario koncept festivala kao svojevrsne “umjetničke gozbe” i prostora za “očaravanje života”, kako to već jedanaest godina organizatorski tandem Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan u odmjerenim dozama nude publici.

Prva predstava, “Smrt u Veneciji”, prema kultnoj pripovijetki Thomasa Manna a u izvođenju berlinske Schaubühne i režiji Thomasa Ostermeiera, imala je u sebi nešto od te fine suptilnosti evropskog teatra, u spoju s prvorazrednom literarnom klasikom. Redatelju Ostermeieru bilo je jasno da od slavne priče teško može napraviti nešto novo, stoga je predstava od početka naslonjena na Mannovu sentimentalno ljepljivu atmosferu građanskog salona u kojem se, u pomalo dekadentnom ozračju venecijanskih palača, ništa naročito ne događa, osim tmastih neuroza u glavi glavnoga junaka. Taj psihološki adagio, ta melankolična atmosfera u kojoj usamljeni starac iz priče – čuveni Gustav von Aschenbach – razumije da se njegov život gasi i da pojava lijepoga poljskog dječaka Tadzija u njemu budi čudan nemir, osnovna je potka po kojoj se odvija ova predstava. Jednako polako, na sceni lelujaju zastori venecijanske dnevne sobe, s plavim nebom u pozadini, kao da čitamo Manna naglas. Zato se u predstavu upliće i veliki ekran i kamera koja se fokusira na lice glavnog junaka, zato toliko usporeno djeluje susret starca i lijepog dječaka i zato radnju lišenu svake drame prati Mahlerova tugaljiva muzika te klavir i udaraljke na samoj sceni, kao šum nemirnih slapova. Finale sjetne melodrame predstavlja ples triju obnaženih plesačica, koje kao božice smrti najavljuju kraj starčeva života, ali i kraj drame čovjeka koji je opsesivnom erotskom fiksacijom na lijepo dječakovo lice želio produljiti jedan usahli, možda i promašeni život.

Predstava je podijelila publiku i kazališnu kritiku: jedni su vidjeli lijepe slike, drugima to nije bilo na visini Mannove priče, treći su osjetili titraje profinjene estetike koju možda nisu do kraja razumjeli… Čudno je kako u zapažanjima nije uočeno da je Ostermeierova “Smrt u Veneciji” zapravo angažirana predstava, koja iz drugog ugla želi promotriti fenomen danas toliko problematizirane pedofilije. Ostermeier je vrlo jasan: “Zanimalo me je kako se Aschenbach osjeća u toj zabranjenoj ljubavi u kojoj se našao i kojoj ne može pobjeći. On nije počinio nikakav zločin, on čak ne razgovara s objektom svoje požude, ne priča s njim, ništa se zaista ne događa jer je sve u njegovoj glavi. To je tragedija, ali nije grijeh… S druge strane, najzanimljivija mi je bila činjenica da je jedan od najvećih ne samo njemačkih pisaca prošlog stoljeća, u “Smrti u Veneciji” opisao osjećaje koji bi danas bili u najmanju ruku kontroverzni, ako ne i skandalozni.”

Društveno gledano, hrabrost ove predstave leži u činjenici što ona problem pedofilije iznosi kao ljudsku tragediju a ne kao zločin, što javnost i mediji danas, u nekoj vrsti neprestane moralne histerije, stalno čine. Umjesto atmosfere skandala i linča, kojom smo bombardirani svaki dan, bez obzira na to je li riječ o ćirilici, političarima i prostitutkama ili tragu velikog novca, Ostermeier nas poziva da se zagledamo u ljudska lica jer svako od njih nosi svoju dramu. Vidjeli smo jednu malu scensku sonatu, bez drame i velikih riječi, koja je izvedena u rafiniranom spajanju glume, muzike, plesa i videa, što u današnjem svijetu svakojakih spektakala i nije čest slučaj.