Mnogo poziva, malo odaziva

Do 31. augusta, kad je istekao šesti rok bivšim nositeljima stanarskog prava za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi (PPDS), stiglo je nešto više od 200 zahtjeva, a još nekoliko desetina očekuje se poštom.

– Relativno mali broj zahtjeva je očekivan, ponajviše zbog strogih uvjeta koje moraju ispuniti podnositelji, ali i komplicirane procedure – kaže Tatjana Vukobratović Spasojević, voditeljica pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća, ističući da i s novim zahtjevima njihov ukupni broj ne prelazi šestinu od oko 30.000 osoba deložiranih iz stanova ili onih koji su stan izgubili sudskim putem.

– S obzirom na iskazan interes i pozive iz brojnih država, kao i to da se ljudi najprije nisu usudili podnijeti zahtjev, a kasnije nisu bili dobro informirani, vjerujem da će se raspisati još koji rok – dodaje.

Podsjetimo, konkurs je 18. aprila raspisala Vlada kao dio Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, za koji je lani na donatorskoj konferenciji u Sarajevu osiguran dio sredstava. Uvjet za stambeno zbrinjavanje je da podnositelji zahtjeva nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan u Hrvatskoj ili drugoj državi u kojoj borave, odnosno da ih nisu prodali, poklonili ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. oktobra 1991. godine, te da nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Dobiju li podnositelji zahtjeva pozitivno rješenje, stambeno će biti zbrinuti u gradovima i općinama u kojima su 1991. imali prebivalište, odnosno koristili stan u društvenom vlasništvu; ne bude li to moguće, zbrinut će ih se na drugim područjima, ovisno o raspoloživom stambenom prostoru. No pozitivna su rješenja tu u manjini: prema podacima UNHCR-a, do juna je zahtjeve podnio 5.851 nositelj, od čega je pozitivno riješen 1.801 zahtjev, dodijeljeno je oko 1.500 stanova, u procesu rješavanja je 2.030 zahtjeva, a odbijeno je 2.020 zahtjeva.

Tatjana Vukobratović Spasojević ističe da se 20-ak godina nakon rata velika većina bivših nositelja stanarskog prava snašla i stvorila si neki krov nad glavom, iako još ima onih koji žive u centrima, podstanari su ili su otišli u treće zemlje. Dobro je, kaže, što se sada razmatra i useljivost nekretnine koju podnositelj zahtjeva posjeduje.

– Negativna su se rješenja donosila i ako je podnositelj posjedovao kakvu straćaru ili baraku u Vojvodini ili Bosni. Sada se smatra da bi useljiv objekt u vlasništvu bio onaj površine 35 kvadrata za prvog i po deset za svakog sljedećeg člana domaćinstva, te da u njemu postoje uvjeti za život – tumači, dodajući da useljivost objekata u susjednim državama provjeravaju nevladini aktivisti, što je još jedan oblik međudržavne suradnje.

Ivica Preskar, voditelj Službe za stambeno zbrinjavanje u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, smatra da je Regionalni program posljednja prilika bivšim nositeljima stanarskog prava da odluče hoće li se vratiti ondje gdje su živjeli 1991. ili se reintegrirati u mjestu sadašnjeg boravka. Podsjetivši da ne postoji ograničenje roka za podnošenje takvih zahtjeva na PPDS-u, ističe da su pravila za ta područja donekle drugačija: naime, ondje je cijena stambenog kvadrata puno niža, a ljude se nastoji privoljeti da tamo i ostanu, pa se stanovi deset godina od otkupa ne smiju otuđivati. No otkupa stanova izvan PPDS-a više gotovo i nema: od 1.497 bivših nositelja stanarskog prava kojima su dodijeljeni stanovi, oko 1.300 podnijelo je zahtjev za otkup – cijena će ovisiti o načinu i ratama plaćanja, ali i duljini boravka u izbjeglištvu. Tako će se od osnovne cijene kvadrata stana, 1.150 eura, odbijati od 400 do 600 eura.

– Za oko 200 stanova dokumentacija je kompletirana, a i to je bio velik trošak. Ako u Uredu za raspolaganje državnom imovinom odobre da se svim podnositeljima zahtjeva izbjeglički staž računa od 1. januara 1992., poboljšat će se pozicija onih koji su otišli 1991. a izbjeglički status stekli tek nakon “Oluje”. I 400 eura po kvadratu za mnoge je puno, jer je riječ uglavnom o ljudima koji su sada u penziji, imaju male plaće ili nemaju ušteđevinu – kaže Tatjana Vukobratović Spasojević.

Smatra da je bitno da se što prije krene s procedurom otkupa: SNV mnogima pomaže ne samo oko procedure nego i, zahvaljujući financijskoj pomoći UNHCR-a, pri plaćanju taksi.

Njezina osnovna zamjerka Regionalnom programu je to što je zakasnio.

– Da je proveden prije pet godina, imao bi više efekta. Bilo bi bolje i da se ranije uvela mogućnost da i oni koji nemaju hrvatsko državljanstvo a 8. su oktobra 1991. imali prebivalište u Hrvatskoj mogu nesmetano podnositi zahtjeve za stalnim boravkom. I to bi olakšalo proceduru oko otkupa stanova – zaključuje voditeljica pravnog odjela SNV-a.

Matijaš: Umjesto spotova trebalo je graditi stanove

Za Asocijaciju izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske relativno mali odaziv nije neočekivan.

– Posljednji smo mjesec gledati brojne TV spotove s pozivima da se prijavimo, a bilo bi bolje da su ta sredstva utrošena za gradnju deset stanova u Kninu – kaže aktivist Rade Matijaš, koji je nakon “Oluje” ostao bez stana od 128 kvadrata u tom gradu.

Smatra da uz postojeće kriterije stambeno zbrinjavanje nije nikakva zamjena za ukinuto stanarsko pravo.

– To je pravo u drugim zemljama bivše države ostalo, pa su i mnogi iz Hrvatske otkupili stanove u Srbiji ili BIH. Samo smo mi, Srbi iz Hrvatske, ostali uskraćeni. Osim toga, naša je zajednica osakaćena i time što su nam sagradili kuće po selima, ali otežali povratak u gradove, što se, pogotovo na povratničkim područjima, itekako osjeća – smatra Matijaš, koji upozorava i na to da nitko ne postavlja pitanje obeštećenja za imovinu koja je ostala u stanovima Srba, a koja zasigurno nije vrijedila manje od sadašnjih 5.000 eura po stanu.