Rezanje vrpci i proračuna

Abdikacija kraljice Beatrix i ustoličenje njezina sina Willem-Alexandera u proljeće ove godine nisu označili samo dolazak prvoga monarha na nizozemski tron nakon više od stotinu i dvadeset godina uzastopnog smjenjivanja vladarica, nego i značajan zaokret u političkom angažmanu loze Van Oranje-Nassau. Ako su se Beatrix i njene prethodnice znale upletati u kadroviranje političkih vlada, najavljeno je, nasljednik će svoj mandat striktno ograničiti na ceremonijalne parafernalije i protokolarne dužnosti. Sužavanje polja političke borbe nije ga demotiviralo. “Možete imati smislenu vladavinu i bez formalne uloge u formiranju vlada. Čak i ono što neki sarkastično odbacuju kao ‘rezanje vrpci’ može imati stvaran sadržaj. Ako pažljivo birate koje vrpce rezati, koje događaje posjetiti, ti izbori mogu imati stvarno značenje, pokazati za što se zalažete i što smatrate važnim za Nizozemsku”, ustvrdilo je veličanstvo.

Manje od pola godine kasnije, na prvom značajnijem događaju koji posjećuje, Willem-Alexander nedvosmisleno demonstrira za što se zalaže i što smatra važnim za Nizozemsku. Ali sugerira, čini se, i da svečane vrpce nisu jedino što bi vrijedilo rezati: u tradicionalnom obraćanju naciji na dan objave prijedloga novoga državnog budžeta, čitajući govor koji je za njega napisao liberalni premijer Mark Rutte, gorljivo podržava oštre rezove proračuna, radnih mjesta i javnih izdataka u idućoj godini. E da bi, u trijumfalnom pohodu na suvišne troškove i socijalnu sigurnost, naposljetku herojskim naporom dekapitirao i najveću među nemanima: sâmu proždrljivu aždaju države blagostanja. Otpravivši je, baš kao što žanrovski uzusi nalažu, u sferu bajki za malu djecu: “Klasična socijalna država iz druge polovice dvadesetog stoljeća donijela je regulacije koje su neodržive u svom sadašnjem obliku.” Zaključak trezven, decidiran i lišen suvišne empatije. Pa ga globalni medijski eho dočekuje primjerenim oduševljenjem: kralj je mrtav hladan, živio kralj!

Onima manje sklonima slijepoj političkoj inerciji rezanja i stezanja učinilo se ipak neobičnim da mjere štednje propagira tako raskošno rastrošna figura: mjesečna plaća nizozemskog monarha, naime, viša je od 70 tisuća eura, “Forbes” procjenjuje vrijednost dinastije na skoro 200 milijuna, a državni je proračun svake godine stezan i rezan za milijun potrošen na pripadajući glamur parada, praporaca, zvonaca i dvoraca. Trag novca pritom vodi samo jednim smjerom: obitelj Van Oranje-Nassau oslobođena je poreznih obaveza, pa u proračun ne vraća ništa. Willem-Alexanderova briga za ravnotežu državnog budžeta bubri, dakle, negdje u sivoj zoni između proračunskog patriotizma i proračunatog parazitizma, ali taj cinični raskorak ipak nije najveći problem njegova nastupa: iz perspektive planirane štednje čak tri milijarde eura, naime, redovito budžetsko poliranje kraljevskih ornamenata, koliko god se ekscesnim moglo činiti, naprosto nije presudan izdatak.

Daleko zanimljiviji retorički manevar sastojao se stoga u promoviranju priručne zamjene za odumrlu državu blagostanja: na ruinama socijalne države koja više “ne odgovara očekivanjima ljudi”, podučio je vladar podanice, podanike i zainteresiranu svjetsku javnost, diže se sada novo i pravednije “društvo participacije”. U njemu pojedinci moraju preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost, stvarati sami svoje novčane i društvene zaštitne mreže, ne računajući više na pomoć nacionalnih vlada i njihovih socijalnih programa: “Danas ljudi žele sami donositi odluke, urediti svoje živote i brinuti se jedni za druge.” Pod krinkom novoustoličenog “društva participacije” kriju se, ukratko, dobro poznate simboličke transakcije: politički procesi iznenada poprimaju lik neumitnog metafizičkog usuda, surova deprivacija postaje mjerom osobne zrelosti i odgovornosti, a nametnuta odricanja volšebnim izrazom “želja” i “očekivanja”. Tko te želje registrira, nije poznato, tko tumači očekivanja, još manje: pa ipak, baš njima se povlači ključni šav ove ideološke operacije. Nakon što smo društvo bolnim rezovima raskomadali u nakupinu izoliranih individua koje strpljivo pletu svoje zaštitne mreže, njihovom ga nenadano otkrivenom, urođenom empatijom i “brigom za druge” nanovo krpamo. Rezultat je frankenštajnovski: ideološka operacija uspijeva a pacijent je mrtav, ali u fantastičnom obratu kao da ponovno živi i tetura.

Utoliko, Willem-Alexanderovo “društvo participacije” – svojevrsna replika “velikog društva” koje je David Cameron 2010. promovirao u službenu političku platformu aktualne britanske vlade – samo je avet, distorzirana kreatura sklepana da bi prikrila vakuum nastao demontiranjem socijalne države. Svejedno, može nam reći ponešto o globalnom razvoju ideologije neoliberalizma. Prešli smo dug put od one amblematske izjave Margaret Thatcher kako “ne postoji društvo, samo pojedinci i njihove obitelji”, pa sada – nakon što se prijetnja socijalizma pristojno uklonila s realpolitičke scene, a socijaldemokracija poslušno sljubila s ideologijom slobodnog tržišta – nema razloga da to društvo iznova ne prigrlimo, prigodno reducirano na pretpostavljenu dobru volju, lijepe želje i participaciju pojedinaca. Ono je, naravno, samo karikatura društva kakvo bi moglo biti, pa i njegova kraljevska inauguracija nužno završava u bizarnom paradoksu. Lako ga je sažeti: društvo je mrtvo, živio njegov kraj.