Što to spaja pisce i diktatore?
Junot Diaz: Kratak, čudnovat život Oscara Waoa (Vuković & Runjić, 2011)
Pokojni dominikanski diktator Rafael Leonidas Trujillo Molina, poznat kao El Jefe, Jarac i Propali Kradljivac Stoke, s piscima ima poseban odnos već više od pedeset godina. Jesusa de Galindeza, koji je napisao razotkrivajuću disertaciju o “Trujillatu”, dominikanski su agenti presreli u New Yorku i omamljenog transportirali u domovinu, gdje se osvijestio obješen iznad kotla s kipućim uljem, a legenda kaže da je diktator stajao u blizini s problematičnom disertacijom u rukama. Galindezu se potom gubi svaki trag. Sretniji kraj imao je pisac Juan Bosch, koji je za diktature završio u zloglasnom zatvoru Nigua, a zatim postao vođa opozicije i prvi demokratski izabrani predsjednik Dominikanske Republike. Sedamdesetih je o El Jefeu pisao i Frederick Forsyth u svom “Danu šakala”; diktator je već bio mrtav, pa nije trebalo strahovati od vrelog ulja i tamnica užasa. Početkom milenija, nobelovac Mario Vargas Llosa napisao je o Trujillu remek-djelo “Jarčevo slavlje”, a 2007. izašao je roman Junota Diaza “The Brief Wondrous Life of Oscar Wao” (“Kratak, čudnovat život Oscara Waoa”).
Američki pisac, podrijetlom iz dominikanske obitelji, u svom će se romanu zapitati što je to što spaja pisce i diktatore; u slučaju Trujilla odgovor je možda lak, riječ je ipak o najkrvavijem latinskoameričkom diktatoru 20. stoljeća. Trujillo je odgovoran za genocid nad crnoputim Haićanima, izborne pobjede sa 103 posto osvojenih glasova, izolaciju zemlje u kojoj je posjedovao sve i svakoga; mogao je ubiti koga god je htio, uzeti bilo koju ženu, nekad i ravno s vjenčanja, hvaleći se poslije otvoreno kako je noć prije imao “odličan medeni mjesec”. U svom romanu Junot Diaz piše priču o Djevojci koju je Trujillo želio, priču koja objašnjava sve. “Trujillo je uzeo vašu kuću, vašu imovinu, strpao mame i tate u zatvor? Pa to je bilo zato što je želio jebati lijepu kći iz kuće, a vaša obitelj mu nije dala!” Za Diaza to je jednostavna, laka priča – o njoj je već pisao i Vargas Llosa. U Diazovom romanu ona je nulta točka obiteljske traume koja se valja kroz nekoliko generacija, od Dominikane do Amerike, a najčešće završava u dominikanskoj trstici, Trujillovim poljima smrti.
Trujillo je fuku. Fuku americanus je, općenito, kletva ili kob; određenije, kletva ili kob Novog svijeta. Vjeruje se da je dolazak Evropljana na Hispaniolu oslobodio fuku, Santo Domingo je bio luka njegova ulaska i otada su svi Dominikanci njegova djeca. Bijelci su originalni fuku, a doživotni diktator bio je njegov visoki svećenik. Nije se moglo reći je li bio sluga ili gospodar, agent ili principal, no ni oni najobrazovaniji nisu sumnjali da su Trujillo i fuku bliski. Ne sumnja u to ni Diaz; u njegovom će romanu Trujillov fuku uništiti djeda, napasti kćer, a onda desetljećima kasnije ubiti i unuka, naslovnog Oscara.
Nominalno, “Kratak, čudnovat život Oscara Waoa” pripada korpusu “etničke književnosti”. Suvremeni Amerikanci teme i inspiraciju traže u trećesvjetskim zemljama očeva i djedova. Svjetska literarna scena preplavljena je piscima koji pokušavaju tržiti autentičnost Trećeg svijeta, prodajući pritom tek folklorni kič i kolonijalnu laž. Diaz kreće tim putem, ali njegov roman nije tek još jedan štand folklorne, “etničke književnosti”. Diaz je možda i najbolji kada piše o ljubavnim problemima svog Amerikanca, Jedi-viteza svih šmokljana, kojem seks i ljubav izmiču tragičnom upornošću.
Ali, naravno, ima literarne krvi i u fukuu i u krvavom Trujillu. Još od Ovidija i Augusta postoji veza između pisaca i diktatora. Diaz nije visio nad kotlom s kipućim uljem, niti čučao u zatvorskoj samici. No i njegov je roman primjer tog višemilenijskog antagonizma.