Tužitelj za sva vremena

Zašto se u Saboru ne osnuje istražno povjerenstvo o zločinima u Lori? Zašto nijedna politička stranka nije otvorila pitanje nekažnjavanja i zanemarivanja zlodjela u tom splitskom mjestu strave? Zašto se u eri rasprava o zločinima počinjenima u ime bivše države ne otvori i ona o ubojstvima pod pokroviteljstvom sadašnje? Krije li se u toj priči, zapravo, onaj premijerov King Kong kojim je prijetio u slučaju Josipa Perkovića?

Nagodbom sklopljenom s Dragomirom Miljkovićem, Republika Hrvatska obvezala se platiti mu oko 300 tisuća kuna. Za stvari koje su mu 1992. pokradene iz stana u splitskoj Ulici Ruđera Boškovića 30 Hrvatska će iz proračuna izdvojiti 200 tisuća, 40 tisuća isplatit će mu zbog PTSP-a koji je zaradio tijekom zatočenja u Lori, a ostatak ide za parnične troškove i honorar odvjetnika Ivana Topića, koji ga je zastupao u dva spora. Državu je u progonu Miljkovića 1992. zastupao tadašnji vojni tužitelj Mladen Bajić, sada glavni državni odvjetnik. Taj isti Mladen Bajić, odnosno Državno odvjetništvo kojem je na čelu, sada je zastupao državu u nagodbi s Miljkovićem.

Dok je Miljkovića 1992. progonilo vojno tužiteljstvo, istodobno mu se u stan uselio drniški HDZ-ovac Ivan Čupić. Prije osam godina, tijekom suđenja vojnim policajcima za zločine u Lori na kojem je Miljković bio svjedok, policija mu je banula na vrata s nalogom za premetačinu stana. Poruka je bila jasna i zastrašujuća – pazi što govoriš. Ozbiljna država takvo što sebi ne bi dopustila, pod uvjetom da ima namjeru provesti ozbiljno suđenje.

Potpis sadašnjega glavnoga državnog odvjetnika bio je i na nalogu za progon Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, ubijenih u Lori. Iz Državnog odvjetništva to nikada nije demantirano nego je tumačeno na sljedeći način: tvrdilo se da je Bajić kao vojni tužitelj zaista pokretao postupke protiv nekih osoba, sumnjičeći ih za oružanu pobunu protiv Hrvatske, ali da nije naređivao njihovo odvođenje u Loru nego u istražni zatvor. To što su završili u splitskom logoru odgovornost je vojnih policajaca koji su ih odvodili samovoljno. To je dakle službena istina. Informacija o Bajićevoj nagodbi s Miljkovićem, objavljena na portalu Index.hr, ostala je neopravdano u sjeni sapunice zvane Lex Perković.

Zašto Hrvatska, dvadesetak godina nakon što su počinjeni grozni zločini u Lori, nije kaznila odgovorne? Slučaj je relativno lagan jer su se, za razliku od mnogih drugih zlodjela u minulom ratu, ova događala u ograđenom prostoru ratne luke, gdje je bila Hrvatska vojska: zna se dakle tko je u Loru ulazio i tko je vodio nadzor, a ne želi se znati tko je sistematski ubijao. Hrvatski pravni odgovor na višegodišnje divljanje njezinih vojnih policajaca u Lori nije impresivan, zbog ubojstva Kneževića i Bulovića na višegodišnje zatvorske kazne osuđeno je osam osoba nisko pozicioniranih u lancu odlučivanja. Drugi dio suđenja, za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima dopremanima u Loru uglavnom iz Bosne i Hercegovine, ne započinje, a na pitanje zašto nemoguće je dobiti odgovor. Očito se nikome ne žuri.

Oko Lore traje zavjet šutnje, šutke se isplaćuju masne odštete oštećenima. Miljkovića smo već spomenuli; prije četiri i pol godine Kneževićeva i Bulovićeva obitelj dobile su milijun i 800 tisuća kuna za duševne boli. Država zastupana po Državnom odvjetništvu na čelu s Bajićem nagodila se i s Radom Krivićem, kojem je za stradanje u Lori pripalo 140 tisuća kuna. Milosavu Katalini za desetodnevnu torturu u Lori Općinski sud u Splitu dosudio je oko 200 tisuća kuna. Ljudi koji su preživjeli Loru svjedočili su o nevjerojatnim svirepostima, premlaćivanjima, lomljenju kostiju, mnogi su spajani na struju i ponižavani na najbizarnije načine. Svi su dovedeni na temelju iskaza izvjesnog Petra Novakovića iz Broćanca, koji je 44 Srba iz Splita i okolice teretio za pripremanje oružane pobune, tvrdeći da raspolažu impresivnim arsenalom oružja. Novakovićeve optužbe pokazat će se lažnima, a vojni tužitelj Bajić odustajat će od progona tijekom 1993., kada je za mnoge već bilo kasno jer su prošli traumu Lore.

Tako u Hrvatskoj traje neuobičajen proces. S jedne strane, one deklarativne, država se odriče bilo kakve veze sa zločinima, a s druge u tišini isplaćuje priličan novac žrtvama. Bajićeva uloga pritom je najzanimljivija. Poput mnogih kolega u Hrvatskoj, bio je vojni tužitelj i očito je sudjelovao u kaznenim progonima građana srpske nacionalnosti. Ne postoji nijedan dokaz da je naredio dovođenje zarobljenika u Loru, ali je činjenica da je bio na uviđaju nakon ubojstva Bulovića i Kneževića, a Miljković je priveden u Loru i zlostavljan nekoliko mjeseci kasnije.

Tadašnji pravni sustav radio je po etničkom kriteriju: većina osumnjičenih bez valjanih razloga i dovedenih u Loru bili su Srbi. Sretniji među njima otpremani su kućama s ozbiljnim traumama i doživotnim strahovima, manje sretni su po izlasku iz Lore završavali na ulici jer su njihove stanove u međuvremenu zaposjeli policajci ili vojnici, dok su oni s najmanje sreće bili ubijeni.

Nema danas političke snage za insistiranje na osnivanju saborskoga istražnog povjerenstva o Lori i utvrđivanje kriterija po kojima su podoficiri i oficiri, ali i liječnici, poreznici i obrtnici preko noći postajali sumnjivci koji sudjeluju u oružanoj pobuni. Nitko ne želi reći da su ti kriteriji bili etnički, jer bi to bacilo ozbiljno samooptužujuće svjetlo na rad tadašnjih vojnih policajaca i tužitelja. A uz Bajića, dragocjen svjedok bio bi i Mate Laušić, prvi čovjek vojne policije u ratu, kojeg se ustrajno zaobilazi u ovakvim raspravama. Redoviti gost u televizijskim emisijama o sigurnosnim rizicima, imao bi napokon prigodu objasniti kako je moguće da nije imao pojma o onome o čemu je morao sve znati. Jedini dosadašnji optuženici i osuđenici bili su vojni policajci, oni koji su u Loru dovodili, pa zlostavljali osobe protiv kojih je tužiteljstvo iniciralo progone. Čak i optužnica za Loru 2, po kojoj nikako da počne suđenje, ne ide znatnije po zapovjednoj vertikali, nego se i dalje uglavnom drži osuđenih u prvom procesu, iz čega se stječe dojam da su oni vodili neki svoj privatni rat protiv Srba iz Splita i okolice.

Prema podacima nevladinih aktivista, zadnji zatočenik napustio je Loru više od godinu i pol dana nakon završetka rata, negdje 1997., a prvi novinski tekst o splitskom logoru pojavio se u “Slobodnoj Dalmaciji” još 1992. Predugo je bilo razdoblje u kojem su svi znali što se događa, a tek se rijetki usuđivali javno govoriti o tome. Zašto Hrvatska pristaje šutjeti o Lori? Kada se već zvecka parlamentarnim povjerenstvima, najčešće sasvim beskorisnim tijelima osnovanim radi stvaranja privida o postojanju političke volje za rješavanje problema koje nitko nije htio riješiti, kako je moguće da ni 18 godina nakon rata nitko ne spominje Loru?

Pitanje je, naravno, retoričko. Ozbiljno otvaranje slučaja Lora, ne samo kaznenopravno nego i političko, stvorilo bi niz problema brojnim i danas utjecajnim akterima. Među prvima glavnom državnom odvjetniku: bez obzira na to je li znao da vojni policajci u Loru odvode ljude protiv kojih je pokretao istrage ili o tome, kako tvrdi, nije imao pojma, Bajić bi, ako ništa drugo, mogao biti koristan izvor informacija o tadašnjim načinima optuživanja ljudi. Samo u splitskom slučaju, na temelju iskaza jedne osobe, Novakovića koji je nedavno osuđen na zatvorsku kaznu zbog ubojstva, pokrenula se država i priuštila nevjerojatne patnje svojim građanima. Jer tada je ugnjetavanje Srba i nepodobnih Hrvata smatrano legitimnim pravom svakoga nadobudnog domoljuba, a takvih nije manjkalo.

Otvaranje slučaja Lora ozbiljno bi poremetilo san i već spomenutog Laušića te čitave vojne hijerarhije koja je dosad ostala netaknuta, i to ne samo u slučaju Lora nego i u postupcima zbog zločina u sličnim logorima, poput Kulina i Kerestinca. Zašto Državno odvjetništvo dosad nije ozbiljno istraživalo zapovjednike vojne policije možemo samo nagađati i na temelju istraživanja dolaziti do zanimljivih zaključaka. Tako i do onoga o naravi rata, koji bi se najvjerojatnije, u odnosu na službenu istinu, smatrao pravom herezom. No istina o odnosu tadašnjih vlasti prema dobrom dijelu Srba koji početkom devedesetih nisu otišli na drugu stranu teško dopire do većinske javnosti. Kada se i prozbori o Lori i drugim mučilištima, to se dočeka kao da je riječ o elementarnoj nepogodi prouzročenoj hirom prirode ili pukom slučajnošću, a ne o dobro uhodanom sustavu mučenja i zastrašivanja pripadnika naroda koji je voljom tada vladajuće politike trebalo svesti na neprimjetnu manjinu. Eto, zato će se o Lori šutjeti kada god se može.