Miriše na Napulj

Dnevnik 3

Ja moram reći da sam zatečen ovom izvanrednošću ove situacije jer se praktično zadnjih dana, mjeseci, pa i zadnje dvije godine ništa bitno u Holdingu nije dešavalo da bi utjecalo na poslovni rezultat – Tini Šimurini otkriva Ivo Čović. Da je ovo rekao čovjek koji nastupa iz oporbe, sve bi bilo jasno, pljuje po prethodniku kao neradniku i džabalebarošu, ali čovjek opisuje vlastiti mandat! “U zadnje dvije godine nije se dešavalo ništa što bi utjecalo na poslovni rezultat.” Izjava mu vapi za cipelom: đe si bio, niđe, šta si radio, ništa – i Čović ju je uskoro i dobio.

HTV nije, nažalost, bio u stanju objasniti Bandićevu gromopucateljnu uvertiru. Čovjek je koji dan ranije priveo sve direktore podružnica s ljetovanja, primijetivši da su otišli službenim autima, a jedan je navodno vozio čak i mačku, održao je barnumovsku konferenciju za novinare na kojoj je rekao da je Čović zaposlio dvije tisuće ljudi i stvorio neviđene dubioze, pa ćemo vidjeti čija mama crnu vunu prede. Ili dvadeset posto manje plaće ili 2.000 otkaza, nema treće, rekao je. Neki su naivni novinari nakon te presice napisali da se Bandić držao državnički. Jest, kada bismo se zajebavali.

U Dnevniku 3 pokazalo se da su Bandićeve brojke o novozaposlenima lažne. Čović je niškoristi, ali Holding danas ima manje ljudi nego pod Bandićem i Kikašom u prvom mandatu. Šteta što HTV nema emisiju u kojoj bi ozbiljni, neovisni stručnjaci – ako takvih uopće ima – analizirali pozadinu gradonačelnikove ode žalosti, no čini se da se naslućuje što se iza brda valja. Prvo, Bandić će dati otkaz svim Čovićevim i Milanovićevim ljudima kako bi na njihova mjesta doveo svoje pulene, a onda sve podružnice Holdinga koje donose novac dati privatnicima. Bilo bi pametno kladiti se da će Pripuz recimo dobiti smeće. Potom bi bilo pametno kladiti se da će usluge vezane uz tu djelatnost poskupjeti, a hoće li Zagreb izgledati kao Napulj, to bi zasad bilo prerano reći, no nekako mirišemo da su kod nas sve oklade na najcrnji rezultat uvijek one s najmanjim koeficijentom.

“Zaseda”, Klasik TV

Živojin Pavlović bio je srpski Dostojevski, čovjek koji nije imao iluzija o ljudima i poznavao ih je u dušu. U “Zasedi”, remek-djelu snimljenom 1969., prikazuju se posljednji dani rata. Organizira se suđenje nekom ratnom profiteru – da, u ta vremena takvu se bagažu još izvodilo na sud jer nije bilo nagrade za menadžera godine – a publika, nakon izricanja presude, ustaje na noge i počinje vikati: “Tito – Staljin, Tito – Staljin!”

Zdravom razumu neshvatljive su dvije stvari. Prvo, kako je Pavloviću 1969. godine palo na pamet snimati scenu u kojoj ljudi izjednačavaju Tita i Staljina? Ta je parola, naime, očit redateljski komentar, čin sasvim nepojmljive hrabrosti. Druga nerazumljiva stvar je kako je film uopće mogao biti prikazan u Puli?

“Ovo je savršeno djelo, mi nećemo intervenirati, ali ga nemojte prikazivati”, rekli su članovi komisije nakon zatvorene projekcije održane poslije festivala, gdje je film izazvao potres i doveo do stvaranja etikete crni val. Komisiju je, inače, predvodio najkvalificiraniji esteta – javni tužilac. Najgoru rečenicu “Zasede”, po mišljenju komisije, izgovorio je na kraju filma Ivica Vidović: “I vi ste mi neka revolucija.” Film inače vrvi provokativnim kadrovima: kada pijani oznaš šenluči usred grada u pozadini kadra cijelo vrijeme nazire se velika slika Aleksandra Rankovića, čovjeka kojeg je Tito smijenio prije nepune tri godine. To je čisti šamar. Žika Pavlović ispljuskao je režim. Usred filma razdragani partizani pjevaju kanibalsku pjesmu: Na vr gore Romanije četnička se koža vije, pa neka je, nek’ se vije, radit ćemo fišeklije, a za naše partizanke, šivat ćemo mi opanke…

Ali Živojin Pavlović nije snimao antikomunističke filmove. Da je to radio, ne bi bili tako savršeni. On je snimao filmove o ljudima onakvima kakvi oni jesu. Bez ikakvih ustupaka. I uvijek je bio takav. Negdje 1989. izjavio je u NIN-u kako će Titova epoha – koju je portretirao oštro kao nitko – ostati upamćena u povijesti kao Periklovo razdoblje Južnih Slavena, i tu je tvrdnju nemoguće opovrgnuti.

Zadnji njegov film, “Država mrtvih”, s istim brutalnim realizmom slika nacionalističku tranziciju. Šteta je što ga nije sam završio. Čini se, prema nekim spoznajama, da je Živojina Pavlovića režim likvidirao, ali bi istina o tome tek trebala izaći na vidjelo. Pavlović je istinu i zaslužio jer je bio najveći i najhrabriji srpski umjetnik u 20. stoljeću.

Euromagazin, B92

Neki mlađahni Englez preselio se u Berlin, pa napisao knjigu o stereotipima o Nijemcima: jesu li stvarno takvi pivopije, žderu li kobasice i kiseli kupus, jesu li opsjednuti redom. Zaključci su zanimljivi, kao i prilog. Nijemci jednu manje mesa nego dobar dio Evrope, pa je priča o kobasicama malo napuhana. Slično je i s nekim drugim stereotipima. No u dva je navrata Englez krenuo na pješačkom kroz crveno i oba puta bio izložen žestokim kritikama Nijemaca. “Zar takav primjer dajete našoj djeci?” rekla mu je prijekorno jedna majka.

Kod nas je drukčija situacija. Dok god svi stoje na crvenom, sve je prema propisima. Čim prvi čovjek krene kroz crveno, za njim kreće stampedo. Revolucija koja teče. Taj zaključak jasno ukazuje na motive totalitarnih vođa iz naše novije povijesti – uvijek moraš zaustaviti onog prvog, jer pođe li jedan kroz crveno, nema boga koji će to zaustaviti…

“Modni atelijer Fontana” 

Izvrsna talijanska serija “Modni atelijer Fontana – svijet visoke mode” jedan je od najboljih odabira ljetnog programa (urednica Ranka Horvat). Izvrstan uradak Riccarda Milanija osvježenje je u programskoj shemi HTV-a, punoj repriza. No ova serija, koja govori o usponu atelijera Fontana i dvije sestre u ćudljivom svijetu visoke mode, presramežljivo je najavljena. Nakon gledanja prvog nastavka u nedjelju – koji prosječnog gledatelja zakiva uz fotelju – nije jasno kada slijede nastavci, ako uopće slijede, ni kada je prva repriza, za one koji je nisu vidjeli. Tu bi periferiju trebalo popraviti, jer u svakom dućanu pola prodaje čini pakiranje, a ovo nije bilo blistavo. Za razliku od komercijalnih televizija, čiji su filmovi klonovi “Policijske akademije”, javna TV još uvijek ima otmjen program pun klasika (“Na kraju dana”, “Tolstojeva posljednja stanica”, “Barry Lyndon”), no to treba malo i oglasiti.