Pia Elda Locatelli: Berlusconi mora biti poražen, i politički i pravno

Talijanska političarka Pia Elda Locatelli, rođena 1949., oduvijek je zainteresirana za politiku i međunarodne ženske pokrete; u posljednja dva desetljeća obnašala je, uz ostalo, funkcije potpredsjednice i predsjednice Socijalističke internacionale žena, koja okuplja ženske organizacije svih socijalističkih, socijaldemokratskih i radničkih partija (laburista) iz cijelog svijeta, a promiče rodnu ravnopravnost. Počasnom predsjednicom ženske Socijalističke internacionale proglašena je 2012. godine. Između 2004. i 2009. bila je zastupnica u Evropskom parlamentu, kao članica Kluba socijalista. Na izborima u februaru ove godine izabrana je u zastupnički dom talijanskog parlamenta, gdje je članica mješovite parlamentarne grupe, Socijalističke partije Italije (PSI) i liberala (PLI). Nakon što su osnovane Gender Task Forces, radne grupe za jednakost spolova u sklopu Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Pia Elda Locatelli u Hrvatskoj i regiji pomaže u provođenju projekta “Žene to mogu”, čiji je cilj veća participacija žena u politici. Razgovarali smo s njom u Splitu, gdje je bila sudionica okruglog stola na temu “Žene i posao, Evropa i mogućnost” u organizaciji Foruma žena SDP-a, nakon čega se uputila na skup političarki na Korčuli.

Daleko od nordijskog modela

Za početak, možete li nam reći kakav je položaj žena danas u Italiji?

Riječ je o problemu koji treba sagledavati kroz odnos prema ženama u nekom društvu: poboljšanje njihova položaja dugotrajan je proces, ne samo u Italiji nego i svuda u svijetu. S druge strane, položaj žena razlikuju se ovisno o pojedinom društvu i situaciji u kojoj žive. Što se Italije tiče, mogli bismo reći da smo po pitanju jednakosti žena i muškaraca, spolne ravnopravnosti, stigli negdje do pola puta: žene su jednakost ostvarile u nekim poslovima i na određenim društvenim pozicijama, no u drugim situacijama taj proces nije daleko odmakao. Recimo, kada gledamo koliko ljudi prođe cijeli obrazovni proces, vidi se da žene završavaju studije i dobivaju diplome jednako kao i muškarci (iako je primjerice veoma malo žena inženjerki), no njihovo kasnije plasiranje na tržištu rada pokazuje drugačije, nejednake odnose, pa se i ženske karijere kreću u različitim smjerovima, nepovoljnijima, naravno. Na talijanskom tržištu rada je 46 posto radno sposobnih žena u dobi od 20 do 65 godina. Međutim, februarski izbori pokazuju i neke pozitivne pomake: 30 posto žena izabrano je na političke funkcije u nacionalnom parlamentu. S druge strane, na lokalnim je izborima izabrano malo gradonačelnica, a i u sastavu vlade malo je ministrica, zastupljene su sa svega 25 posto. Svi ti primjeri pokazuju da je Italija još daleko od nordijskog modela zastupljenosti žena u javnim poslovima.

Kakve je posljedice po položaj žena ostavilo razdoblje vladavine Silvija Berlusconija? Koliko će se one još osjećati?

U dvadeset godina Berlusconijeve vladavine položaj žena je nazadovao. To se kontinuirano činilo kroz podcjenjivačko prikazivanje žena u medijima. Njihova gola tijela na naslovnicama dovela su do toga da se zanemaruju ženska inteligencija i sposobnosti. Kultura koju je Berlusconi donio negativna je za imidž žena. Takva se kultura površnog razmišljanja proširila među ljudima i ostavila lošu sliku o ženama, a to je sada teško promijeniti. Svi kažu da je gotova Berlusconijeva era, započeta njegovim ulaskom na političku scenu 1994. godine, no činjenica je da on ne želi odstupiti: misli da je izvan zakona, a članovi njegove stranke smatraju da ne mogu nikamo bez njegova vodstva. Smatram da Berlusconi mora biti poražen, i politički i pravno, a na to nikako ne bi smjela utjecati stalna parapolitička kombinatorika kojoj je veoma sklon. U svakom slučaju, želimo staviti točku na njegovu eru, no problem je u tome što se on i dalje ne da.

Nedostaje jaka ljevica

Kako se ekonomska kriza odrazila na položaj žena, jer se zna da one najviše snose njene posljedice?

Sličan je problem svuda u svijetu: kada neka zemlja kreće u “rezove”, odnosno s politikom štednje, prve su na udaru socijalne službe. U cijelom socijalnom sektoru tada se smanjuju davanja, a to ponajprije utječe na pogoršanje položaja žena. Bila sam nedavno u Beču, gdje sam od tamošnjih radnika i političara doznala da je i kod njih slična situacija. Pogotovo je velik udar politike štednje na obrazovni sustav. Smanjenja su izdvajanja za osnovne škole i vrtiće, dakle u područjima u kojima se žene možda najviše zapošljavaju. Također, na udaru su socijalne službe koje nude pomoć starijim osobama i djeci, a u kojima su masovno zaposlene žene. Posljedica svega toga je da se teret krize prebacuje na porodicu, što će reći da sve manje-više pada na leđa žena. Najgore je što naposljetku ispada da je najlakše otpustiti ženu. Međutim, još mi se većim problemom čini nezaposlenost među mladima, koja u ovom trenutku u Italiji doseže 40 posto. Taj podatak, zbog naše zajedničke budućnost, sadašnjicu čini još dramatičnijom.

Kako Socijalistička partija Italije, čija ste članica i zastupnica, vidi mogućnost promjene sadašnjeg položaja žena i stanja općenito?

Članica sam male stranke, Socijalističke partije, koja je u posljednjih dvadeset godina izgubila svoju bazu. To me rastužuje jer smatram da Italiji nedostaje jaka socijalistička partija, odnosno jaka ljevica koja bi koliko-toliko držala balans prema desnici i konzervativnim strankama. Uostalom, desne stranke bitno manje pažnje poklanjaju položaju žena, ne samo u strankama i političkom životu nego i u društvu općenito. Sadašnja mala stranka nije u mogućnosti da bilo što promijeni, pa tako ni položaj žena, i to u društvu u kojem se muškarci grabe za svaku poziciju. Osobno, ženske ciljeve ne promoviram samo u sklopu projekata vezanih uz moju stranku nego i šire, kako bismo svi zajedno radili na tome, bez obzira na političku opredijeljenost. Svoju agendu, da nabolje promijenimo društvo u kojem živimo, pokušavam progurati i predočiti svima koji su zainteresirani za tu problematiku.

EU je važna za sve u regiji

Ima li uopće mogućnosti za promjene u uvjetima današnje neoliberalne Evrope? Što su po tom pitanju najurgentnije točke u Italiji?

Dvije trećine evropskih zemalja u rukama je konzervativnih stranaka, koje se već godinama drže liberalnih i neoliberalnih principa. No i one sada počinju sumnjati u to što je takva politika donijela. U svakom slučaju, na ljevici se potrebno reorganizirati i započeti borbu protiv neoliberalne demagogije i filozofije, od kojih ćemo se još dugo oporavljati. To je golem posao, a mi socijalisti imamo obavezu na njemu raditi. Moramo pronaći načine kako se najbolje suprotstaviti neokonzervativcima, odnosno boriti se u ovoj dominantno neokonzervativnoj eri. Najvažnije je da krenemo u rast, u razvoj zemlje. Naravno, moramo se osloniti na ekonomiju i pomoći mladim generacijama, dati im nadu, jer oni su ti koji sada najviše pate.

Koliko surađujete sa ženama na Balkanu i kako komentirate ulazak Hrvatske u Evropsku uniju?

Često sam u ovoj regiji, gdje s drugovima i sestrama surađujem još od devedesetih godina. Ulazak u Evropsku uniju smatram veoma važnim za sve zemlje u regiji, pa radim na tome da se i ostale balkanske države pridruže toj zajednici. Razumijem da je Hrvatskoj period nakon pridruživanja težak, ali gledajući dugoročno kasnije će biti lakše, jer će države i ljudi zajedničkim snagama lakše raditi i boriti se za budućnost. Naravno, postoje i različiti utjecaji, koji ovise od zemlje do zemlje. Primjerice, da Italija nije u Uniji, ne bi imala 30 posto žena u parlamentu. Dakako, svjesna sam da ta zajednica nosi sa sobom različite utjecaje, i negativne i pozitivne. Zajedničko tržište je nešto što je problematično, ali EU nam omogućuje da situacije u našim zemljama uspoređujemo, da provodimo istraživanja tog zajedničkog tržišta i da međusobno surađujemo više nego prije.

Političarke iz deset zemalja na Korčuli

Centralna evropska mreža za rodnu ravnopravnost organizirala je u suradnji sa zagrebačkim Centrom za nove inicijative skup na Korčuli, na kojem se okupilo 25 političarki iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, BIH, Italije, Mađarske, SAD-a i Nizozemske.

– Inspirirane Praxisovom Korčulanskom školom, ponajprije njezinim alternativnim promišljanjem društva, željele smo slobodno i neopterećeno razgovarati o tome što bi bila rješenja za današnju ne samo gospodarsku nego i političku krizu. Prebacile smo se na pitanje rodne ravnopravnosti, koje zadire u sve domene života. Lani smo ga sagledavale više iz idejno-političkog aspekta, a ove smo godine ušle u suštinu toga što je taj “berlinski zid” koji nam ne da dalje. Mislim da je golema konfuzija u glavama ljudi oko toga kako bi sutrašnjica trebala izgledati – kaže Daša Šašić Šilović, predsjednica Međunarodnog odbora Mreže za jednakost spolova srednje i istočne Evrope.