Daljinski navođena ekonomija

Guverner HNB-a Boris Vujčić upustio se posljednjih tjedana u sve intenzivnije kritiziranje vladine ekonomske politike i zagovaranje određenih promjena koje su, drži on, neminovne s obzirom na krizu što nas potresa. Spominjao je tako nužnost opsežnih, “hitnih reformi”, štoviše, “strukturnih”, kao i “rezanje državne potrošnje”, i to “drastično”. Ključni pojam vezan uz budžetske rezove, a kojem se guverner u svojim istupima rado vraćao, jest “fiskalna konsolidacija”. Razloga za brigu od koje polaze takve sugestije, svakako ima podosta. “Zadužili smo se za jedan cijeli bruto domaći proizvod”, napominje Vujčić, “a činjenica da možemo štampati novce neće pomoći otplaćivanju”. Što će nam pomoći, dakle, ako navodno ne možemo sami sebi, a i opiremo se rezovima?

“Fiskalna konsolidacija sada se više ne može odgađati”, glasi najdramatičnija najava iz guvernerova kruga, koja se prenosi u medijima, “a pomoći će nam procedura prekomjernog deficita (EDP) u koju Hrvatska uskoro ulazi”. Posvetimo se ovdje malo tome zaključku i toj pomoći: EDP (Excessive Deficit Procedure) je novije i veoma diskutabilno sredstvo Europske unije za fiskalno, budžetsko discipliniranje relativno nestabilnih ekonomija, a takve su, potencijalno, gotovo sve unutar EU. Taj mehanizam podrazumijeva drastično ograničavanje monetarnog i fiskalnog suvereniteta zemalja čiji deficit premaši tri posto BDP-a, a javni dug 60 posto. Drugim riječima, pomoći će nam smanjivanje ekonomsko-političkih ovlasti, njihovo izmještanje u Bruxelles. Štedni rezovi koje si nismo htjeli nametnuti sami, zadesit će nas kao neka vrsta objektivnog, višeg suda čija se motivacija ne propituje, ali koji općenito pročišćuje i krijepi dušu.

Centralna banka, inače, ustanova je koja zauzima naročitu poziciju među našim državnim centrima moći, toliko naročitu da ozbiljnu kritiku u obrnutom smjeru nismo registrirali već poduži niz godina. Nitko se ni danas, iz vlade ili oko nje – to uključuje i Sabor – nije osvrnuo na cinično zazivanje briselske batine, na pozdrav suspendiranju ekonomskog suvereniteta RH, na traženje izmjena radnog zakonodavstva i privatizacije zdravstva. Ali, dovođenja pod sumnju monetarne politike HNB-a nije bilo niti u prošlom desetljeću, ako ćemo pravo. Kako da se vlada sad upusti u to, i zašto bi tek sad? Nefleksibilna monetarna politika u Hrvatskoj predstavlja, takoreći oduvijek, neku vrstu bogomdane ekonomsko-političke datosti, iz koje se tek izvode daljnje, realne okolnosti. A trebalo bi biti obrnuto, da se ona prilagođava potonjoj situaciji, odnosno našim željama i projekcijama iste. Domaći proizvođači te izvoznici stoga su se punih desetljeće i pol jalovo žalili, onome tko ih je uopće želio čuti, na čvrsti tečaj kune, vezane uz euro, kojim se pogoduje financijskom sektoru i trgovcima-uvoznicima. Izravno nauštrb proizvodnje.

Takva izdvojena pozicija realizirana je uza snažno ideološko zaleđe: nekritički odnosi koji omogućuju poimanje nametnute monetarne politike zdravo za gotovo, uspostavljeni su ovdje prvo spram liberalne Svjetske banke, krajem devedesetih. Dalje je sve išlo glatko, pod neformalnom paskom MMF-a i EU-a. Stoga Boris Vujčić može slobodno govoriti da nemamo izlaza doli fiskalno-političkog, danas “kada je monetarna politika ograničena visokim stupnjem eurizacije”. Baš kao da nam je takva monetarna politika pala s neba. A malo je šta opasnije od tumačenja ideoloških momenata kao prirodnih, organskih.

“Guverner provodi politiku kontinuiteta u odnosu na svog prethodnika, što znači nastavak akomodirajuće monetarne politike, neutralne na gospodarske tokove”, rekao nam je za ovu priliku prof. dr. Drago Jakovčević, pročelnik Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. “S takvom politikom, novac je preskup za domaće investitore, banke se ponašaju prociklično i ne odobravaju kredite gospodarstvu. Građani, pak, prisiljeni su na razduživanje, što zbog straha, što već pod ovrhama. Rigidni tečaj, a to je najveća slabost ovakve monetarne politike, pritom nastavlja ugrožavati opstojnost preostalih malobrojnih proizvođača.”

Jakovčević smatra da bi rješenja za poticanje gospodarskog rasta i smanjenje nezaposlenosti trebalo najprije pronaći upravo unutar monetarnog sustava. Umjesto toga, kritika se prebacuje na domenu fiskalne politike, odnosno područje vladina djelovanja. “A tamo, bojim se, iscrpljene su mogućnosti za smanjenje proračunskog rashoda bez ugrožavanja bazične društvene stabilnosti”, kaže Drago Jakovčević. Ali, zašto bi nas guverner usmjeravao prema totalnoj propasti?

Ni drugog našeg sugovornika, prof. dr. Dragoljuba Stojanova s Ekonomskog fakulteta u Rijeci, to ne iznenađuje. Vujčićeve stavove on vidi dosljednima i racionalnim u kontekstu prevladavajuće, odnosno vladajuće struje svjetske ekonomske misli, a po kojoj centralna banka treba biti neutralna institucija: “Naravno, uz takav stav neoliberala može se postaviti pitanje u odnosu na koga ili što bi ona trebala biti neutralna? U odnosu na Vladu RH i njezine ekonomske mjere? U odnosu na temu nezaposlenosti u zemlji?” Stojanov podsjeća da se pod tvrdokornim pitanjem strukturnih reformi redovito misli na rezanje javnog sektora, dok već preko jedno desetljeće nitko ne spominje ni samu mogućnost obuhvatnijeg restrukturiranja gospodarstva, kao ni BDP-a te odnosa usluga i industrijske produkcije u njegovu stvaranju.

“Hrvatska je, kao što svi znamo, već neko vrijeme deindustrijalizirana zemlja”, nastavlja Stojanov. “Tomu je, bez dvojbe, doprinijela ‘neutralna’ politika HNB-a, s precijenjenim tečajem kune, kao i vanjsko-trgovinska nekritički izvedena liberalizacija, a svakako i šok-terapijski izvedena privatizacija. To je vođeno mainstream neoliberalnom ekonomskom politikom, koja je hit u svijetu već preko 20 godina, a ona vodi k redukciji javnog sektora.”

Zašto je tako? Na to pitanje ovaj sarajevsko-riječki ekonomist podrobnije je odgovorio u lani mu objavljenoj knjizi “Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti”, gdje se među ostalim iznosi kako je cijeli svijet u tranziciji, zapravo labirintu tranzicije od tzv. teritorijalne (nacionalne) države k tržišnoj (virtualnoj). Svijet se globalizira kroz privatizaciju resursa od strane megakorporacija i banaka. “Zemlja koja, poput Hrvatske, računa na prosperitet oslanjajući se na strane direktne investicije i strani kapital, i tome prilagođava ekonomsku politiku, de facto postaje kolonija, gubi atribute suverenosti”, rekao nam je Dragoljub Stojanov. Čuli smo potom i da ekonomska misao, barem u dominantnim tokovima, nažalost, nije ni na tragu razrješenja nemogućeg trokuta globalizacija-politički suverenitet-ekonomski suverenitet. I što se zemlja više globalizira, a manje je razvijena, tim više postaje kolonija krupnog kapitala. Ali, da se vratimo na užu temu – ulogu centralne banke, kao njezinu tobožnju neutralnost.

“Da je ona u Hrvatskoj bila neutralna”, odgovara dalje Stojanov, “ne bi pogodovala uvoznicima i trgovini.” Pojašnjava da je sama ideja podizanja konkurentnosti reduciranjem troškova deflacionim putem – internom devalvacijom – veoma rizična. Jer, lako se može dogoditi da izvoz robe bude cjenovno konkurentan, a da se čitava ekonomija nađe u zoni stagnacije ili deflacije. “Znate, sve to podsjeća na ponos našeg TV komentatora, ali i običnog građanina, time što Luka Modrić igra za Real. Problem je ‘samo’ u činjenici, međutim, što igra za Real, a ne za Dinamo. Upravo stoga Liga prvaka ostaje Dinamu pusti san, kao što je svakoj manje razvijenoj zemlji kroz povijest ostao tek pusti san to da će stići i prestići razvijene ako prihvati ekonomski liberalizam. Znajući to, gledajući iz tog kuta, može nam postati jasnije tko je teorijski formulirao tezu o neutralnosti centralne banke i zbog čega.”

S ovom poredbom našeg sugovornika možemo i zaključiti predmet. Do novog kruga forsiranog urušavanja domaće ekonomske politike i općenito ekonomije, gdje se prilike očito prilagođavaju motivima izvan javnog, narodnog interesa. A ubuduće doslovno upravljanim izvana, konačno.

Štetnost “međunarodne pomoći”

U svom radu “Fiskalna politika europskih tranzicijskih zemalja u uvjetima recesije”, doc. dr. Saša Drezgić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci nalazi da je fiskalna konsolidacija u europskim tranzicijskim zemljama većinom nužna, no fiskalne bi poticaje utoliko svakako morala pratiti i ekspanzivna monetarna politika. Obrnuto, dakle, od tokova koji su na snazi u Hrvatskoj, pa i šire. “U situaciji restriktivne fiskalne politike”, piše Drezgić, “država djeluje prorecesijski te je stoga antirecesijsko djelovanje gotovo u potpunosti u okvirima monetarne politike.” Rad zaključuje mišljenjem kako djelovanje međunarodnih organizacija u okviru potpore ekonomskom oporavku zemalja srednje i istočne Europe, ne nudi temelje za osiguranje ekonomskog rasta. Jer, one su orijentirane prvenstveno na osiguranje fiskalne ravnoteže, te su programi koji prate financijsku pomoć u velikoj mjeri prorecesijski. “Stoga se postavlja pitanje opravdanosti prihvaćanja međunarodne pomoći od strane nacionalnih ekonomija, budući da se dodatno sužava prostor djelovanja na ekonomske tokove.”

Drugi rad ovog stručnjaka za fiskalnu politiku, naslovljen “Fiskalna konsolidacija u vrijeme ekonomske krize”, pokazuje da se na temelju provedene teorijske i empirijske analize može utvrditi kako su učinci fiskalne konsolidacije u vrijeme ekonomske krize određeni brojnim činiteljima koji su specifični za svaku pojedinu ekonomiju. Nema definitivnih ni generalnih odgovora o učincima fiskalne konsolidacije, već je moguće govoriti jedino o zasebnim slučajevima, a to spomenute međunarodne organizacije očito zanemaruju. “Recentna istraživanja ipak ukazuju da fiskalna konsolidacija ima negativne učinke po ekonomski rast”, sumira dostupna iskustva Saša Drezgić, da bi se koncentrirao na primjer Hrvatske: “Nažalost, specifična ekonomska struktura nije povoljna za fiskalnu konsolidaciju te usporedno ostvarenje potrebnih viših stopa ekonomskog rasta.”

Ukratko, poručuje se da za konsolidaciju zacijelo ima određenih razloga, ali je u većini slučajeva – pa i hrvatskom – izvjesno kako će ona biti izvedena tako da će se njome na koncu prouzročiti šteta, a ne opća korist.