Slaba Hrvatska?

Kada se sjetimo koliko su se neki ovdje trudili da ponovno izmisle već postojeći birokratski jezik (tko će ikada izračunati cijenu toga u živcima i novcima?), pa da tako, umjesto mrskih izvještaja, dobijemo “godišnje izvješće Vlade Saboru”, ima neke dublje povijesne ironije kada se ono sada u medijima potpuno amerikanizirano naziva “govorom premijera o stanju nacije”. Bez mogućnosti da se poigravamo višeznačnošću riječi state u, barem za “elitu”, našem izrazu state of the nation, predlažemo prijevod “mjerenje državotvorne temperature”. Jer tu se uvijek u tzv. velikih nacija, pa i kada paradoksalno obrću pitanje, radi o jednome: što može naša država učiniti za nas, kada smo mi za nju već sve učinili? I tu počinju proturječja koja kapitalizam, kakav se ovdje decenijama uvodi, sam ne može riješiti. No želi li on to uopće? A ako ne želi, tko bi onda bio subjekt promjene?

Da stvari stoje drugačije negoli se prodaju, vidi se već i iz površne analize komentiranja nastupa premijera Zorana Milanovića u Saboru. Ocjene variraju od krajnje negativnih – kako  je to govor elitista, političkog tehnokrata iz kojeg se ne vide stvarni problemi društva – do krajnje pozitivnih – da su pobrojani svi problemi u društvu i dane naznake kako ih riješiti. Da, i komunikolozi kažu da ovako treba češće komunicirati! I što je onda istina? Pa vjerojatno sve to zajedno u jednom “očekivanom govoru s očekivanim tezama”. Jer ako sva politička mudrost naše dirigirane političke javnosti danas stane u trubu koja trubi kako treba “hrabro, odlučno i precizno” dijagnosticirati bolest društva i kirurškim rezom odstraniti bolesna tkiva, onda samo još ocjenjujemo umjetnički dojam govora kirurga koji ionako već petljaju po našoj utrobi. Zdravstvo, obrazovanje, komunalne usluge, javni transport… znate već paket za koji iznikli “stručnjaci” grakću kako više ne može ovako. I da sve treba privatizirati. I da to treba izvesti država. Koje treba biti sve manje i manje. Ovo zadnje se onda preformulira u priču o većoj efikasnosti državne administracije. A u čemu? U sjedanju na račune firmi i građana, zapljeni imovine jednih da bi se dalo drugima? I to ne u proračunu. Ili država treba služiti zaštiti od takve situacije? Ili jednom i drugom istovremeno? Očito, država je ovdje cijelo vrijeme jaka, no pitanje je zašto, kako i za koga!

To se proizvedeno stanje onda još zove “povratkom ekonomiji”, “izvlačenjem iz gospodarske krize” itd. i sl., za razliku od drugorazrednih “svjetonazorskih tema” i “ideoloških svađa”. Kao da ekonomija nije polje realnih, ali i ideoloških, kao realnih, sukoba! Polje materijalnog opstojanja ideologije.

Glavni ideološki pomak mogli bismo, ukratko, opisati ovako: ideologija vladajućih dugo je bila nacionalna kritika nacionalizma. Svodilo se to na deklamiranje kako je našoj državi-naciji svaki nacionalizam načelno neprihvatljiv. Znači, neupitno je potrebno sve ono nasilje bez kojeg nema pravljenja “nove” države-nacije. Samo pritom ne smijemo biti nacionalisti. No sada je uz neozbiljnu ideologiju vladajućih, koja “huška na pomirenje”, potrebno uvesti i ozbiljniju vladajuću ideologiju. A to je neoliberalizam. Ali kako, kada je on tako očito jedna doktrina usmjerena protiv interesa većine stanovništva? Jedna doktrina koja teško može postati popularna ako se otvoreno izloži. Tako da ćemo uvesti novi šizoidni ili barem tautološki diskurs za koji je “kovanje nacije” bila dobra predigra. Po njemu, sada je potrebna neoliberalna kritika neoliberalizma! To znači da kada netko prigovori kako je javni sektor, primjerice stanje narodnog zdravlja koje tu spada, ugrožen, kako ne može dobro funkcionirati uz ovakvu dereguliranu i propadajuću privredu prepuštenu sebičnim interesima privatnih vlasnika ostataka nekadašnje industrije, odgovara se kao da je to argument za daljnju privatizaciju većine usluga u zdravstvu. I to je onda “povratak ekonomiji” i “kraj ideologije”.

Ideologije čega? Mogućnosti narodnog zdravlja u narodnoj državi? Dobro. Očit je pomak od navodne bezuvjetnosti nacionalnog interesa, s kojom mit o državi “počinje”, prema izračunljivosti svega, pa i jučerašnjeg mistificiranog ili stvarnog narodnog interesa. Hrvatska Hrvatima? Nije to problem po sebi, ako mogu platiti. Inače idemo na međunarodnu aukciju. Dovoljno je pročitati recimo tekst “Trinaest zapovjedi neoliberalizma” Philipa Mirowskog (LMD, hrvatsko izdanje), pa da zaključimo kako je nacionalistička i klerikalna retorika danas uklopljena u neoliberalnu kao širu, a ne obrnuto. Da ovdje navodno postoje neki “genetski” mračnjaci koji će iskoristiti komunizam, liberalizam, bilo kakvo društveno uređenje za svoje neprosvijećene i zle plemenske ciljeve, kako to hoće pokazati spram vladanja zainteresirana liberalna i civilno-društvena kritika. A sve to događa se na pozadini “paradoksalnog etatizma”, tj. stalno prisutnih državnih intervencija u stvaranje uvjeta za funkcioniranje “slobodnog tržišta”, koje se pretvorilo u cjenkanje po globalnim seoskim sajmovima, ali ne stokom, već uglavnom stanovništvima koja se masovno izručuju globalnom kapitalu. Makar i kao dužnici.

Redefiniranje demokracije, države, “spontanog poretka” u interesu novog neoliberalnog razvlašćivanja masa, ona je slijepa točka koju naše stranačke elite, bile tzv. lijeve ili desne, više ne reflektiraju. I tu je najgore, prazno mjesto ovakvih obraćanja kao što je Milanovićevo “naciji”. Ispada da su za vlast svi društveni problemi doktrinarne naravi – još ponajviše kada se reklamiraju kao “čista ekonomija” – a da ne postoje granice vlasti u vanjskim, objektivnim uvjetima načina proizvodnje privrede i društva. Da recimo proizvodnja profita u nizu sfera lupa glavom o zid svojih narastajućih ograničenja.

Od političara kakvi su danas više nikada nećemo čuti ni površnu, a kamoli produbljenu kritiku suvremenog svjetskog kapitalizma, jer im je sada stavljeno u zadatak da taj kapitalizam samo poslušno “provode”. Pritom je u dirigiranom mnijenju dobro uspio zaokret odvlačenja pažnje i preusmjeravanja odgovornosti od prvotnih uzroka krize, vidljivih u krahovima u financijskom sektoru, prema stanovništvu koje da koristi privilegije i usluge koje nije zaslužilo i dalje “besplatno” dobivati. Banke, koje smo deregulirali u dovoljnoj mjeri da ne budu odgovorne ni za kakav društveni razvoj već samo za profite svojih dioničara, koliko sutra “spašavat” ćemo ponovno našim novcem. I još će nam govoriti kako privatna inicijativa u svim društvenim servisima nema alternative. I deložirat će dužnike iz njihovih domova. Potrebna je jaka država da stvori uvjete organiziranja, pa i nasilnog provođenja takve organizirane hipokrizije.