Ugroženo bošnjaštvo

Krajem ovoga mjeseca, njegovog dvadeset i osmog dana, navršit će se puna dva desetljeća od sjednice Bošnjačkog sabora 1993., na kojoj je odlučeno o preimenovanju najbrojnijeg naroda u BiH. Zastupnici tog parlamenta, članovi različitih stranaka, ali svi sa muslimanskim bekgraundom, usvojili su te najteže ratne jeseni rezoluciju o “povratku historijskog imena” Muslimanima u BiH i tako, teorijski, dokinuli praksu po kojoj se jedna etnička skupina naziva prema religiji koju većina njenih pripadnika prakticira.

“Bosanac je svako ko je rođen u Bosni i Hercegovini, a Bošnjak je sinonim za ono što je do sada imenovano riječju Musliman”, rekao je jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca, Alija Isaković, te davne 1993. Isakovićevo viđenje i stvarnost u BiH ubrzo su se sukobili do te mjere da je on završio u Beču, dok su Bošnjaci postajali ono što je imenovano riječju musliman, a ne Musliman.

Danas, dvije dekade od Sabora i uoči prvog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini od 1991., nova bosanska realnost pokazuje kako je i koliko naopako koncept bošnjaštva postavljen i da nikada nije definirana linija koja razdvaja naciju i narodnost, vjersku i etničku pripadnost. Vidljivo je to ponajviše iz propagandnih akcija koje pozivaju pripadnike najbrojnijeg naroda da se na sljedećem popisu izjasne kao Bošnjaci po nacionalnosti, pripadnici islamske vjere, čiji je jezik – bosanski. U nekom drugom slučaju, odnosno ako se izjasne kao Bosanci ili Muslimani ili kako već, bit će ili ništa ili saučesnici u navodnoj operaciji “Bijeli Ciganin” koja, kako su svojevremeno ustvrdili nekadašnji socijalista Sejfudin Tokić i muftija iz Sandžaka Muamer Zukorlić, ima za cilj raslojiti Bošnjake na Bosance, Muslimane, Bosance i Hercegovce i tako redom.

Sve je, kako to u BiH već biva, počelo skoro naivno. Uoči prvog roka za popis, u proljeće ove godine, grupa građana je preko društvenih mreža zatražila da na takozvanim popisnicama ne budu nametnuti odgovori o etničkoj pripadnosti – Bošnjak, Srbin ili Hrvat – već da se svim građanima ostavi mogućnost da se deklariraju kako žele. Odmah za tim, različite su bošnjačke udruge započele sa akcijom “Bitno je biti Bošnjak”, da bi, evo pred popis, krenule sa produkcijom očajnih video spotova u kojima djeca glume starce i tumače da oni nikakvi Bosanci nisu, već samo i isključivo Bošnjaci islamske vjere i bosanskog jezika.

Teza promotora bošnjaštva je, inače, da će povećanje broja Bosanaca ili Muslimana direktno ugroziti bošnjačku poziciju i prava proistekla iz nje, odnosno skratiti rok trajanja Bosne i Hercegovine kao države do koje Bošnjaci drže više nego Srbi i Hrvati zajedno. Ispada tako, i uopće nije netačno, da je bošnjaštvo nakon dvije decenije od njegova prihvatanja, ugroženije nego ikada. Problem je, međutim, što uzroci nisu nigdje nego na onim adresama na kojima su bili ili su i sada najglasniji zagovornici tog koncepta, oni što, u suštini, nikada nisu razumjeli koliko je velika i bitna bila razlika između malog i velikog slova “m”. Zapravo, lako bi se moglo desiti da broj Bošnjaka umanje, a broj Bosanaca uvećaju, upravo oni što u bilo kakvom bosanstvu vide nastavak genocida drugim sredstvima.

Na onom, davnom popisu iz 1991., u Bosni i Hercegovini je živjelo malo više od četrdeset i tri posto Muslimana. Bile su to, pamtimo, godine odumiranja Jugoslavije, sprinta BiH ka kolapsu i vrijeme odvajanja naroda i narodnosti po, prije svega, religijskoj pripadnosti kao, zapravo, jedinoj bitnoj, ključnoj razlici među njima. Građani BiH muslimanskog bekgraunda tada, zapravo, i nisu imali nekog izbora: jugoslavenstvo je kolabiralo, bosanstvo se doživljavalo kao regionalna pripadnost, pa se u onom velikom, osamnaestom slovu abecede, vidjelo ono što jasmine, amire, mustafe, senade, enise… ne čini hrvatskim cvijećem ili Srbima muhamedanske vere, te razgraničava vjeroispovijest i narodnost, iako se isto čita. Uzgred, Jugoslavija i Bosna i Hercegovina u njoj, bile su jedine zajednice u kojima je živjela etnička skupina pod imenom religijske.

Kao što tada nije bilo moguće reći, tako je i danas jednako teško precizno kazati koliko je među Muslimanima bilo muslimana, dakle vjernika, a koliko onih što nisu prakticirali islam i na pitanja o vjeroispovijesti odgovarali sa ateista ili već kako. Promotori ideje bošnjaštva, međutim, upravo to nisu shvatili ili, da budemo iskreni, nisu htjeli razumjeti. Ono što se, Isakovićevim riječima kazano, imenovalo riječju Musliman, za njih je, da ponovimo, zapravo bilo ono na što se misli kada se kaže – musliman.

Agresivno nametanje religijske pripadnosti u javnom prostoru, neuspostavljanje odnosa spram retrogradnih tumačenja islama, promoviranje konzervativizma i insistiranje na nepostojanju kritičkog odnosa spram islamskih institucija i političkih opcija bliskih kleru, te građenje BiH u kojoj je važnije to koliko je muslimanska, a ne kolika je i da li je demokratska, suzili su, recimo tako, ulazna vrata u bošnjaštvo, a proširila izlazna.

No kako svaki uzrok ima svoju posljedicu, tako su se i vlasnici ekskluzivnih prava na određivanje identitetskih elemenata jednog naroda, sami doveli do suočavanja sa onim što je prouzročilo nerazumijevanje činjenice da isti taj identitet nije jednoslojan i da je, u prijevodu, sasvim moguće biti Bošnjak i ateista i, istovremeno, Bosanac i Hercegovac, te da se kod zrelih naroda o tome uopće ne raspravlja. Kao što se ne raspravlja o tome da se neko, ko god bio, može ne osjećati kao pripadnik etničke skupine, dok određenoj nacionalnoj pripada samim posjedovanjem državljanstva.

Moguće odrođivanje od bošnjaštva nije, sve u svemu, rezultat ničega drugog do načina na koji je ono kroz dvije dekade definirano, pa i zloupotrebljavano. Strah od povećanja broja Bosanaca u BiH, međutim, ne govori o brizi za najbrojniji narod, jer je svakako konstitutivan, a njegova, kao i prava Srba i Hrvata, ne proizlaze iz brojnosti, već iz ustavne pozicije, koju takozvani ostali – Jevreji, Romi ili, eto, Bosanci i Hercegovci – tek trebaju dobiti. Zapravo, Bošnjacima je, u tom smislu, sasvim nevažno hoće li ih biti koliko i Muslimana 1991. ili nešto manje. Onima koji rade na degradiranju bosanstva, bitno je, međutim, da onih Muslimana i, u isto vrijeme, muslimana, sada bude barem pedeset i jedan posto, čime bi vjeruju, insistiranje na BiH kao nacionalnoj državi tog naroda, dobilo na legitimitetu. I to im je, očito, važnije od mogućnosti da u BiH žive Bosanci i Hercegovci, i u onom broju koji pod znak pitanja dovodi sadašnje BHS sveto trojstvo, postavljeno po srednjovjekovnom principu: čija regija, njegova religija.