Mirko Petrić: Vlast podržava eksploatatore

Sada kada završava “slavna” turistička sezona u Splitu, tijekom koje smo uživo svjedočili razvoju turističke monokulture, kakvi su vaši dojmovi o njoj?

Foto: Leo Pintaric

Čini mi se da je jedini pozitivni aspekt protekle turističke sezone u tome što je dio Splićana i Splićanki, koji inače ne bi imali nikakvog načina zaraditi za život, uspio osigurati bilo kakav prihod. U tome su ovi inače nezaposleni ljudi ili ljudi s mizernim prihodima uspjeli pretvarajući vlastite stanove u apartmane za iznajmljivanje, prodajući na štandovima, svirajući na ulici ili radeći sezonske poslove u ugostiteljstvu. Gledano s lokalnog motrišta, svjedočimo posvemašnjoj pauperizaciji bilo kakvog lokalnog rada u turizmu. Naravno, ima i onih koji su zaradili nešto više, a to su vlasnici hotela i restorana, ali njih je ipak znatno manji broj. Najviše su pak zaradili oni koje uopće ne vidimo u gradu, a nećemo vidjeti ni njihova porezna davanja, jer su inkorporirani u strane zemlje, a to su niskotarifni zračni prijevoznici i brodari, pogotovo operatori brodova na kružnim putovanjima. Potonji zarađuju puno jer njihova klijentela troši uglavnom na brodu, a lokalne lučke uprave i nacionalne vlade im – za njih posve besplatno – grade čak i vezove na koje će ubuduće moći pristajati. Jadranskom moru ostavljaju velike količine fekalija i različitih patogenih organizama, a gradovima poput Splita uglavnom smeće i trošenje infrastrukture koju kasnije moraju sanirati porezni obveznici.

Potpuna turistifikacija prostora

Slika koju su mediji odašiljali o Splitu varirala je između dva stereotipa: jedan je da se u Splitu dogodio procvat u svakom smislu, a drugi da je Split još jednom pokazao koliko je primitivna sredina jer su se domoroci polakomili pa spavali po klupama kako bi mogli iznajmljivati stanove, garaže i podrume. Koliko takvi opisi odgovaraju stvarnom stanju?

U svjetlu onoga što sam rekao ranije, čini mi se da sezona uopće nije bila “slavna”, nego da predstavlja daljnji korak u dugoročnu propast. Split polako, ali sigurno reže granu na kojoj sjedi, a to su resursi kojima raspolaže u gradskoj jezgri. Ona je glavni motivator dolaska turista, no svi trendovi koje donosi tip turizma na kojem inzistira i državna i lokalna vlast, doprinose smanjivanju njezine infrastrukturne održivosti i rade protiv “duha mjesta”. Riječ je o potpunoj turistifikaciji prostora, pokušajima njegove primitivne gentrifikacije, unifikaciji svih tipova ponude i očekivanom krajnjem preživljavanju jedino ugostiteljstva. Život u povijesnoj jezgri i njegov kontinuitet kroz 17. stoljeća, zbog kojega je Split velikim dijelom i dospio na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, doslovno umire. Medijski i politički propagandno prezentirati to kao “veliki uspjeh” spada, čini mi se, u kategoriju “opijuma za narod”.

Statistike pokazuju da se ljudi iseljavaju iz stare gradske jezgre. Opet imamo dvije “škole”: jedna tvrdi da je to dobro jer jedino privatni kapital može obnoviti infrastrukturu, dok druga u tome vidi pretvaranje grada u muzej?

Nema nikakve sumnje da broj stanovnika u jezgri opada, između dva popisa za kojih      tridesetak posto, no i od posljednjeg je popisa prošlo već gotovo dvije godine. Stanovnici napuštaju jezgru ritmom kojim je napuštaju i njezini nekadašnji kulturni, obrazovni i obrtnički sadržaji, uredi i svi tipovi dućana koji nisu bili prvenstveno ili jedino namijenjeni turističkoj klijenteli. Što će to značiti za grad i njegov život u zimskom razdoblju, dovoljno govori negativni primjer Dubrovnika. Tvrdnja da privatno preuzimanje prostora u staroj jezgri jedino može doprinijeti obnovi infrastrukture je, naravno, manipulacija smišljena u korist onih koji bi na jezgri htjeli samo zarađivati. Njima je cilj iz jezgre iseliti što više lokalnog stanovništva, da bi se mjesta na kojima ono danas živi oslobodila za komercijalnu eksploataciju. Veći i stručno nekontrolirani ulazak privatnog kapitala u jezgru predstavljao bi daljnji doprinos njezinoj već posvemašnjoj devastaciji. Ponajprije zato što, kada je zarada u pitanju, investitori malo mare za smjernice konzervatorske zaštite. A onda i zato što, barem je tako sada, promoviraju tip turizma koji doprinosi samo trošenju, a nikako obnovi ili održivosti lokalnih resursa. Ima mišljenja, a meni se čini da su opravdana, prema kojima su za aktualni “procvat” splitskog turizma velikim dijelom zaslužni stranci koji su kupili pojedine prostore u jezgri i pune svoje kapacitete mladim turistima ili pak zarađuju na organizaciji djelatnosti koje su posve suprotne održivosti jezgre, kao što su “pijačke ture” (pub crawl tours). Organizatori ovakvih tura vrlo su vješti u modernim marketinškim metodama, puštaju naoko spontane glasine u optjecaj na društvenim mrežama, vješto koriste niske cijene zračnog prijevoza da bi svojoj klijenteli prodali nekoliko dana opijanja na lokaciji na kojoj je alkohol znatno jeftiniji nego u Velikoj Britaniji ili Irskoj. Buka, uriniranje i povraćanje koji idu uz ovaj biznis ne doprinose stanju lokalne infrastrukture, tjeraju druge tipove turista, a također i lokalno stanovništvo koje teško podnosi takav udar u ljetnim mjesecima.

Osvještavanje traži vremena

Tko bi javnost trebao osvještavati o činjenici da su dalmatinski gradovi i gradići živi organizmi u kojima žive i ljudi koji nemaju niti žele imati direktne veze s turizmom?

Najgore je od svega što ljudi koji žive u splitskoj jezgri doista uglavnom nemaju puno veze s turizmom, osim što moraju trpjeti posljedice komercijalne eksploatacije povezane s njim. Rijetki preostali obrti iznimka su od ovog pravila, ali vlasnici prodavaonica pekarskih proizvoda brze prehrane koji su preplavili jezgru ili velikog dijela apartmana koji se iznajmljuju žive negdje drugdje, ili na periferiji Splita ili u inozemstvu. Njima navečer ne ostaju prljave ulice koje više ne mogu čistiti ni nekada redoviti večernji čistaći šmrkovima: njih više nema jer se ne mogu probijati gradskim ulicama od stolova i suncobrana ugostiteljskih objekata. U anketi koju je svojedobno proveo Institut za turizam pokazalo se da velika većina stanovništva Dubrovnika procjenjuje da nema ni izravne ni neizravne koristi od uplovljavanja brodova na kružnim putovanjima. U Splitu će se, vjerujem, pokazati vrlo slični rezultati, nakon što se dovrše intervjui i anketna ispitivanja koja se upravo provode s lokalnim stanovništvom u procesu izrade Plana upravljanja povijesnom jezgrom. Za napredak održivog turizma u Splitu bit će presudno važni rezultati takvih istraživanja. Čini mi se da je, u svemu negativnom, vrlo pohvalno što ih je grad financirao, jer se planiranju održivog razvoja treba pristupiti na znanstvenim osnovama.

Kako ste doživjeli cijelu priču oko golfa na Srđu?

Ona je, po meni, najtužniji debakl gotovo cijelog tranzicijskog razdoblja. Kao i u slučaju brodova na kružnim putovanjima, ta je priča mogla uspjeti samo uz klijentelistički, da ne kažem kolaboracionistički blagoslov hrvatskih vlada. Govorim u množini, jer bih želio naglasiti da u toj priči nema ideološkog predznaka, nego samo simptoma sluganstva i zadovoljavanja sitnih interesa koji uopće nemaju veze ni s kakvom političkom ideologijom. No ono što doživljavam osobito poraznim jest da se u slučaju golfa na Srđu pokazalo da većina lokalnog stanovništva, koja je na koncu neizlaskom na njega odnijela “pobjedu” na referendumu, nema ni sposobnosti političke prosudbe ni dovoljno obrazovanja da bi shvatila da je takvim ponašanjem presudno oštetila vlastite interese i interese grada u kojem živi. S druge strane, veseli i pokazuje put doista herojska borba civilnog društva za Srđ, slična onoj koja se prethodno vodila u Zagrebu u slučaju Horvatinčićeva projekta Cvjetni. Te su političke akcije, u najmanju ruku, doprinijele skidanju svih maski. Tko želi shvatiti o čemu je riječ i kakvi su mehanizmi u pitanju, sada to može, što ranije nije bio slučaj. Pitali ste tko bi trebao osvještavati ljude o stanju u prostoru. To sada čini civilno društvo, a trebale bi, naravno, i lokalne i nacionalne vlasti. Problem s tim jest što svako obrazovanje i osvještavanje traži vremena, a procesi eksploatacije i devastacije prostora odvijaju se vrlo brzo. Nažalost, odvijaju se još brže kada te vlasti ne pokažu nikakvu namjeru da im se suprotstave, nego se šutnjom ili čak otvorenom podrškom efektivno pridružuju naporima devastatora.

Nespojive koncepcije

Po vama, kakva je Vladina strategija razvoja turizma?

Vlada nema strategiju razvoja gotovo ničega, pa tako ni turizma. Kakvi se potezi povlače moguće je, nažalost, vidjeti samo iz posljedica u prostoru i društvu. Sadašnja “strategija” mogla bi se opisati kao svojevrsni Frankenstein suvremenog masovnog turizma koji predstavljaju primjerice turisti na brodovima na kružnim putovanjima i tzv. elitnog, selektivnog turizma. Nesporazum do kojega je doveo sukob tih nespojivih koncepcija na jednom mjestu najbolje ilustrira primjer Dubrovnika. Od ministra Darka Lorencina nije se dosad moglo čuti puno o tome kako zamišlja budući razvoj te grane, ali ako je u medijima točno prenesena njegova nedavna izjava prema kojoj Hrvatska želi razvijati “masovni i kvalitetni turizam s više proizvoda, gdje će financijski efekti biti još veći”, onda je to za gradove poput Splita i Dubrovnika odlučni daljnji korak u ponor.

Kakvim vam se zasad čini novi splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, hoće li uspjeti odoljeti pritiscima investitora?

Jedina moja veća kritika njegovog ponašanja u predizbornoj kampanji odnosila se na najavu izgradnje hotelskih kompleksa na splitskoj istočnoj obali. Činilo mi se, kao uostalom i drugim konzultiranim stručnjacima, da bi to bio potez na tragu nekadašnjeg “projekta AFCO”. Smatrao sam, a i sada smatram, da bi bilo pogubno razbiti integriranost različitih vidova prometa koja sada na tom prostoru postoji, kao i to da bi izgradnja hotelskih sadržaja na tom prostoru dodatno pridonijela već i sada neizdrživom ljetnom pritisku na povijesnu jezgru. Čini mi se međutim da sama ta ideja i pritisak da se ona ostvari zapravo ne dolaze iz Grada Splita, nego uvijek odnekud izvana, bilo od stranih investitora, bilo od klijentelistički raspoloženih ljudi u vlasti. Polazim od toga da Baldasar želi dobro gradu kojim u ovom trenutku upravlja, pa stoga pretpostavljam da će prije odluke o tako važnim zahvatima poslušati glas struke i civilnog društva. Split se u budućnosti ne može razvijati samo na turističkoj monokulturi, nego mora aktivirati i znatne resurse kojima raspolaže na lokalnom sveučilištu, te planski pristupiti procesu reindustrijalizacije.