Zlatko Dizdarević: “Arapsko proljeće” je vanjski projekat

U ovom su času dvije teme u fokusu svjetske pažnje, Sirija i Egipat. Sirija zbog optužbi da je Asadov režim upotrijebio hemijsko oružje protiv civila, a Egipat zbog zabrane djelovanja Muslimanske braće i izlaska Mubaraka iz zatvora. O stanju na Bliskom istoku za “Novosti” govori nekadašnji urednik “Oslobođenja”, kolumnista “Novog lista”, “balkanski ambasador” na Bliskom istoku – Zlatko Dizdarević.

Romantička verzija “arapskog proljeća” biva sve ogoljenija?

Uvjeren sam i danas, kao i prije dvije godine radeći u Amanu i prateći iz dvorišta Damask, Kairo, Bejrut, Bagdad, Tripoli itd., da je “arapsko proljeće”, uprkos onome kako su ga unaokolo prikazivali, primarno projekat izvana u korist novog neoimperijalnog pozicioniranja sa starim interesima. Ogromna i zdrava energija arapskih masa je ne prvi put (zlo)upotrijebljena u tom projektu, da bi potom bila odgurnuta i rasplinuta. Međutim, neko je negdje, po starom običaju velikih kalkulatora, napravio grešku u procjeni, pa se prvo planovima počela otimati jaka Sirija, a potom Egipat, ma kako haotičan i prevelik. On je uvijek, istorijski, bio preozbiljan za prostu manipulaciju. Šta će tek biti dalje, u Tunisu, Libiji, Bahreinu, pa i Saudijskoj Arabiji, Alžiru, vidjet ćemo. U svakom slučaju, “arapsko proljeće” odavno je direktno uskočilo u najdublju, potpuno neizvjesnu dugu zimu.

Sila kao praksa 

Kolika je u tome uloga medija?

Nadam se da će ovo što danas imamo kao medijsku realnost u svijetu jednoga dana biti obilježeno kao najsramnije vrijeme. Ono što je trebalo biti, i potencijalno jeste, najveće otkriće minulog stoljeća u svijetu komunikacija, načina prenošenja informacija, kontrole moći režima nad ljudskim slobodama, pretvorilo se u svoju suprotnost. Manipulacija znanjima i informacijama je zločinačka, a represivnost vladara nad ljudskim slobodama i ljudskim umom je monstruozna.

Mogu li se dešavanja u Egiptu, Siriji, Libiji, Tunisu promatrati izvan onih ranije u Iraku, Afganistanu…?

Ne, ako želimo prave odgovore. Sva ta događanja nisu u istoj ravni, postoje specifičnosti, ali u konačnici kao da dolazimo do istog polazišta: Zapad nije iskoristio nestanak drugog, po definiciji “nedemokratskog” bloka, za kreiranje nove globalizirane demokratske realnosti u okvirima koje će svi, ili barem većina, prepoznati svoj prostor za bolji i pravedniji život. Jedna sila ojačala je preko svake mjere na račun rušenja druge. I po mnogo čemu se sada ponaša kao jedina i totalitarna. Korporativni interesi zaštićeni oružjem, a lažno pravdani brigom za ljudska prava i ljudske slobode, zagazili su i na ona područja koja su bila ranije koliko-toliko definisana i zaštićena međunarodnim pravom i poretkom. Nemoć UN-a pred silom i vojnim intervencijama nikada nije bila toliko bespogovorna. Sve najbrutalnije što se na Bliskom istoku desilo izvedeno je mimo međunarodnog prava, a u ime demokracije i prava. Sila kao praksa, mentalitet, politika i biznis postaje jedan od osnovnih mehanizama u realizovanju parcijalnih i globalnih interesa. Paralelno, na velikoj sceni ide se u legalizaciju i kodifikaciju te realnosti. Pogledajmo samo bez posljedica priznatu laž povodom agresije na Irak, NATO-ovu operaciju bez UN-a u Libiji, dovršavanje istog scenarija za Siriju. U ovom zadnjem slučaju oni koji tamo ratuju protiv legalnog režima – ma kakav bio, a sigurno nije ni blizu najgorima u regionu – naoružani su, organizovani i plaćeni sa Zapada. Pritom se otvoreno smiju ideji da se bore za ljudske vrijednosti, demokraciju i slobodu. Njih Asad ne interesuje, osim kao prepreka za stvaranje svojih državica, šeikata, emirata itd., u kojima su ljudska prava i slobode neprijatelj broj jedan!

Koje su to ravni?

Jedna je globalna i osnovna. U pitanju je bitka za energiju, za energetske puteve, za vojnu premoć sa svim vojno-strateškim opkoljavanjima, raketnim sistemima, rasprostiranjem NATO-a, drugim vojnim i ostalim savezima i ambicijama. Često se sjetim davne izjave Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika za nacionalnu bezbjednost u administraciji Jimmyja Cartera, kada je kazao, govoreći o američkim globalnim interesima, da je “njegova i Kissingerova noćna mora eventualno ujedinjenje strateških interesa Rusije i Kine”. To je vrijeme došlo zahvaljujući Zapadu. Iz te, prve i gornje ravni, sve potiče. Druga je ravan regionalna i tu se prelamaju stari istorijski paktovi i planovi, sigurnost Izraela, vječito neriješeno palestinsko pitanje kao frustracija i poniženje a ne više samo kao politika, odnosi religija među sobom i unutar njih, povijesni utjecaji i pamćenja, razni računi među imperijama, kalifatima, emiratima i kolonijalistima. Tu je često samo varnica potrebna. A sada je zapaljena. Konačno, na trećem je mjestu lokalna ravan, u kojoj su istorije i sudbine pojedinih država, njihove unutrašnje situacije. One se, po tradiciji, ne tiču puno velikih dok mali realiziraju njihove interese ili dok se ne pokaže da je negdje računica bila pogrešna, pa poigravanje dramama ljudi kojima vladaš dolazi na naplatu.

Evropa se, naravno, ne snalazi

Može li se potencirati značaj jedne i druge zemlje?

Obje su države, uz Irak, kolijevke najstarijih civilizacija u širem krugu Mediterana, a danas ih Zapad, de facto, sve tri gura u naručje najretrogradnijih islamističkih snaga. Egipat je najveća i najsnažnija zemlja na Bliskom istoku, a Sirija najsamosvojnija i zemlja regionalnog balansa u mnogo čemu, pa i između sunita i šiita. Geostrateški su iznimno važne. Stara mudrost kaže da na Bliskom istoku nema rata bez Egipta, ni mira bez Sirije. Opasnost po društvo i državu od radikalnog islama i Muslimanske braće, oformljene u Egiptu 1929. godine, shvatali su svi egipatski režimi nakon kralja Faruka, od Naserovog preko Sadatovog do Mubarakovog, a evo sada i povodom Mursija. I zato su bili uvijek zabranjeni. Korporativnom interesu, naprotiv, rasparčane, oslabljene, sektaški zavađene države bez autoritarnog vođstva koje je oduvijek primjereno tim prostorima, lakši su plijen u novoj kontroli energije i drugih blaga i njihovom otimanju. Sirija je odavno zemlja izvan zapadne kontrole, vojne, političke i energetske. SAD ju je zato za vrijeme Busha proglasio jednom od tri u “osovini zla” (sa Iranom i Korejom). Bivao sam minulih godina nebrojeno puta u Siriji, zadnji put i prije dva mjeseca, i znam kolika je manipulacija u tvrdnji da se u Siriji vodi masovni sektaški rat između sunita i šiita. Sedamdeset posto Asadove armije, koja je u tri godine rata doživjela beznačajna osipanja, čine suniti.

Egipat je, na drugoj strani, ključna zemlja Amerike na Istoku jer čuva sigurnost Izraela Kempdejvidskim sporazumom, ima poziciju ključne raskrsnice u cijelom regionu. Zašto su “korporativci” pomislili da će im lakše biti sa Mursijem i njegovom Muslimanskom braćom nego sa vojskom koja je snažna, organizovana, čuvar sekularne tradicije zemlje i brana ekstremizmu, ista je vrsta logike kao i sa mnogim drugim monarhijama unaokolo, mada ne i sa vehabijskom Saudijskom Arabijom. Egipat, ipak, nije monarhija, iskustva sa ekstremistima su im poznata, a onih što su shvatili gdje ih gura Mursi danas je mnogo više nego što je Zapad pretpostavljao. Izrael je uz Braću postao nesiguran, kršćani i svi drugi ugroženi spremaju se na finalni egzodus, ekonomija je urnisana za samo godinu dana, a na red bi došlo i pitanje bezbjednosti Sueskog kanala. Washington će, po običaju, sačekati da vidi ko će pobijediti, mada su kasno shvatili slabosti Mursija. Biti javno protiv “demokratskog izbora Mursija” (sic!) ne ide jer, bože moj, sve se tamo radi jedino u ime demokracije. Pomalo je smiješno koliko se Evropa u svemu tome ne snalazi. Uobičajeno.

SAD i zapadne zemlje imaju utjecaj na pojedine arapske zemlje koje se ne bi mogle nazvati demokratskima. Koliki je utjecaj tih zemalja na cijeli region?

Veliki. Riječ je o bogatim naftaškim državama, uglavnom najkonzervativnijim monarhijama u kojima je malo šta u skladu sa demokracijom zapadnog tipa. To, uostalom, zapadne zemlje i Ameriku mnogo ne interesuje. Razlozi prisnih veza su obostrano interesni. Pitanje “demokracije” ovih prostora na Zapadu se glasno poteže samo kada se u vlastitoj javnosti žele legitimisati svi nasilnički mehanizmi različitih, prevashodno energetskih interesa, kao što je u slučaju sa Libijom, Sirijom i Egiptom. U Iraku se, recimo, danas gine dnevno bezmalo kao u Siriji, Libija je u potpunom haosu, ključa opet u Tunisu i Bahreinu, ali to malo koga više interesuje. Da o “ljudskim pravima” u Saudijskoj Arabiji i ne govorimo. Problem je zato, odjednom, “demokracija” u odnosu na Mursija i Muslimansku braću u Egiptu. Istovremeno, Zapad sa svojim pustinjskim partnerima učestvuje u igri urušavanja najvećih i najstarijih arapskih država i civilizacija, drobeći tamošnju panarapsku supstancu u korist panislamske. Time će se, vjeruju, lakše vladati u velikom konceptu eksploatacije što traži poslušnost, odsustvo svijesti o sebi i svom prostoru, nikakvo obrazovanje i nikakvo formiranje srednje klase kao uslova za istinsko “proljeće”.

Ruski ulog u sirijskoj priči

Vjerujete li da će se Zapad i vojno uključiti na strani “pobunjenika” u Siriji?

Zapad najekstremnije teroriste viđene zadnjih decenija, uz pomoć partnera, prije svega Turske, Saudijske Arabije i Katara, ali i EU-a, Jordana i drugih, otvoreno organizuje, finansira, naoružava, ustrajno logistički, politički, obavještajno i propagandno podupire, i na ratištima u Siriji i na međunarodnoj političkoj sceni. Oni su igrači iste strane u toj priči. Apsurd je što “pobunjenike” interesi Zapada u Siriji ne interesuju. A to što Zapad valjda još uvijek vjeruje, kao i u Afganistanu ranije, da će mudžahedini i bjelosvjetski zlikovci koje su tamo uvezli na kraju svega stati u red da vrate oružje koje su dobili, kako bi ponovo uzgajali negdje kod kuće mrkvu, salatu ili marihuanu, može biti ili ludost neviđenih razmjera ili naivnost umotana u projekat proizvodnje terorizma kao hrane korporativnom kapitalizmu. Taj sistem mora imati strateškog neprijatelja da bi funkcionisao punim kapacitetom. Ako ga nema, valja ga izmisliti. Optužbe da je Asad upotrijebio hemijsko oružje protiv civila na periferiji Damaska, pod prozorom komisije UN-a za utvrđivanje postojanja bojnih otrova koja je u Siriji, u momentu kada njegova armija dominira ratištima, mogle bi biti objašnjene samo na jedan način: on i njegov vojno-politički vrh odjednom su klinički slučaj čistog ludila, pa su to uradili! A kako se oni održavaju, i dobijaju rat u minule dvije i po godine, najsigurniji je dokaz strateške i taktičke lucidnosti a ne ludila. Jasno je, međutim, da dokazi i istine o ovim i ovakvim činjenicama, spram manipulacija i medijskih huškanja, u današnjem omjeru snaga u svijetu više ne igraju. Treba li se vraćati Iraku? Posljednji sati u razvoju situacije oko Sirije govore da je odluka za srljanje u novu avanturu u Americi u “fazi donošenja”. Uz zanimljivo pitanje: Kome će to zapadni pobjednici sa krstarećim raketama predati vlast u Damasku ako pobijede? Novim talibanima? Ili istinskim predstavnicima tamošnjeg naroda koji je u ovom času, čak i prema analizama NATO-a, u procentu od sedamdeset posto za – Asada! Šta sa reakcijama Rusije, Kine, Irana i još mnogih država koje se bez krivice guraju u novi veliki svjetski vojno-politički blok?

Koji je interes Kine i Rusije na tom području?

Ne suprotstavljaju se Rusija, Iran i Kina svemu ovome iz ljubavi prema Siriji. I tamo je interes na prvom mjestu. Ali se on štiti sa pozicija kakvih-takvih principa, odbrane a ne okupacije, uz pomoć snaga koje na Istoku čuvaju ostatke civilizacijskih tradicija, vjersku toleranciju, ravnopravnost, povijesnu prisutnost tamo itd. Rusija u Siriji, u Tartusu, ima i svoju jedinu vojnu bazu na Mediteranu. Za njih nije naivno pitanje ni to hoće li se islamski ekstremizam, Al-Kaida, Al-Nusra Front i drugi preliti na Kavkaz i druga široka prostranstva na kojima žive muslimani. Ruski ulog u sirijskoj priči je doista golem. Ni interesi Kine nisu manji. Zapad želi da ih ekonomski obuzda, sutra će im se apetiti proširiti. Kina tamo brani svoje puteve energije, prije svega nafte iz Irana, na kojoj hrani eksplozivni rast. Interesi i jednih i drugih, dugoročno, na Bliskom istoku, u dijelu Azije i u Africi toliki su da je priča svedena na “totalitarni Asadov režim” neozbiljna i vrijeđa ljudsku inteligenciju. Ipak, tu priču svakodnevno progutaju stotine miliona ljudi, jer su im mediji odavno prva i posljednja “istina” u životu. Vlastite pameti sve je manje.

Kako sagledavate ulogu Turske? Koliki je njen značaj i uticaj na Bliskom istoku?

Erdoganova Turska nije imala snage da se odupre zovu otomanske imperije. Sirija je novoj Ankari bolna tačka. Milionski Alepo je u vrijeme Stambola, recimo, bio ključni trgovački grad Orijenta, završetak puta svile sa Istoka i početak karavanskih puteva na Zapad. Ambicioznoj Turskoj ekonomiji Arapi su sanjano tržište, uz snažno odigravanje na tradicijske momente, religiju pogotovo. Problem je što velike stare prijestonice, Kairo, Damask i Bagdad, nikada nisu htjele, s razlogom, da ustuknu pred Carigradom. Istanbul je zato, ekonomski potisnut, odigravao u regionu na paralelnu lidersku kartu, onu islamističku. Unutar nje na moćnu Braću. Erdogan je, očigledno, tu našao i sebe i svoju viziju Turske. Zato ulaže ogromne napore da izblijedi sjećanje naroda na Ataturka, povijesnog oca moderne i sekularne Turske, i izvede je na put popločan njegovim vlastitim interesom i svjetonazorom. Šta o tome misli građanska Turska, vidjeli smo. Sa kojom će se on brutalnošću sa njima obračunavati, također znamo. Zašto se u tom slučaju na Zapadu ne galami o ljudskim pravima, totalitarizmu i brutalnosti, jasno je.