Pogled prema gore
Redatelj Zlatko Sviben jedan je od najznačajnijih kazališnih stvaralaca i dramskih pedagoga na ovim prostorima u posljednjih tridesetak godina: premda se nikada nije gurao u prve redove, njegove su predstave u pravilu ostavljale dublje tragove od radova razvikanijih kolega. Tako je bilo s riječkim “Vježbanjem života”, zagrebačkom predstavom “Večeras improviziramo”, osječkim “Cyranoom de Bergeracom” i višestruko nagrađivanim “Unterstadtom”. I u svoju najnoviju predstavu “Zločin i kazna”, po romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga u Dramskom kazalištu Gavella, Sviben je ušao gotovo slučajno, kao zamjena Oliveru Frljiću.
Predstava je ponovno dokazala da je riječ o suptilnom redatelju koji razmišlja u više dimenzija, ponire u metafizičke dubine ruskoga klasika, stvara dramatično raskošnu scensku sliku jednog vremena, razigrava glumački ansambl da pruži ono najbolje i spaja moderna estetska rješenja u uzbudljiv kazališni događaj. Tako je nastala izvedba koja na najbolji način ujedinjuje one osobine zbog kojih, kako kaže Brecht, publika i odlazi u kazalište. Umjesto tmastoga scenskog realizma o Rusiji s kraja 19. stoljeća, gledali smo neobično živu predstavu u kojoj se scenografija Ane Martine Bakić i Ivane Knez dinamično brzo mijenja, glumci munjevito uskaču iz uloge u ulogu, a dobro odabrana muzika Darka Hajseka priziva uzroke i posljedice turbulentnih psihičkih stanja i tragičnih događaja.
Naravno, u središtu drame siromašni je student Raskoljnikov koji, okružen poniženjem, bijedom i nepravdama, ubija staru lihvarku jer je jednom u životu poželio uzeti pravdu u svoje ruke. Takvog Raskoljnikova na izvanredno dojmljiv način igra Franjo Dijak, glumac autentične histrionske energije, spajajući u svojoj ulozi psihološki obojenog negativca iz vremena Dostojevskoga i modernog antijunaka koji, poput suvremenog Jamesa Deana, živi brzo, nasilno i opasno. Predstava tako ujedinjuje klasični teatar, pomalo i kazalište apsurda, pa i kabaret, ali redatelj Sviben nije odustao od vječnih pitanja Dostojevskoga: odakle tolika tama u čovjeku koja ga nagoni na zločin, čemu služe društvena pravila i kako objasniti tako goleme nepravde, postoji li neki viši red stvarnosti pred čijim vratima svi moramo kleknuti ne bismo li počeli život ispočetka? Tako Sviben hrabro ulazi u dijalog s metafizičkim pitanjima, afirmirajući preko Dostojevskoga etiku iskupljenja i pročišćenja koja je u današnjem svijetu profane samosvijesti bačena u zapećak kao dosadna i staromodna. Ili, kako se na jednom mjestu pita sam Sviben: “Nije li sama svrha umjetnosti u tome da nam podigne pogled prema gore?”
Dramsko kazalište Gavella tradicionalno ima dobar glumački ansambl, a zaslugom dobre inscenacije u Svibenovom “Zločinu i kazni” nije bilo slaboga glumačkog mjesta. Uz Franju Dijaka, Ozren Grabarić sa superiornom je lakoćom odigrao prefriganog istražitelja Porfirija, Anja Šovagović Despot bila je vrlo uvjerljiva u tragičnom patosu osiromašene plemkinje, a Darko Milas strpljivo je izgradio nekoliko svojih uloga junaka demonskih lica. Siniša Ružić bio je odličan u minijaturama, od vulgarnoga kočijaša do pokvarenog odvjetnika i benignog soboslikara, Jelena Miholjević bila je crnohumorno duhovita u ulozi Raskoljnikove majke, a slijedili su sjajni Živko Anočić, Inge Appelt, Zoran Gogić i drugi.
Najveći uspjeh predstave je u tome što funkcionira na razini uzbudljive priče, na nivou vječnih pitanja i kao scenska slika modernoga evropskog ukusa. Za Gavellu će “Zločin i kazna” nesumnjivo predstavljati repertoarni uspjeh, a scensko čitanje Dostojevskoga rezultiralo je više nego kreativnim osvježenjem.