Milan Šarac: Srušit ćemo mit o Blajburgu

Milan Šarac je autor četiri zapažene knjige i velikog broja dokumentarnih, biografskih filmova, među kojima se izdvajaju oni o Lavu Tolstoju, Miri Trailović, Zoranu Radmiloviću, Đorđu Marjanoviću, Olji Ivanjicki, Miri Stupici… Teško je nabrojiti sve šta je Šarac radio, ali navedimo da je, između ostalog, u nedjeljniku NIN 2000. objavio zapažen feljton “Životna ispovijest generala Đoke Jovanića” uz obilje intrigantnih momenta iz naše novije historije. Istovremeno je snimao dokumentarac sa generalom Milanom Bastom, koji je komandovao završnim operacijama pri oslobođenju Jugoslavije i kojega često spominju hrvatski desničari u vezi sa mitom o Blajburgu. Taj dokumentarac nije nikada javno prikazao i u intervjuu za “Novosti” ekskluzivno najavljuje da će se to ubrzo dogoditi jer više nema razloga da ga drži pod embargom. Šarac je ove godine uzburkao javnost dajući medijima izjave vezane uz Jovanku Broz, kao njen prijatelj i posjednik mnogih neznanih stvari.

Otkada datira vaše poznanstvo sa Jovankom Broz?

Dugo se znamo. Upoznao nas je general Đoko Jovanić, nekadašnji Jovankin komandant u Šestoj ličkoj diviziji, njen prijatelj i zemljak.

Vi ste se ove godine lično angažovali da javnost sazna više o tome šta se zbiva sa Titovom udovicom. Šta vas je na to navelo?

Možda je to trebalo i ranije uraditi, ali ona je izbjegavala publicitet. Negdje krajem prošle godine čak je izbjegavala i komunikaciju sa rijetkim prijateljima. No polovinom februara ove godine pozvala me k sebi, kako bi imala sa kim podijeliti tugu i probleme u kojima živi. Naravno da sam otišao, a kasnije je pristala i da se medijski oglasi.

Jovanka Broz, žrtva sistema

Kada ste se sa njom posljednji put čuli?

Bilo je to tri dana prije negoli će završiti u bolnici. Zvao sam je da je pitam hoće li govoriti za moju knjigu “Između života i smrti” za koju su govorili najznačajniji ljudi iz različitih sfera društvenog života. Na pitanje kako je, odgovorila mi je: “Kako drugi hoće, moj Milane, kako drugi hoće.” Kada sam joj rekao ko je još u knjizi, pristala je i rekla mi da sljedeće nedjelje svratim do nje. Žalila mi se na nepravdu oko ostavinskog postupka i kazala da će “prije otići kod Tita nego što će biti završen ostavinski postupak”. Taj postupak traje ravno 34 godine i vjerovatno je najduži sudski proces u historiji Srbije. Jovanka je dugo godina žrtva sistema i to što joj čine neke nevidljive strukture u najmanju ruku je kršenje ljudskih prava, da ne bih govorio neke teže stvari. Bila je deprimirana i razgovor smo završili za nekoliko minuta, mada smo u sličnim prilikama uvijek razgovarali barem pola sata.

Jeste li možda uradili film o Jovanki Broz?

Dozvolite da ne odgovorim na to pitanje (smješka se).

Svojevremeno ste napisali zapažen feljton “Životna ispovijest generala Đoke Jovanića”. Koliko su povezane sudbine Đoke Jovanića i Jovanke Broz?

Veoma. Završni dio priče bio je najdramatičniji. Zavjerenici protiv Jovanke smišljali su opake scenarije protiv nje. Kada je Đoko Jovanić trebao postati načelnik Generalštaba, izmislili su njihovu emotivnu vezu, a kada to nije prošlo, onda su izmislili da njih dvoje spremaju državni udar. Tito je bio potresen i u šoku. General je penzionisan, a ona izolovana. Ni trunke istine u tome nije bilo.

Ko je izmišljao i servirao te priče?

Bilo je više aktera, ali ključni su Stane Dolanc i Nikola Ljubičić.

Bili ste u odličnim odnosima i sa generalom Milanom Bastom, koji je komandovao završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije. Otkuda taj interes?

Ne mogu reći da sam za to, osim normalne radoznalosti, ima neko pojačano interesovanje. Međutim, ja sam dokumentarista i moje je da bilježim. General Basta je bio fin i ljubazan čovjek i jednog dana me pozvao u svoju vikendicu kraj Smedereva da mi ispriča ono što do tada nije pričao.

Ručak u restoranu “Banija”

Šta vam je ispričao?

Predmet mog interesovanja bile su završne operacije, naročito mit o Blajburgu i civilima koji su tamo navodno pobijeni, a koji je konstruisan u Hrvatskoj. Pored poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata i njihovih nasljednika, taj mit su dobrim djelom prihvatile i neke hrvatske državne strukture, potpuno neopravdano. Zabilježio sam višesatno izlaganje generala Milane Baste, pribavio dokumentaciju i napravio film koji sam dugo godina držao u arhivi, jer sam mu dao riječ da ću ga prikazati tek kada procijenim da to neće ugroziti bezbjednost njega i njegove porodice. Danas je to moguće i spremam se da film javno prikažem. Vjerujem da će on i u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije argumentovano pokazati koliko je propaganda profašističkih snaga, ali i desničarskih partija u Hrvatskoj, napravila mit od nečega čega u stvarnosti nije bilo. I u Sloveniji je dio političkog spektra i potomaka belogardejaca probao konstruisati nešto slično, ali to nije uspjelo u onoj mjeri u kojoj je uspjelo u Hrvatskoj. Sličnih pokušaja je, vezano uz završne operacije, bilo i u Srbiji, mada blažeg intenziteta.

Kako ste procijenili da bi to moglo ugroziti Bastu?

Nisam samo ja to procijenio. Bila je takva atmosfera, generalno. Jednog dana, mislim da je to bilo negdje krajem devedesetih, general je iz Slovenije dobio poziv za okrugli stol o završnim operacijama. Odlučio je da ide, mada se u porodici nisu sa tim slagali. Narednih sam dana sa tri različite adrese izvan Srbije dobio informacije i molbu da odem do njega i prenesem mu da otkaže učešće. Jedan prijatelj čak je kazao da bi se, ako dođe, moglo dogoditi da ga posjećujem u Remetincu. Prenio sam to generalu i u roku od dva dana, vjerovatno nakon provjera koje je sam uradio, pozvao me na ručak u restoran “Banija”, gdje je volio sjediti. Rekao je da mi mora zahvaliti i počastiti me ručkom jer sam mu skrenuo pažnju na opasnost koja je objektivno postojala.

Od koga mu je prijetila opasnost?

Eh, mora nešto i iz filma da se sazna. U njemu je sve objašnjeno.

Kada će film?

Planiram ga prikazati u maju, za godišnjicu oslobođenja od fašizma.