Zvonka Obajdin: Pronašla sam sebe

Zvonka Obajdin tek je u 35. godini odlučila stati pred publiku i započeti karijeru kantautorice: 2011. osniva i grupu Svemir, s kojom objavljuje odlično ocijenjen debitantski album. No tu priči nije kraj, pa s nekolicinom prijatelja pokreće seriju kompilacija koje, pod jedinstvenim nazivom “Bistro na rubu šume”, pokrivaju regionalnu scenu.

Jeste li našli svoje mjesto na sceni?

Mislim da jesam. U svakom slučaju, pronašla sam ono što sam tražila u glazbi – sebe, i to mi je najvažnije. Koje sam time mjesto na sceni zauzela, manje mi je bitno, iako ne i nevažno – drago mi je kada vidim da u regiji postoji interes i razumijevanje za moju glazbu.

Inspirira me moj unutarnji svijet

Je li susret sa sve većim brojem kantautorica bio slučajan ili su vas upravo one ohrabrile da stanete pred publiku?

Susreti s kolegama oba spola nisu bili slučajni, nego su posljedica moje ljubavi prema glazbi: mnoge sam glazbenike upoznala na njihovim svirkama ili komentirajući njihov rad na nekoj od društvenih mreža, tako da je njihovo postojanje bilo bitan faktor u mom doživljaju kantautorstva i bavljenja glazbom općenito. Moram reći da su me na javno predstavljanje rada ponajviše ponukali neki bliski prijatelji, koji nisu svi glazbenici. No postojanje i praćenje puta ostalih kantautora bilo mi je idejom vodiljom i ohrabrilo me u uvjerenju da moji pokušaji imaju smisla.

Ubrzo ste osnovali bend Svemir, s kojim uspješno idete prema gore. Mislite li da je lakše osvajati scenu kada ste zreliji ili bi bilo jednostavnije da ste to pokušali kao tinejdžerica?

Na ovo mi je pitanje nemoguće odgovoriti, ne znam kako bi bilo da sam pokušala kao tinejdžerica. Vjerujem da obje varijante imaju svoje prednosti i mane. Ponekad mi je teško uskladiti poslovne i obiteljske obaveze s probama i nastupima, no kompenzacija su izvjesna životna sigurnost i samopouzdanje koje dolazi sa životnim iskustvom.

I vi, kao i gotovo sve vaše kolegice, uglavnom pjevate o nekim lijepim, ljubavnim, nježnim momentima. Gdje je nestao bunt? Toliko stvari ne valja, zbog toliko bi toga vrijedilo dignuti glas, a vi kao da živite u nekom svom svijetu, daleko od realnosti… 

Ne znam za kolegice, no istina je da su mene uglavnom najviše inspirirali događaji iz nekoga moga unutarnjeg svijeta. Stvari oko nas nisu baš poetične, pa me i ne inspiriraju na poeziju. No to ne znači da ih ne vidim ili da nemam o njima što za reći: jednostavno, pjesme mi nisu kanal za tu vrstu komunikacije, ali ću bunt rado izraziti na druge načine, pa i javno.

Udružili smo snage 

Napravili ste izuzetno veliku stvar za scenu kompilacijom “Bistro na rubu šume” (prvi i drugi dio), koju ste dali na besplatan daunlod: iako se na prvom djelu osjeća koncept kantautora, na drugom ste otkrili niz nepravedno zapostavljenih izvođača koji itekako zaslužuju svoje mjesto. Koja vam je pritom bila primarna ideja?

Primarna je ideja bila udružiti snage. Većina trenutačno aktivnih izvođača se poznaje, makar virtualno, a mnogi od nas zaista vole i cijene rad drugih kolega. Osobno sam veliki fan mnogih bendova i izvođača, mnoge sam i upoznala tako što sam im došla na nastupe. Kao što smo i napisali na veb-stranici “Bistroa”, smatramo da postoji vrelo kvalitetne autorske muzike na ovim prostorima i htjeli smo to što više razglasiti. Činilo se dobrom idejom napraviti seriju kompilacija, jer smo računali da će svaki zastupljeni izvođač – u nastojanju da promovira sebe, ali i iz kolegijalne solidarnosti i uvjerenja da je riječ o dobroj glazbi – promovirati i sve ostale predstavljene izvođače. Inače, “Bistro” nije samo kompilacija, nego i naziv za cijelu tu neformalnu zajednicu autora i glazbenika međusobno čvršće ili labavije povezanih, u kojoj rado jedni drugima pomažemo, gostujemo, razmjenjujemo ideje i sve ostalo što uz to ide. Moram tu spomenuti još nekoliko detalja. Prvo, kompilacija nipošto nije samo moje djelo, iako sam pokretač cijele stvari – bez doprinosa ostalih, projekt ne bi ličio ni na što. Drugo, čak i u svom punom obimu, a to će biti četiri izdanja, svako s po deset izvođača, kompilacija neće uspjeti predstaviti sve što vrijedi poslušati; ako i ubacimo neplanirano, peto izdanje, nećemo uspjeti sve pokriti. Šteta…

Zašto za sve te izvođače nema mjesta u svakodnevnom programu domaćih radiostanica i medijima općenito?

Kultura kod nas trenutačno ne kotira sjajno, ne vjerujem da književnici, likovni ili dramski umjetnici prolaze išta bolje od glazbenika. Da ne širimo priču, mislim da, što se glazbe tiče, nedostaje osnovne logistike – promotora koji bi stajali iza bendova, veći broj specijaliziranih glazbenih radijskih ili TV-emisija, cijela ta mašinerija koja bi pomogla mladom glazbeniku da se pokaže; ovako sve ovisi o tome koliko je netko sam spreman i sposoban gurati svoj rad. To je problem, jer nemaju svi glazbenici i organizatorske i promotorske sposobnosti, niti bi ih trebali imati. Možda bi više radijskih urednika puštalo takvu glazbu da iza glazbenika stoje neki ljudi, kuće ili agencije koje bi im slale promotivne materijale, koje bi investirale u snimanje spota i slično. Ali toga nema, vjerojatno stoga što u tome nema dosta novca. Mislim da je to ono što nam fali.