Rasprodana nacija

Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu, kazao je u utorak hrvatski premijer Zoran Milanović u svojem “povijesnom”, kako su ga mediji nazvali, govoru o stanju nacije, što ga je prvi put neki premijer održao u Saboru. Prije nego što je zastupnicima i javnosti uputio taj apel za povjerenjem, Milanović je nabrojao sve što će njegova vlada rasprodati u sljedećih nekoliko mjeseci i do kraja mandata.

“Praktički smo već stvorili sve uvjete za investiranje u komplekse Kupari i Duilovo. Do kraja godine stvorit ćemo sve pretpostavke za privatizaciju državnog turističkog portfelja. Također, do kraja godine Državni ured za upravljanje državnom imovinom završit će pripreme za privatizaciju manjinskih i nestrateških državnih udjela u trgovačkim društvima… Vlada će prodati svoje većinske udjele u Croatia osiguranju i Hrvatskoj poštanskoj banci. U procesu smo privatizacije HŽ-Carga. Vlada je izabrala konzultante za moguću monetizaciju autocesta… Tražimo strateškog partnera za Croatiju Airlines… Također, zainteresirani smo za ulazak strateškog partnera u ACI, kako bi se ta tvrtka mogla razvijati na pravi način”, nabrajao je Milanović, a u nastavku se pohvalio i nekim dosadašnjim privatizacijskim postignućima njegove vlade, kao što su prodaja Brodosplita, Brodotrogira i Trećeg maja ili ugovor o koncesioniranju Zračne luke Zagreb.

Sve što je Vlada odlučila prodati, premijer u svojem “povijesnom” govoru nije ni stigao navesti. Nedavno je, primjerice, najavljena i prodaja Petrokemije, a prošlog je tjedna ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić najavio ulazak privatnih investitora i u državne tvrtke koje upravljaju teretnim lukama. Iako u govoru nije nabrojao sve tvrtke namijenjene prodaji, Milanović je barem pružio razloge za provođenje njihove privatizacije, a oni su u teškom stanju državnih financija. Ključni je uvjet za konsolidaciju proračuna, kazao je Milanović, “naravno, gospodarski oporavak i rast”, ali “u kratkom roku javni dug možemo smanjiti privatizacijom ili koncesioniranjem dijela državne imovine”.

No čak ni sve to što Kukuriku vlada namjerava prodati nije puno u odnosu na ono što su vlade prije nje već rasprodale, počevši od opće privatizacije tijekom 1990-ih, do prodaje banaka, monopola i velikih tvrtki poput HT-a, Ine ili Plive tijekom prošlog desetljeća. Prema popisu koji je u ožujku ove godine izradio Državni ured za upravljanje državnom imovinom, Republika Hrvatska još uvijek raspolaže udjelima u oko 630 poduzeća, međutim samo u 60 njih je većinski vlasnik, a uglavnom se radi o tvrtkama u teškim problemima, od kojih su neke i u stečaju. Državni ured predložio je i program po kojem će se u prodaji naći sve osim rijetkih strateških poduzeća poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, Hrvatskih željeznica ili HEP-a. HEP pritom liberalizacijom tržišta gubi monopol u dijelu poslovanja, a dijelovi željeznica, poput HŽ Carga, također su na prodaju. Sve ostalo što je vrijedilo, odavno je rasprodano.

Premijer je u govoru o stanju nacije više puta spominjao postignuća Hrvatske u posljednje 22 godine, od samostalnosti države. Na samom početku naglasio je da je Hrvatska u tom vremenu “ostvarila sve svoje strateške političke ciljeve”, da je “međunarodno priznata, slobodna, demokratska i sigurna”, da je “stabilna i ugledna članica NATO-saveza”, da je regionalni lider i punopravna članica Evropske unije. Nije se osvrtao na dosadašnja postignuća privatizacije i uspješnost tranzicije iz socijalističke u tržišnu ekonomiju. Da se na to osvrnuo, mogao je reći da je Hrvatska u protekle 22 godine rasprodala sve što je imala, a da je rezultat takav da je njena ekonomija i dalje krajnje disfunkcionalna, te da se unatoč rasprodaji državne imovine građani i sama država nalaze u situaciji dužničkog ropstva.

Ako se već nije osvrnuo na taj proces, premijer je ipak pomno opisao stanje, koje je krivo pripisao samo neodgovornosti HDZ-ovih vlada u proteklom desetljeću. Naveo je da nelikvidnost danas iznosi 35,5 milijardi kuna, da 70 tisuća radnika ne dobiva plaće i doprinose, da je BDP u drugom kvartalu u padu za 0,7 posto, da je Hrvatska 75. na globalnoj listi konkurentnosti. Kazao je da javni dug doseže 190 milijardi kuna, da je proračunski deficit u 2012. iznosio 11 milijardi kuna, a da će ove godine biti veći, da su robni izvoz, industrijska proizvodnja i građevinarstvo i dalje u padu te da je u kolovozu bilo 314 tisuća nezaposlenih ili 18 posto.

Milanović je za mnoge od ovih pokazatelja kazao kako su bolji od onih koje je zatekao na početku mandata, ali oni svejedno govore u kakvom se stanju nalazi zemlja nakon što je u ime razvoja rasprodala sve što je imala. Kada nas premijer poziva da mu vjerujemo da ne rasprodaje državu, može mu se vjerovati samo utoliko što je većina države već rasprodana, kao što se i Tomislavu Karamarku može vjerovati kada kaže da je protiv daljnje privatizacije, jer nakon Milanovićeve vlade nekoj budućoj HDZ-ovoj vladi ionako neće ostati ništa što bi još mogla prodati. Osim eventualno HEP-a, manjinskog udjela u Ini i državne lutrije.

Milanovićeva vlada posljednju rasprodaju provodi pod pritiskom i izlikom konsolidacije proračuna, no istovremeno završava davno započetu transformaciju Hrvatske u kapitalističku tržišnu ekonomiju u kojoj će Vlada zadržati tek nekoliko većih restrukturiranih poduzeća, ustvari neusporedivo manje nego što u svojem vlasništvu imaju druge evropske vlade. Na tu ekonomiju Vlada više neće moći bitno utjecati kroz aktivnosti državnih poduzeća, nego samo kroz različite oblike podrške privatnom sektoru, koje je Milanović pomno i nabrojao u svojem govoru. Da su ovi i drugi potezi koje Vlada provodi zapravo posljednja etapa u uvođenju tržišne ekonomije u Hrvatsku smatra i Zdravko Petak, profesor javnih politika i javnih financija s Fakulteta političkih znanosti.

– Za taj moment ljudi mogu imati razne vrijednosne i političke konotacije, ali to se neovisno o njima događa. Vlada sad provodi zadnje poteze da sve što nisu javna dobra izmjesti u privatni sektor. Ova vlada na kraju raščišćava što je biznis, a što su javna dobra i pružanje javnih usluga – kaže Petak, koji to raščišćavanje ipak pozdravlja, sve dok ne uključuje i rasprodaju supstance poput šuma i voda, koja ima javni karakter.

No na dosadašnje učinke i postignuća privatizacije osvrnuo se za “Novosti” Mate Babić, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koji je nakon izbora 1990. godine bio prvi potpredsjednik Vlade za privredu, ali samo nakratko.

– Poput pijanca koji proda očevo imanje i zapije ga, sve su dosadašnje vlade prodavale državnu, nekoć društvenu imovinu, kako bi krpale proračunske deficite koji se s ovakvim stopama zaposlenosti i deindustrijaliziranom ekonomijom ne mogu pokrivati, umjesto da je novac od privatizacija korišten za restrukturiranje ekonomije i javnog sektora – kaže Babić.

Od početka 1990-ih pod egidom ulaska u tržišnu ekonomiju i privatno vlasništvo rasprodavalo se sve i svašta. Proces koji je započeo još u Jugoslaviji potkraj 1980-ih, kada je ozakonjeno privatno poduzetništvo, glavni je pečat dobio u tom narednom desetljeću, kada je prodaja društvenih tvrtki preko Hrvatskog fonda za privatizaciju izvedena uz niz upropaštavanja poduzeća radi stjecanja nekretnina kojima su raspolagala. U vrijeme pisanja Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, 1991. godine u 3.637 velikih društvenih poduzeća u Hrvatskoj, koja su predstavljala trećinu ukupnog broja poduzeća, bilo je zaposleno 97 posto ukupne radne snage. A o tome kome su se u tom prvom privatizacijskom periodu prodavala poduzeća, na koji način i po kolikim cijenama, dosta govori i činjenica da se dva tadašnja najpoznatija privatizacijska tajkuna, Josip Gucić i Miroslav Kutle, danas kriju od hrvatskog pravosuđa u drugim zemljama, zbog kaznenih djela počinjenih u pretvorbi i privatizaciji. No njih dvojica progonjeni su samo zato što su pretjerali. Postoje i primjeri drugih tajkuna, poput vlasnika Agrokora Ivice Todorića, koji su privatizirani biznis izgradili uz blagoslov tadašnjih Tuđmanovih vlasti, pa postali preveliki da bi se o korijenima njihova bogatstva moglo pričati. Profesor Babić dobro se sjeća kako je izgledala ta prva etapa privatizacije i što je nakon nje ostalo.

– O tome kakav je rezultat pretvorbe i privatizacije najviše govori brojka od čak 384 tisuće izgubljenih radnih mjesta iz nalaza Državne revizije o pretvorbi i privatizaciji. Ta brojka je sigurno rezultat tog procesa, u kojem je bilo jako puno nepravilnosti, da ne upotrijebim neku riječ koja ne priliči javnom govoru – kaže s gorčinom Babić.

– Koji su to tržišni uvjeti vladali ranih devedesetih u Hrvatskoj da je privatizacija provedena onako stihijski? Tvrtke koje su privatizirane, bez iznimke su prodavane ispod realne cijene, zato da bi proces bio proveden što brže, i to u vrijeme rata – dodaje Babić, koji procjenjuje da bi dobar dio tih poduzeća, da nije bilo privatizacije, preživio tranziciju.

Nakon kriminalne prve faze privatizacije, koja se provodila radi tranzicije u obećanu tržišnu ekonomiju, dolazi i druga, koja je uglavnom opravdavana krpanjem proračunskih deficita, a na prijelazima tih faza spakirani su u privatne ruke i državni monopoli kakvih se lako ne odriču ni posve razvijene kapitalističke ekonomije. Godine 1999. počela je prodaja HT-a Deutsche Telekomu, a u tijeku je bila i prodaja cjelokupnog bankarskog sektora, koju je finalizirala SDP-ova vlada Ivice Račana, tako da je danas 95 posto ukupne hrvatske bankarske aktive u rukama stranih banaka. Račanova vlada započela je i prodaju Ine mađarskom MOL-u, koliko god sada vlada njegova stranačkog nasljednika Zorana Milanovića nariče za tom strateškom energetskom kompanijom.

HDZ-ov premijer Ivo Sanader samo je nastavio tim putem, prodajući preostale državne udjele u Ini i HT-u te neke među posljednjim velikim državnim tvrtkama poput uspješnog farmaceutskog diva Plive, pri čemu se mnogo toga odvijalo pod vrlo sumnjivim okolnostima. Rasprodaja cjelokupnog bankarskog sektora, državnih monopola i strateških poduzeća u toj drugoj fazi opravdavala se povratom duga umirovljenicima i drugim proračunskim rupama, a narod se s vremena na vrijeme potkupljivao dijeljenjem dionica građanima po niskim cijenama.

– A čime će se proračunski deficiti pokrivati kada više ne bude ničeg vrijednog što bi se moglo prodati? Danas ova vlada prodaje Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku, obje profitabilne tvrtke. U Njemačkoj je 63 posto bankarskog sektora u državnom vlasništvu, sve do globalnog diva Deutsche Banka. Što je sljedeće, HEP? Ali i francuski energetski div EdF je državni – kaže profesor Babić i zaključuje kako tvrtkama treba pošteno i dobro upravljati, a ne ih nužno prodavati.

Za takav model upravljanja državnom imovinom, ako već sada nije kasno, nakon mandata vlade Zorana Milanovića bit će prekasno. Tko god dođe na vlast nakon parlamentarnih izbora potkraj 2015. godine, neće više imati što prodati. Štoviše, možda već sljedeće godine, kada bude držao svoj drugi govor o stanju nacije, Milanović neće imati ništa od državne imovine koju bi mogao, onako kako smo ga citirali na početku ovog teksta, nabrojati.