Simbolika “slučaja Obradović”

Od 2009. godine, kada je prvi put uhapšen i prekršajno kažnjen, Mladen Obradović (33), vođa zabranjene klerofašističke organizacije Otačastveni pokret Obraz, pokazuje ili da je jači od pravne države ili da država blagonaklono gleda na nasilje i mržnju. Prije nekoliko dana, naime, zbog pozivanja na nasilje uoči (otkazane) Parade ponosa 2009. godine osuđen je – u ponovljenom postupku – na osam mjeseci zatvora. Kaznu mu je izreklo prvostupanjsko vijeće Prvog osnovnog suda zbog širenja rasne i druge diskriminacije, zbog toga što je u rujnu 2009. širio ideje koje zagovaraju diskriminaciju zasnovanu na ličnoj osobini – seksualnoj orijentaciji – i nasilje prema pripadnicima LGTB populacije, a organizirao je i pisanje grafita, oglasa, naljepnica “Čekamo vas”, “Smrt pederima” i “Beogradom krv će liti, gej parade neće biti”.

To je inače druga presuda: prvu, kojom je za isto djelo osuđen na deset mjeseci zatvora, ukinuo je u studenome 2012. Viši sud u Beogradu. Isto se dogodilo i s presudom zbog izazivanja nasilja i mržnje na Paradi ponosa 2010. godine: tada se u beogradskom parku Manjež okupilo ne više od tisuću sudionika Parade, koji su potom prošetali kratku rutu gradom, sve pod budnom paskom jakih policijskih snaga koje su pokušavale spriječiti nerede. Bilanca nakon višesatnih sukoba nasilnika i policije: privedeno njih 249 (od toga 54 maloljetnika), zadržan 131, među kojima i Mladen Obradović, kod kojega je nađen spisak osoba za koje se tvrdilo da su trebale rukovoditi neredima u Beogradu. U neredima su povrijeđena 132 policajca (od čega pet teško) i 25 građana; napadnuta su sjedišta nekoliko stranaka, centrala Demokratske stranke je zapaljena (bilo je 18 intervencija vatrogasaca), kao i beogradska džamija, nekoliko stranih ambasada, trgovine… U najkraćem, šteta je procijenjena na oko milijun eura.

Mladen Obradović je, zajedno s još 14 pripadnika Obraza, pred Višim sudom u Beogradu bio osuđen za izazivanje nereda i nasilničko ponašanje. Dobio je najveću kaznu od dvije godine zatvora, ostali su dobili kazne između jedne godine i šest mjeseci zatvora, dok je Obradovićeva supruga Jelena bila osuđena na jednogodišnji kućni zatvor. Apelacioni sud je tu presudu ukinuo u veljači ove godine, pa se i u tom slučaju čeka novo suđenje.

U cijeloj priči Obradović je tek od simboličnog značaja: presude, ukinute ili potvrđene, identične su u većini slučajeva nacionalističkog ili navijačkog nasilja i mržnje. Kada jednom već budu donesene, nakon silnih peripetija i pritisaka, drže se isključivo zakonskog minimuma kazne (ili čak ispod toga), bez obzira na to što većina izgrednika koji dospiju pred sud ima poprilični prekršajni i kazneni dosje. U tome su sudovi bitan faktor. Evo kako je Apelacioni sud u Beogradu obrazložio svoju ukidajuću presudu: prvostupanjski sud, kaže viša instanca, nijednom riječju u obrazloženju presude ne daje razloge na osnovu čega je utvrdio da je upravo Obradović, a ne netko drugi, organizirao pisanje grafita prijetećeg i uvredljivog sadržaja, niti su u njegovom kompjuteru nađeni tragovi koji bi govorili o tome da je baš on radio grafite, naljepnice, plakate. Nesporno, oni koji su ga optužili morali su naći neki drugi kompjutor na kojem je radio, ali taj formalni nedostatak potpuno se čini nevažnim uz sljedeću konstataciju više instance: “Sud je morao precizirati sadržinu ideja koje zagovaraju diskriminaciju na ličnom svojstvu, budući da je širenje i predstavljanje ideja koje zagovaraju diskriminaciju radnja za koju je optužen, pa je reč o bitnom elementu krivičnog dela koji mora izrekom presude biti maksimalno moguće individualizovan.” Apelacioni sud kaže da se “za sada” ne može ispitati ni činjenični ni pravni zaključak prvostupanjskog suda da su se u Obradovićevim postupcima mogla steći sva zakonska obilježja kaznenog djela rasne i druge diskriminacije.

Da tu netko nekoga zafrkava najbolje govori izjava samog Obradovića iz 2009. godine: “Smatram da je dobro što se jedna takva nakazna manifestacija nije održala u Beogradu i uveren sam da će Beograd, baš kao i Moskva, ostati neokaljanog ugleda i časti. Neokaljan ugled je to što manifestacija Sodome i Gomore, kako je ispravno rekao mitropolit Amfilohije, nije prošla ulicama Beograda, a znate, svi su vrlo dobro znali šta će se dogoditi ukoliko jedna takva stvar bude pokušana da se održi” (emisija “Insajder”, B92).

Ustavni sud Srbije još je 12. lipnja 2012. zabranio, na inicijativu Ministarstva za ljudska i manjinska prava i Republičkog javnog tužilaštva, pokret Obraz. U međuvremenu, i Obradović i njegovi pristalice i dalje su aktivni u političkom životu, pa su tako proljetos u Novom Sadu pravili nered (čitaj nasilje) na jednom antifašističkom skupu, jednako kao što se na svakoj utakmici “višeg rizika” pojavljuju i “njegovi” i Naši te razni navijači za koje i vrapci znaju da su laki na nasilju i nacionalizmu.

Sama država tu se pokazuje ili nemoćnom ili nezainteresiranom ili pak podržava sve što se događa. Činjenica je, naime, da je prošle godine zbog “sigurnosnog rizika” zabranjena Parada ponosa, a da ove godine – upravo u trenutku dovršetka ovog teksta – još nije došlo do odgovora da li će u listopadu ona biti održana, jer nisu napravljene “sigurnosne procjene”, usprkos tome što je već stiglo zabrinuto pismo brojnih zapadnih ambasada vlastima u Srbiji.

Kako bilo da bilo, posve je sigurno da ni ove godine, ako Parada bude održana, u koloni neće biti nijednog “važnijeg” političara koji drži do svoje političke karijere, što, na kraju krajeva, dovoljno govori o tome zašto se i pravosuđe ponaša ovako kako se ponaša kada ima posla s nasilnicima i navijačima, fašistima i nacionalističkim i svakim drugim “gnjevom”.