Teodor Celakoski: Spremamo se za širi okršaj

Teodor Celakoski, aktivist i voditelj inicijative Pravo na grad, dobitnik je nagrade Europske kulturne fondacije princeze Margriet koja se od 2008. dodjeljuje istaknutim pojedincima u Europi za doprinos u razvoju civilnog društva.

Nagrada Europske kulturne fondacije honorira procese važne za demokratizaciju i status javnosti u društvu i uvelike obvezuje laureate. Kakvu vrstu odgovornosti prepoznajete? 

Prije svega, vidim odgovornost za podizanje aktivnosti očuvanja javnog i zajedničkog dobra u Hrvatskoj na višu razinu. U proteklih sedam-osam godina izabrali smo, a po logici razvoja događaja bili smo i duboko uvučeni, u taktiku iscrpljujuće borbe protiv pojedinačnih štetnih projekata ne bi li se spriječili njihovi učinci na zajednicu, prostor i okoliš. Pritom ne mislim samo na aktivnosti Prava na grad i Zelene akcije, nego na sve veći broj lokalnih inicijativa koje se bave očuvanjem prostornih resursa, a kojima smo, na više ili manje vidljiv način, davali direktnu podršku. Iako je sukob oko tih projekata bio lokaliziran, uvijek je bio mišljen i kao razotkrivanje čitavog sustava. U tome se i uspjelo, jer su danas pitanja prostorne politike u središtu društvenog i političkog života. Ali okolnosti krize i Vladinih mjera sada nas tjeraju da iskoračimo iz neposrednih lokalnih borbi u širi sistemski okršaj s nositeljima procesa razvlaštenja države i privatizacije javnih dobara.

Kontekst šteta uvijek je globalan

A kako gledate na činjenicu da je ta nagrada, s obzirom na ishod borbe Prava na grad i drugih građanskih inicijativa za zagrebački Cvjetni trg te one za dubrovački Srđ, zapravo nagrada za svojevrsni neuspjeh?

Bez namjere da umanjujem razinu pretrpljenog poraza, valja reći da su to samo neki u nizu poraza koje u posljednjih trideset godina na različitim mjestima trpe široke mase i čitave države, pod pritiscima privatizacijskih i eksploatacijskih neoliberalnih mjera. Jer koliko god su štete lokalne, njihov je kontekst uvijek globalan. U tom smislu ovogodišnje nagrade Europske kulturne fondacije, a dobila ju je i talijanska skupina Teatro Valle Occupato koja je od privatizacije zaštitila najstarije rimsko kazalište, znače prepoznavanje procesa otpora koji se uspostavlja na mnogim mjestima širom Europe.

Domaće polje civilnog društva često se paušalno određuje kao homogeni entitet, iako je riječ o raznorodnoj i kontradiktornoj dinamici. Kako biste ukratko odredili ključne točke razvoja i/ili stagnacije, u pretpostavljenoj kritičkoj historizaciji?

Nekoliko je važnih procesa započetih proteklih godina koji nagovještavaju mogućnost dugoročne transformacije i dinamiziranja polja civilno-društvenog djelovanja u Hrvatskoj. Etablirani, institucionalizirani i profesionalizirani pogon civilnog društva u samonametnutoj tranzicijskoj logici dominantno se zadržao unutar zadataka kontrole vlasti i zaštite ljudskih prava. To nije bilo čudno jer je, bez obzira na liberalnu legitimacijsku podlogu i doktrinarno samopozicioniranje, to djelovanje ponajprije bilo ukorijenjeno u nekim od središnjih društvenih problema svog vremena. Paralelno s globalnom eskalacijom ekonomske krize i daljnjim nametanjem mantre “liberaliziraj-dereguliraj-privatiziraj”, neka nova pitanja i polja borbe – poput privatizacije javnog prostora, komercijalizacije obrazovanja i socijalne pravde – nameću se u prvi plan civilnog angažmana. Kroz navedene su se teme samouspostavili novi akteri, koji znatno više računaju na aktivno sudjelovanje građana. I u tom recentnom procesu prepoznaje se smjer razvoja. Tako se primjerice pobuna na Filozofskom fakultetu, koja je u jednom aspektu bila jakobinska zaljubljenost u samolegitimiranu ispravnost, transformirala u više subjekata-kolektiva, kao što su Centar za radničke studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, koji na dnevnoj razini proizvode bilo diskurzivnu, bilo organizacijsku praksu otpora dominantnim načinima proizvodnje poretka.

U međuvremenu je nestalo, ondje gdje ga je bilo, fetišizma direktnodemokratske metode. Na globalnoj razini, Occupy pokret je, u isto vrijeme, samoiscrpljujućim entuzijazmom bez pretenzije na uspostavljanje stvarnih procesa utjecaja na sustav, dao velik delegitimacijski šamar sustavu, ali je pokazao i naivnost metode bespoštednog samoiscrpljivanja kolektiva koji ne žele preuzeti odgovornost za institucionalizaciju u realnom političkom prostoru. Pokazalo se naime da će energija ljudi na ulici uvijek biti kratkotrajnija od kapaciteta institucija za čekanje da sve skupa prođe. Pojavio se, s druge strane, i niz građanskih inicijativa na lokalnoj razini, kao što je inicijativa Srđ je naš, uz neprocjenjivu ulogu organizacija poput Zelene akcije, koje osiguravaju institucionalnu stabilnost sceni.

Mogu li subjekti civilnog društva imati zajedničku strategiju političkog djelovanja i na čemu bi se ona morala temeljiti? Mnogi sudionici tog polja imaju otpor čak i prema spominjanju “političkog” u svome radu.

Da, cijele devedesete apolitičnost je bila mantra organiziranoga civilnog društva, danas se to u bitnom mijenja. Ključno je ipak pitanje mogu li civilno-društvena akcija i pokret, u krizi legitimacije trenutačnih političkih aktera, izroditi politički subjekt spreman za preuzimanje odgovornosti očuvanja, ali i raspolaganja zajedničkim i javnim resursima.

Feudalizirajući trendovi

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić nedavno je na sjednici Gradske skupštine prvi put definirao cijenu javnog interesa na primjeru dviju navodnih dvorana u Horvatinčićevom šoping-carstvu Cvjetno. Dakle ako investitor plati određenu svotu, podmirit će javni interes a da on ne bude materijaliziran. U čemu je kvaka?

Politika pogodovanja se očito i očekivano nastavlja. No Bandić sada za tu politiku ima nove saveznike: Vladimira Ferdeljija, Darinka Kosora i njegov HSLS. Ti poduzetnici, u funkciji gradskih zastupnika, uspjeli su prvi put otvoreno staviti cijenu na javni interes u Gradu Zagrebu. Naime, posljednjom odlukom o ukidanju javnog interesa nad tim dvoranama definirali su novčani iznos za koji se može prodati javni interes, a to je nešto manje od šest milijuna kuna. Tako od svih točaka javnog interesa, na osnovi kojih je Skupština mogla donijeti plan za gradnju u navedenom donjogradskom bloku, nije ostalo ništa.

Iz najavljenoga restrukturiranja Holdinga naslućuju se obrisi primitivne privatizacije komunalnih usluga. Možete li objasniti logiku tog procesa?

Logika tog procesa očituje se ponajprije u komplementarnosti i perverznoj povezanosti političke neodgovornosti lokalnih i nacionalnih vlasti i neoliberalnih mjera kojima žele pokriti svoje jalove vladavine. Naime, svaka od mjera poput privatizacije, koncesioniranja ili privatno-javnih partnerstava stvara kratkoročni efekt priljeva većih sredstava ili realizacije vidljivih projekata, ali su dugoročne posljedice devastirajuće. S jedne strane imamo premreženost raznih klika, klijentelizam i interesne sheme, s druge aplikaciju globalnih procesa. Dio liberalne javnosti smatra – a politika takvu poziciju obilato zloupotrebljava – da se prva razina problema, dakle korupcija i klijentelizam, liječi liberalizacijom, privatizacijom i deregulacijom, odnosno stvaranjem druge razine problema. No očito je da su ti procesi srasli, međusobno se hrane do simbioze feudalizirajućih trendova, koji rastaču i državu i čitavu javnu domenu.

Iako to gradonačelnik zasad negira, ističete da građane čeka proces koncesioniranja vodoopskrbe. S druge strane, u Berlinu je proces rekomunalizacije ili povrata javnih resursa u vlasništvo zajednice daleko odmakao: kako se može učiti iz tog i sličnih iskustava? 

Da nam slijedi proces privatizacije i koncesioniranja javnih usluga u Zagrebu jasno je iz niza aktualnih događaja. Primjerice, neki dan je došlo do otvorenog sukoba unutar Uprave Holdinga oko slabo obrazložene namjere izdvajanja pojedinih djelatnosti iz ne tako davno objedinjene tvrtke. Znači postoji nervoza da se pod hitno uđe u pripremnu fazu privatizacije i koncesioniranja. Da stvar neće stati na tome upućuju izjave gradonačelnika da “još neće ići” u privatizaciju glavnih komunalnih usluga, čime je itekako počeo s impregniranjem javnosti za takve mjere. Dogradonačelnica Sandra Švaljek, istaknuta zagovornica liberalizacije javnih usluga, tu će zasigurno poslužiti kao stručno pokriće i legitimacijska podrška prema široj javnosti. Za samo nekoliko godina dolaze na naplatu obveznice od kojih se dobiveni novac, više od dvije milijarde kuna, neplanski potrošio. To će zasigurno biti dobar povod za mantru “privatizacija ili propast”.

Da će moguće koncesioniranje vodoopskrbe u Zagrebu proizvesti samo štetu građanima, govori sličan pothvat koncesioniranja u Berlinu, koji se upravo sada okončava rekomunalizacijom. Cijena vode ondje je poskupjela prvo za 15, pa za dodatnih 20 posto, broj zaposlenih pao je za gotovo trećinu, a investicije u vodoopskrbnu infrastrukturu za pola; to je prouzročilo gubitak od još nekoliko tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru povezanom s tim investicijama. Inače, sličan pothvat vraćanja vode u javne ruke proveo je i Pariz još 2008. godine te u samo nekoliko godina uštedio 35 milijuna eura, istovremeno snižavajući cijenu za građane. Iskustvo Berlina je izrazito uznemiravajuće jer upućuje na to da je prekid ugovora prije isteka roka izrazito mukotrpan i neizvjestan posao. Građani Berlina morali su skupljanjem potpisa za referendum tražiti da se objave uvjeti koncesijskog ugovora. Dakle, proces koncesioniranja i privatizacije znatno je lakši od onog obrnutog. Lokalne zajednice su zapravo taoci višedesetljetnih nepovoljnih ugovora, s velikim penalima za izmaklu dobit koncesionara u slučaju prijevremenog raskida ugovora.

Platforma protiv privatizacije javnih dobara

Inicijativa Pravo na grad stvara platformu sa sindikatima. Spominjete suradnju u borbi oko pitanja koncesioniranja autocesta i privatizacije javnih dobara, uz promjenu uvjeta za pokretanje i održavanje referenduma na građansku inicijativu. Tko sve čini platformu i što je prvi strateški korak?

Platformu čine sve sindikalne središnjice i nekoliko organizacija civilnog društva, među kojima su uz Pravo na grad i Zelena akcija, Centar za mirovne studije, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. Bavimo se uspostavljanjem široke platforme protiv koncesioniranja i privatizacije javne infrastrukture i javnih usluga. I sindikatima i nama je jasno da će ti postupci vlasti dovesti, kao i svagdje gdje su primijenjeni, do viših cijena usluga, smanjivanja njihove kvalitete i sigurnosti, otpuštanja radnika i smanjivanja investicijskih aktivnosti te dodatnih troškova za državu preko plaćanja rizika koncesionarima. Primjerice, koncesionar na istarskom ipsilonu je samo na temelju zajamčenog prometa iz državnog proračuna u desetak godina dobio 1,3 milijarde, a procjena je da će do isteka koncesije to biti gotovo 3,5 milijarde kuna. Pokazuje se dakle da su rizici javni, a profiti privatni.

Sindikati u (ne samo) medijskoj percepciji imaju imidž proturječnih i kolebljivih subjekata. Kakvim se tipom organizacije i/ili mobilizacije na vašoj platformi može okrenuti takva slika?

Predana kampanja zagovaranja s organizacijama civilnog društva oko očuvanja javne infrastrukture i javnih usluga umnogome može pomaknuti sindikate iz postojeće javne percepcije.