Bekim Sejranović: Baš volim otpadnike od sistema

Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, završio je srednju Pomorsku školu u Rijeci, a južnoslavenske književnosti magistrirao u Oslu. Preveo je desetak knjiga s norveškoga, 2002. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča, a potom romane “Nigdje, niotkuda”, “Ljepši kraj” i najnoviji “Sandale”.

Radnja “Sandala” prostire se od Norveške i Bosne do Indije i Australije: kako ste i u trećem romanu, unatoč kaosu u kojem živimo, uspjeli “uhvatiti ovo vrijeme i prostor”?

To treba pitati čitatelje ili kritičare. Samo sam pokušao opisati neki svoj “univerzum”, razbacan po zemaljskoj kugli i prikazan fragmentarno, kaotično, kako ga doživljavam. U njemu srećemo putnike, narkomane, vehabije, izbjeglice iz “normalnog” građanskog života, beskućnike, fatalne žene, djevojke koje bježe od patrijarhalnog društva, ostarjele dame s dušama djevojčica, pse lutalice, dječake koji čine smrtne grijehe, mačo-luzere… Ima tu i ljubavi i mržnje, nostalgije i autodestruktivnosti, euforije i depresije… Pokušavam pisati o svemu, što je megalomanski pothvat osuđen na promašaj već u startu. Ali, u suštini, svako djelo je promašaj, pa zato i pokušavaš napisati novu knjigu.

Prilagođavam se situaciji

Gdje vam je dom? Izdavač navodi Oslo i Hvar, ali tu su i Rijeka, Zagreb, Brčko, Tuzla, Beograd, Sarajevo… Majka vam živi u Belgiji, otac u Australiji, prijatelji posvuda po svijetu… Koliko je moguće biti svoj na svim tim mjestima?

Što znači biti svoj? Svi imamo nekoliko identiteta, ne mislim samo na taj ofucani nacionalni identitet, nego na to tko sam uopće – pisac ili beskućnik, otac dvoje djece ili narkoman, dobar ili loš čovjek? Pomalo sam poput kameleona, da ne kažem štakora. Prilagođavam se situaciji, nekada se i ne prilagođavam, ovisno o tome kakve sam volje ili kakva je situacija. Mijenjam mjesta boravka, jezike, dijalekte, načine života, poroke, žene, čak i djecu i kućne ljubimce. Već po potrebi i prilici.

Ima li u svemu tome i ironije sudbine? Da nije bilo rata, biste li postali pisac?

Pisao sam i prije odlaska u Norvešku. Studirao sam hrvatski i književnost u Rijeci, radio kao novinar u “Novom listu”… U svakom slučaju, bez rata ne bi bilo nekih poglavlja u mojim romanima. Ali da nije bilo Drugoga svjetskog rata, moj djed ne bi upoznao moju baku, pa što bih onda stavio na naslovnicu romana “Nigdje, niotkuda”? Čista kvantna fizika!

Opsesija vam je otuđenost u suvremenom svijetu?

Ljudi su jedni drugima stranci, kao što reče Jim Morrison: otuđeni smo i od prirode, sve je manje solidarnosti, zarobljeni smo u sustavima moći, bogati gaze, da ne kažem guze siromašne, živimo u formatiranim, totalitarnim sustavima i čim malo ispadneš iz njih, budeš etiketiran kao luzer, otpadnik, sumnjiv tip ili laka cura. E, ja baš takve likove volim, te koji su na prvi pogled “stranci”, a na drugi mnogo veći ljudi od ovih “normalnih”, umreženih u sistem.

Stvoreni smo za nomade

Pomirili ste se dakle s nomadskim načinom života?

Ako sam na nešto ponosan, to je moj nomadski način života. Nije to tako romantično i ugodno kao u knjigama, ali čovjek je ipak slobodniji nego kada živi tim nekim “civilnim”, građanskim životom. Ljudi su prvo bili nomadi, tek smo unazad nekih petnaestak tisuća godina vezani uz zemlju. Istina, bilo je tu i mnogih civilizacija, ali i one imaju lošu stranu. Recimo, za piramide u Egiptu umirali su milijuni robova… Zašto, za faraona ili da bismo im se danas divili i fotografirali se ispred njih? Nomad sam postao s dvije godine, kada su se starci razveli, pa sam živio kod djeda i bake, onda u internatu u Bakru, kao podstanar u Rijeci, azilant u Kristiansandu, podstanar u Oslu, pa natrag na Balkan. Nekada sam imao izbora, nekada nisam; kao i svi, uostalom.

Na putovanju otkrivate nove predjele, kulture, ljude, ali i same sebe, bez ambalaže koju nameće društvo. Na putovanju možeš biti tko god hoćeš. To je piscu bitno. Popneš se na Sljeme i Zagreb izgleda drugačije nego na Jelačić placu. Tako i Norveška izgleda drugačije iz Bosne i obratno. Ljudi su stvoreni da budu nomadi, bar ja tako mislim. A onda je neki pametnjaković ogradio i prisvojio komad zemlje. I onda mi to zovemo civilizacijom, poviješću, umjetnošću…

Roman “Nigdje, niotkuda” prevodi se na norveški, njemački, talijanski, makedonski… Koliko ste u Norveškoj poznati kao pisac?

Prevedena su prva dva romana, dobili su dobre kritike, dao sam nekoliko intervjua, bio na par festivala, ali nisam ni blizu toga da budem “popularan” kao ovdje: Norvežani uglavnom čitaju norveške pisce. Morat ću napisati knjigu na norveškom. Ali znam da to neće biti to. Ipak se najbolje piše na materinjem jeziku.

Koliko su knjige, kao i vaše, samo autobiografije pisaca? I jeste li doista miljenik žena?

Sve je autobiografija. I fikcija je autobiografija, i to ona najintimnija. Mislite da Tolkienove knjige nisu autobiografske? Čovjek je napisao svoju fantaziju, stvorio čitav svoj svijet i pisao o njemu. Vi i ja možemo doživjeti istu stvar, ali ćemo je drugačije opisati. Dakle, nema razlike između fikcije i autobiografske proze. Ili je sve fikcija ili je sve autobiografija, kako hoćete. Često kažem da svoj život koristim kao što kipar koristi kamen, kao sirovinu, i onda ga literarno oblikujem. Nije to ništa novo, tako je od samih početaka umjetnosti. Špiljski ljudi su crtali sebe kako love jelene. To je prva umjetnost, autobiografska ali i fikcija, jer je na špiljskom zidu umjetnik možda nešto preuveličao ili nešto umanjio. A kada je o ženama riječ, one samo više čitaju knjige. Ima li itko u književnosti da je miljenik muškaraca? Mnogi od mojih likova, pogotovo ženskih, imaju moje karakteristike: najviše volim Almu iz “Ljepšeg kraja” koja se sama izbori za sebe, jaka je, samostalna, lukava, tvrdoglava, ali dobra.

Kako ocjenjujete književnost na području regije?

Na Balkanu ima i dobre i loše literature, kao i svagdje. Problem su kronično niski honorari pisaca, koji tako nemaju prilike kontinuirano stvarati, sazrijeti do svojih najboljih djela. Ovako, svako malo zablista neki mladi pisac, napiše knjigu ili dvije i onda nestane. Mora raditi nešto drugo ne bi li preživio, a pisanje mu nakraju bude samo hobi.