Trženje lijevih ideja
Elysium, novi film Neilla Blomkampa, redatelja Distrikta 9
Anonimni Južnoafrikanac Neill Blomkamp 2009. je, u dobi od 30 godina, senzacionalno iznenadio svijet svojim dugometražnim SF prvijencem “Distrikt 9”. Iako je ključni pokrovitelj njegova projekta bio holivudski TriStar, podružnica moćne Columbije, u “Distriktu 9” holivudski se duh nije osjećao gotovo ni u jednom kreativnom segmentu. Upravo suprotno, Blomkamp je priču utemeljio na nekarizmatičnom antijunaku (odlično ga je tumačio južnoafrički debitant Sharlto Copley) i žestokoj kritici klasno-rasne diskriminatorske prakse suvremenog kapitalizma, nimalo skrivenoj pokrovom priče o obespravljenim izvanzemaljcima u Južnoj Africi današnjice. Oni su naime kristalno jasno bili metonimija prezrenih na svijetu, u prvom redu uniženog radništva, osobito onog “manje dignitetnog” rasnog i etničkog porijekla, odnosno useljenika iz zemalja tzv. trećeg svijeta u razvijene kapitalističke zemlje.
Dakako, silan uspjeh film nije primarno dugovao svom idejnom naboju, nego Blomkampovoj autorskoj sposobnosti da nesmiljenu i otvorenu kritiku prožme raznim slojevima, uključujući protagonistovu spoznaju nehumanosti vladajućeg poretka na vlastitoj koži i iz toga izniklu solidarnost s onima koje je do jučer, činovnički revno a bestrasno, sam progonio (tu kao da su se spojili Eichmann i Savao/Pavao), a nevažna nije bila ni na svoj način dirljiva ljubavna priča, kao i još dirljiviji odnos oca i sina izvanzemaljca. Blomkamp je fabularne i idejne sastojke vrlo vješto povezao, ubrizgao velike doze emocija i (ironijskog) humora, vrlo upečatljivo oblikovao distopijski svijet umnogome nalik na već postojeći, i sve to učinilo je “Distrikt 9” najintrigantnijim i vjerojatno najboljim SF-om u posljednjih dvadesetak godina. Nakon velikog kritičarskog i komercijalnog uspjeha filma, TriStar je Blomkampu za sljedeći projekt omogućio budžet od stotinjak milijuna dolara, a filmaš je, čini se, odlučio ne iznevjeriti financijere.
Na prvi pogled “Elysium”, kako se zove novi Blomkampov ostvaraj, stoji na istim idejnim pozicijama kao i “Distrikt 9”. Događaji su, doduše, smješteni u sredinu 22. stoljeća, ali klasna (i etničko-rasna) opreka jednako je rigidna – svijet je podijeljen na uglavnom bjelačku bogataško-upravljačku elitu koja obitava na raskošnoj svemirskoj stanici Elysium lišenoj ne samo materijalne oskudice nego i svake bolesti, te obespravljene radnike i sirotinju koji nastanjuju Zemlju (uglavnom Latinosi, s obzirom na to da je riječ o Los Angelesu) i sanjaju o tome da se dokopaju nedalekog raja, a mnogi u tim ilegalnim nastojanjima i pogibaju. Međutim, glavni je lik puno standardniji junak, pa čak i ako je riječ o varijanti working class heroa, tumači ga velika holivudska zvijezda Matt Damon a ne neki trećesvjetski anonimac, velik dio zbivanja otpada na ispraznu akciju u najgoroj tradiciji suvremenog Hollywooda, čemu se mogu dodati i velike rupe u scenarističkoj logici. Vrhunac holivudiziranja stiže u iznimno patetičnoj završnici koja ni iz čega želi stvoriti veliku ljubavnu priču, junaku daje kristovsku aureolu žrtvovanja za viši cilj, a taj viši cilj je dokidanje klasnih podjela i dobar život za sve, što je u redu, ali plasirano je na banalno bajkovit način, bez trunke šarma i istinske dirljivosti koje su imali svi oni nježni i plemeniti trenuci u “Distriktu 9”. Blomkamp je načelno pozitivnom porukom možda umirio vlastitu savjest, ali s obzirom na to da je ta poruka odaslana po striktnoj komercijalno-utilitarističkoj recepturi, gubi svaku uvjerljivost, pretvarajući se u još jedan primjer (lijevih) ideja koje su postale tržišnom robom kapitalističkog sistema.