Putinova obrana

U danima dok je cijeli svijet čekao hoće li američki Kongres odobriti vojnu intervenciju u Siriji, samo se Ruska Federacija aktivno usprotivila ideji da SAD napadne još jednu bliskoistočnu državu. To je najbolje došlo do izražaja na samitu 20 najjačih ekonomija svijeta (G20), koji je prošlog tjedna održan u Sankt Peterburgu. I američki predsjednik Barack Obama i ruski domaćin Vladimir Putin sastanak su pokušali iskoristiti kako bi sakupili podršku, no većina državnika razišla se bez da se otvoreno izjasnila o tom važnom pitanju.

Američka kampanja za intervenciju u Siriji traje mjesecima, no ključni trenutak dogodio se 21. kolovoza, kada je u blizini Damaska izvršen napad kemijskim oružjem. Taj je napad američki predsjednik postavio kao granicu svoje tolerancije prema ponašanju sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, pa je nakon njega počela intenzivna američka kampanja za intervenciju, iako inspektori Ujedinjenih naroda još uvijek nisu potvrdili da je u njemu korišteno kemijsko oružje, niti se sa sigurnošću utvrdilo tko je napad počinio.

Obama je prošli tjedan od senatskog odbora za vanjske poslove dobio blagoslov za “ograničenu akciju” protiv režimskih ciljeva, kojoj je svrha kazniti Asada zbog upotrebe kemijskog oružja. Ovih dana trebalo se dogoditi i glasanje Senata i Zastupničkog doma, koje je Obama zatražio zbog slabe domaće podrške i odbijanja britanskih parlamentaraca da njihova zemlja sudjeluje u intervenciji, no iznenadan prijedlog ruske vlade da Sirija UN-u preda kemijsko oružje otvorio je mogućnost diplomatskog rješenja krize.

Vladimir Putin praktički je jedini svjetski državnik koji se ispriječio na putu američkoj intervenciji. Rusija je, uz Kinu, blokirala sve tri rezolucije Vijeća Sigurnosti UN-a u kojima se tražilo odstupanje Asada ili upotreba sile. Svim medijima koji su ga pitali za mišljenje rekao je da mu je nelogično da bi se Asad napadom kemijskim oružjem izložio intervenciji, tvrdeći uporno da su ga mogli počiniti i pobunjenici. On i njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nebrojeno su puta ponovili da treba pričekati rezultate UN-ovih inspektora i dati ih na uvid Vijeću sigurnosti da ono odluči treba li krenuti u intervenciju. Rekao je da se “svaka druga metoda opravdavanja upotrebe sile protiv neovisne i suverene države može okarakterizirati kao agresija”, ali i da “Rusija ne isključuje da će podržati UN-ovu rezoluciju ako se dokaže da je režim koristio kemijsko oružje”.

Stvari su se između Amerike i Rusije naročito zaoštrile uoči samita G20, kada je Lavrov ispričao da su im iz Washingtona poslali izvještaj obavještajne zajednice kojim se navodno dokazuje odgovornost režima, no kada je zatražio da se tvrdnje iz njega potkrijepe dokazima, odgovoreno mu je da su te informacije klasificirane. “Nema činjenica, samo ponavljanje u stilu sigurni smo“, rekao je Lavrov nakon što je pročitao izvještaj koji su i brojni američki dužnosnici nazvali manjkavim.

U intervjuima koje je davao učio samita Putin je iznio i neke prijetnje te priznao da je Rusija Siriji prodavala komponente sustava protuzračne obrane S-300, ali i “zamrznula daljnje isporuke”. No rekao je i da će “razmisliti kako će reagirati u budućnosti, ako se budu poduzimali koraci kojima se krše međunarodne norme, naročito što se tiče slanja dijelova tog osjetljivog oružja u određene dijelove svijeta”.

Vrhunac verbalnog rata dogodio se nakon što je američki državni tajnik John Kerry senatskom odboru za vanjsku politiku rekao da su “samo 15 do 20 posto sirijskih pobunjenika ekstremisti” i da je opozicija “sve više umjerena i definirana pristajanjem na neku vrstu demokratskog procesa u inkluzivnom sustavu kojim bi se štitile manjine”. To su, međutim, negirali vodeći američki stručnjaci, rekavši da su džihadističke skupine u Siriji najjače pobunjeničke brigade i da ih manje zanima svrgavanje Asada, a više uspostava islamističke vlasti u dijelovima zemlje pod njihovom kontrolom, pa i istrebljenje alavita, šijitske sekte kojoj pripada najveći dio režima. Putin je Kerryja zbog ove izjave nazvao lažljivcem, rekavši da on “zna da su jedinice Al-Kaide glavni vojni ešalon sirijskih pobunjenika”.

Kada su se državnici konačno sastali na samitu, Putin je u zadnji čas odlučio da se na radnoj večeri razgovara o Siriji. Promijenio je i raspored sjedenja, kako bi bio što dalje od Obame, navodno zato jer je mjesec dana ranije Obama otkazao njihov susret zbog ruskog odobravanja azila zviždaču američke obavještajne službe NSA Edwardu Snowdenu.

Kineska se vlada s malo riječi, ali nedvosmisleno izjasnila protiv intervencije, rekavši da “unilateralna vojna akcija krši međunarodno pravo”. Zamjenik ministra financija Zhu Guangyao na samitu je pak izjavio da će intervencija dovesti do “rasta cijena nafte i time ugroziti svjetsku ekonomiju”. U Sankt Peterburgu se pojavio i glavni tajnih UN-a Ban Ki-moon, ponovivši još jednom da se UN protivi intervenciji jer bi ona bila nezakonita i povećala krvoproliće, a pismo Putinu uputio je i papa Franjo, apeliravši na njega da iznađe političko rješenje za sirijski građanski rat. No iako mu je pošlo za rukom izolirati Obamu u njegovom ratnohuškačkom pohodu i osudama “paraliziranog” Vijeća sigurnosti, ostali državnici pokazali su uglavnom indiferentnost. Nisu skloni poduzeti nešto da se Asada kazni, ali ni da spriječe Ameriku da to učini sama. Obama se stoga mogao vratiti kući relativno zadovoljan, jer je u ruci imao pisanu izjavu još deset članica grupe dvadesetorice u kojoj se osuđuje upotreba kemijskog oružja i poziva na “snažan međunarodni odgovor”.

Iako se ponašanje Rusije često tumači žalom za vremenima kada je i ona bila velesila, pa sada to vrijeme pokušava vratiti konfrontiranjem sa SAD-om, odnos Rusije s tom zemljom, otkako je 2000. godine na vlast došao Putin, prošao je različite faze, a ponašanje ruske vlade teško bi se moglo nazvati iracionalnim. Štoviše, Rusija je podržala i pomagala rat u Afganistanu, a svojom suzdržanošću u Vijeću sigurnosti UN-a omogućila je i intervenciju u Libiji. Isto tako, konstantnim naglašavanjem da će intervencija u Siriji bez mandata UN-a predstavljati kršenje povelje toga tijela, da neće zaustaviti rat i da će dodatno destabilizirati regiju, ona se predstavlja kao racionalna i pragmatična država koja poštuje međunarodne propise.

S druge strane, upravo je intervencija u Libiji jedan od glavnih uzroka ruskog odbijanja da se isto učini i u Siriji, jer se ona i Kina smatraju prevarenima od strane Amerike, koja je rezoluciju o uspostavi zone zabrane letenja zbog zaštite civila pretvorila u akciju za smjenu režima. Nikolaj Surkov iz Moskovskog instituta za međunarodne odnose kaže da Rusija ne idealizira Asada, već ga vidi kao manje zlo od perspektive da se u Siriji uspostavi islamistički režim koji će biti rasadište terorizma i kroz koji će nesmetano cirkulirati radikali sa sjevernog Kavkaza.

Kada je u pitanju geopolitički interes Rusije u Siriji, uobičajena je percepcija da je on velik jer je Sirija njezin saveznik u regiji, jedini koji, uz Iran, još stoji na putu američkoj dominaciji na Bliskom istoku. Dvije su zemlje saveznice već desetljećima, u vrijeme hladnog rata postojala je razgranata kulturna suradnja, pa je na početku građanskog rata u Siriji živjelo 100 tisuća Rusa. Spominje se i sirijska luka Tartus, jedina preostala ruska baza na Mediteranu, kao i trgovina oružjem i drugi ekonomski odnosi. Rusija trenutno ima pet milijardi dolara vrijedne ugovore sa Sirijom, dok je zbog ekonomskih sankcija Iranu već izgubila 13 milijardi dolara, a zbog intervencije u Libiji 4,5 milijardi.

No u analizi državne agencije RIA Novosti tvrdi se da Rusija nema puno za izgubiti u Siriji. Prodaja oružja toj zemlji čini tek pet posto ukupnog ruskog izvoza oružja, a osporava se i važnost luke Tartus, koja se sastoji od “nekoliko baraka za remont dva broda srednje veličine”. Analitičari smatraju da su Rusiji dobri odnosi s Izraelom i zapadnim zemljama previše važni da bi se aktivnije uključila u sirijski sukob, kao i da joj ne bi smetalo da Amerika zaglavi u još jednom ratu, a rast cijena nafte pomogne njezinoj ekonomiji.

Ana Borščevskaja iz organizacije Atlantsko vijeće piše da je Putin motiviran i “strahom od Arapskog proljeća”, jer je ono počelo kada i masovni proturežimski prosvjedi u Rusiji, pa sada traži vanjskog neprijatelja kako bi homogenizirao naciju, a svojom “politikom odbijanja učinio Rusiju važnim globalnim faktorom”. Da mu je to i pošlo za rukom pokazalo se na marginama samita G20, kada se Obama trebao sastati s predstavnicima ruskih nevladinih organizacija. Režimski su mediji sastanak doživjeli kao provokaciju, s obzirom na to da je Rusija donijela izrazito restriktivan zakon o seksualnim manjinama, no on se za Obamu pretvorio u fijasko. Ne samo da se većina pozvanih nije pojavila, iziritirana opetovanim izmjenama termina sastanka, već su se oni koji su došli, a radi se redom o ljudima koji su zbog aktivizma robijali, ostrvili na Obamu zbog napada na Siriju i progona Snowdena. Svjetlana Ganuškina, predsjednica Odbora građanske suradnje, u pismu Obami napisala je da “vojne operacije u kojima će umirati civili nisu najbolji izraz odgovornosti”, te da su progon zviždača i bombardiranje drugih zemalja “užasan primjer ruskim vlastima”. Ekološka aktivistica Jevgenija Čirikova na sastanak je pak došla da bi Obami rekla kako je “poraz koji će uskoro doživjeti ništa u usporedbi s krvlju koju će zauvijek imati na rukama ako bombardira Siriju”.

Neočekivana sreća, koja se pretvorila u rijedak diplomatski uspjeh, zadesila je Putina i dva dana prije glasanja američkog Senata o intervenciji, kada je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov vješto iskoristio jednu usputnu izjavu svog američkog kolege Kerryja. Kerry je naime, na pitanje novinara postoji li išta što bi Asad mogao učiniti da spriječi intervenciju, odgovorio: “Naravno, mogao bi do kraja tjedna međunarodnoj zajednici predati svaki komad svoga oružja, ali naravno da neće.” Nije prošlo ni nekoliko sati, a Lavrov se oglasio službenim prijedlogom da Asad UN-u preda kemijsko oružje. Uzalud je Kerry objašnjavao da mu je rečenica bila “retorička”: sirijsko ministarstvo vanjskih poslova već je bilo pozdravilo prijedlog, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon javio da je on već počeo s izradom plana, a Barack Obama u utorak objavio da je zatražio od Kongresa da odgodi glasanje o intervenciji. Ruski se predsjednik tako, na pet minuta do početka intervencije, iz dežurnog sabotera pretvorio u autora neočekivane diplomatske alternative, makar i samo zato da Bašaru al-Asadu kupi još malo vremena.