Svjesni da su smrtnici
Film Haralda Zwarta Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju
Dvije godine nakon izlaska prvog romana iz serijala “Sumraka saga” Stephenie Meyer, druga američka spisateljica Cassandra Clare objavila je prvi naslov iz svojeg romanesknog niza “Instrumentarij smrtnika”. Godina je bila 2007., roman je postao bestseler, a nakon silnog uspjeha filmskih adaptacija “Sumraka sage” nije bilo sumnje da će i serijal Cassandre Clare dočekati svoje filmske verzije.
Kao i u “Sumraku sagi”, središnji je lik adolescentica iz čije je perspektive sagledana većina zbivanja ili, u najmanju ruku, ona sudjeluje u najvećem broju događaja, s tom razlikom da ova junakinja ima nadnaravne moći (ona je zapravo sjenolovka, pripadnica rase koja se bori protiv demona) koje otkriva nakon što joj tajanstveni zlikovci napadnu i otmu majku. Razlika je i u tumačiteljici glavne uloge – dok je Kristen Stewart kao Bella bila osebujnija i izrazito erotična varijanta tzv. obične djevojke, s nekom notom tajanstvenosti, Lily Collins kao Clary baš je prava “djevojka iz susjedstva”, prije svega simpatična i bistra cura neporecivog, ali i pitomog seksepila. Zanimljivo je i da Bella/Kristen ima estetsko-erotski uglavnom ravnopravnog partnera u vampiru Edwardu/Robertu Pattinsonu, dok je Claryn/Lilyn partner, sjenolovac Jace/Jamie Campbell Bower, rasni blond ljepotan čiji erotizam bitno nadmašuje junakinjin, no par ipak dobro funkcionira, štoviše, ta konvencionalnim mjerilima neobična razlika u atraktivnosti donosi filmu zrno originalnosti i čini ga simpatičnijim.
Zapravo, uz sve neporecive slabosti, od kojih je najveći nedostatak logike u pojedinim bitnim situacijama (primjerice u sceni se navijesti nešto važno, a onda se preko tog navještaja prijeđe kao da ga nikad nije bilo, ili se u radnji pojave novi momenti koji, iako vape za pojašnjenjem, nisu objašnjeni), “Grad od kostiju” prije svega je simpatičan film. Junakinja je inteligentna i hrabra djevojka koja cjelinom svoje osobe uvjerljivo osvaja od sebe (znatno) ljepšeg mladića, isti taj mladić nije tek krasan ukras nego dostatno karakteran lik, potom je tu jak lik običnog mladića Simona diskretno zaljubljenog u junakinju (Robert Sheehan koji ga glumi psihofizički podsjeća na mladog Jeffa Goldbluma, što je dobar znak), te brat i sestra sjenolovci (Kevin Zegers i Jemima West), pri čemu je on polupotajno zaljubljen u lijepog Jacea (dakle i eksplicitno homoerotski motiv dobiva prostor), a ona, supererotična poluslatkica, mogla bi se u nastavku splesti sa Simonom, čime bi se erotske interakcije dodatno usložnile. Uglavnom, postav likova dosta obećava, čemu treba pridodati karizmatičnog glavnog negativca, sjenolovskog odmetnika znakovita imena Valentine, kojeg utjelovljuje uvijek iznimni Jonathan Rhys Meyers.
U korist filma valja istaći i brz protok njegova 130-minutnog trajanja, što će reći da je ritam/tempo vrlo umješno odrađen, a najviše to da on, film, sam sebe, čini se, ne shvaća smrtno ozbiljno, kao što je obično slučaj sa sličnim proizvodima (uključujući “Sumrak sagu”). Znakovita je scena prve ljubavne svađe Clary i Jacea, prouzrokovane ljubomorom zbog Simona – napisana je najstereotipnije moguće, a režirana s patosom iz ljubavnih roto-romana (režiser je Norvežanin Harald Zwart), no čitava stvar ipak funkcionira jer je, namjerno ili nenamjerno, zadobila jak preljev campa i ispala vrlo zabavna.
Kad se podvuče crta, “Grad od kostiju” je pristojan izdanak žanra od kojeg je teško očekivati filmove više vrijednosti, osobito kad su striktno komercijalno usmjereni. Usprkos dominantno negativnim kritikama, riječ je o ostvarenju koje zaslužuje prolaznu ocjenu.