Autisti na vlasti

Bilo je dirljivo naivno kada su neke novine početkom jeseni provele anketu je li se nešto promijenilo nabolje poslije prva tri mjeseca članstva Hrvatske u Evropskoj uniji. Ništa se, naravno, nije promijenilo, a kako sada stvari stoje, neće se promijeniti ni u duljem razdoblju, recimo od tri godine, da dalje ne nagađamo. Sasvim bi drukčije bilo da je postavljeno pitanje kako se nova članica uklopila u EU, jer su se neki uklopili toliko dobro da je jedva moguće zamisliti bolje. Neven Mimica imenovan je za člana Evropske komisije s plaćom od dvadesetak hiljada eura, što je notorni bezobrazluk prema prosječnom građaninu ne samo Hrvatske nego i Evrope u cjelini, ali nije jedini. Još je veći što se ne zna kako se zapravo dolazi na taj položaj, a ono malo što se zna, najviše asocira na nekadašnja kooptiranja u partijske politbiroe. Nema tu petljanja s izbornom procedurom, niti se netko muči da sastavi suvislo obrazloženje, naprosto te “postave” i to je to.

Naravno, nije Mimica toliko važan da bi se od njega pravio presedan. Na isti način bira se manje-više cijeli politički vrh Evropske unije, a izuzetak je samo Evropski parlament, kod kojeg se jedini put i građane pripušta u izbornu arenu. To znači da je briselsko vodstvo EU-a neka vrsta samoreproducirajućeg birokratskog Behemota, koji nikome ne polaže račune osim samome sebi i naravno da je onda sebi jedino i važan. Vidjelo se to dobro, nažalost i predobro, prije nekoliko dana na samitu Evropske unije u Bruxellesu, koji se poklopio s viješću o prisluškivanju većeg broja svjetskih državnika, između ostalog i Angele Merkel i Francoisa Hollandea. Uh, kakvo je pomjeranje tektonskih ploča to izazvalo, sve ostalo tog je trenutka postalo nevažno! Naravno da špijuniranje evropskih čelnika predstavlja svinjariju prvog reda, ali još je veća svinjarija što su oni zbog toga bez razmišljanja gurnuli u drugi plan planiranu temu nezaposlenosti mladih (iako se neke zemlje, prvenstveno Španjolska, Grčka i Hrvatska, gotovo već urušavaju zbog toga). A tema imigranata čak je odgođena za neku drugu priliku, mada je morsko groblje pored Lampeduse upravo primilo nove stotine utopljenika iz Afrike.

Mimicu u centrali EU-a hvale da je vrijedan službenik koji prilježno stječe nova znanja, ali s obzirom na to od kakvih nadređenih ih prima, uskoro bi i on mogao postati autist koji brine samo za dno svojih leđa, a ne za potrošače koji su mu dodijeljeni. Ali ne zavaravajmo se. Ništa lošiju poduku dobio je i kod kuće, sudjelujući u najužim vrhovima hrvatske vlasti. Ona se, doduše, razlikuje od one u Bruxellesu po tome što ipak ima značajno veći izborni legitimitet, jer se u nas neposredno biraju parlament i predsjednik Republike, a samo se Vlada bira posredno, iz redova saborskih zastupnika. Ali u ostalom nema bitne razlike, što znači da je i ovdje prisutan onaj isti autistični pristup po kojem su vladajući sami sebi najvažnija tema. To se posljednjih mjeseci, a posljednjih tjedana naročito, vidi jasno da jasnije ne može, prostim nabrajanjem tema kojima su vlast i opozicija opsesivno okupirane i tema koje su zbog toga potonule malne kao nesretnici kod Lampeduse. Najprije da vidimo što je to potonulo.

Prije svega, kroz izmjene Zakona o radu koje se upravo pripremaju prema dnu tonu elementarna prava radnika. I to čak i ona koja su izborena u samom kapitalizmu prije više od jednog stoljeća, na prvom mjestu osmosatno radno vrijeme, odnosno “sveto trojstvo” radničkih prava (osam sati rada, osam odmora, osam sna). To je civilizacijski korak unatrag kojem je teško naći usporedbu, ali to bi otprilike bilo kao da se sada ponovno ukine opće pravo glasa ili da država odustane od budžetskog financiranja penzija, zdravstvene zaštite… Što je najgore, sve se to događa u malne zrakopraznom prostoru, mediji o tome izvještavaju ovlaš i neredovito, kao da se radi o prolaznom i nevažnom problemu kojim se ne treba iscrpnije baviti. A vlast i opozicija razlikuju se samo utoliko što SDP i partneri pokušavaju to provući u što je moguće većoj tišini, dok HDZ u što je moguće većoj tišini pušta da to prođe, mlako protestirajući samo preko blijedih kopija sindikalnih aktivista (Boris Kunst) koje je svojedobno privukao u svoje redove. Nije onda čudo da je dio poslodavaca unaprijed prihvatio duh novog radnog zakonodavstva, a najrevniji među njima je novi vlasnik Brodosplita Tomislav Debeljak. On je u splitski škver uveo takav sistem nadzora i kaznenih mjera, koje obavljaju što vojska privatnih zaštitara što on osobno, da se, po uzoru na “ratni komunizam”, već može govoriti i o nekoj vrsti “vojnog kapitalizma”. To bi bio kapitalizam koji je gotovo sasvim iscrpio svoje razvojne potencijale i sve manje ispunjava životne potrebe zaposlenih, ali zato silno unapređuje svoj obrambeni mehanizam koji organizira po uzoru na kasarnu.

Otpori tome također su minimalni i svode se na rijetke medijske ukore Debeljaku, koji sindikalne čelnike što su se stavili na čelo nezadovoljnih radnika naziva “teroristima”. I Vlada se pravi da problem ne postoji: premda ne ide tako daleko da baš podržava “antiterorističke” mjere u brodogradilištu, nije ih izrijekom ni osudila, što može značiti da je pred takvim metodama lijepa budućnost. U nju će se vlast i opozicija uklopiti tako što će se s vremenom sve više praviti ih se to ne tiče.

Pa dobro, čime se onda bave ti esdepeovsko-hadezeovski autisti, pitat će nedovoljno upućen netko. O, imaju oni itekakvog posla, gotovo da padaju s nogu od njega. U Saboru se upravo vodi pravi rovovski rat između glavne vladajuće i glavne opozicijske stranke oko ustavne definicije braka i ustavnog ukidanja zastare za politički motivirane zločine, iako nije jasno zašto bi išta od toga trebalo unijeti u Ustav. Ali jeste jasno zašto su te dvije stranke ušle u ovaj svjetonazorski rat. One su motivirane isključivo time da ojačaju svoje političke pozicije unutar pomodne agende ljudskih prava, kojih bez njih, navodno, ne bi bilo. Dok ih je za interese građana i radnika toliko malo briga da se ne ustručavaju ostaviti ni tako očigledne dokaze za to kao što je ovo novo radno zakonodavstvo, koje kao da je pisano po narudžbi podivljalog Debeljaka i njemu sličnih.

Eto, rekoh, nema razloga ni za kakav pesimizam u pogledu hrvatskog uklapanja u Evropsku uniju. Autisti u Bruxellesu imaju vjerne sljedbenike u istim takvim autistima u Zagrebu i s te strane nema baš nikakvih problema.