Diplomatski tulum

Prošlog tjedna započeto zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda okarakterizirano je kao potencijalno povijesni susret svjetskih državnika, jer su svi oni iskazali uvjerenje da bi se neki od globalnih problema mogli riješiti upravo u UN-u, instituciji koja se posljednjih godina doživljava kao jalovi, zastarjeli i skupi mastodont.

Za početak, američki predsjednik Barack Obama na toj je sjednici izgovorio stavove kakvi su do prije nekoliko tjedana bili nezamislivi, jer je u to vrijeme međunarodnu javnost nastojao uvjeriti u opravdanost vojne intervencije u Siriji: “SAD je teško zaradio poniznost u smislu naše sposobnosti da određujemo tijek događaja u drugim zemljama. Ideja o američkoj imperiji možda je korisna propaganda, ali ona ne proizlazi ni iz trenutne američke politike, ni iz javnog mnijenja.” Što se tiče Sirije, Obama je rekao da je on “uvijek preferirao diplomatsko rješenje”, a u vezi iranskog nuklearnog programa da “treba postići rješenje koje poštuje prava iranskog naroda i istovremeno može svijet uvjeriti da je taj program miroljubiv”. Rekao je i da će nastavak mirovnih pregovora Izraela i Palestine biti prioritet njegovog drugog mandata.

Zbog ovih riječi neki su mediji zaključili da bi Obama, ukoliko se navedeni problemi barem djelomično riješe bez upotrebe sile, konačno mogao zaraditi Nobelovu nagradu za mir koju je dobio 2009. godine, ali i da će, ukoliko mirotvorni put ne da rezultate, na kocki biti ne samo njegova reputacija državnika, već i kredibilitet i dominantna pozicija Amerike, koju je ta zemlja stekla upravo upotrebom nasilja.

No koliko će to biti teško pokazalo se na primjeru Sirije isti dan kada je Vijeće sigurnosti UN-a prošlog tjedna usvojilo rezoluciju o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Tada je, naime, svečanost rijetke prilike da se Amerika, Rusija i Kina oko nečeg slože zasjenila objava dijelova sirijske opozicije o neprihvaćanju Nacionalne koalicije sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga kao legitimnog političkog predstavnika. Državnici se, međutim, na tu objavu nisu javno osvrtali, vjerojatno kako bi barem malo produžili dojam da će njihove odluke imati efekta i spriječiti da se ponovi napad kemijskim oružjem koji se u blizini Damaska dogodio u kolovozu i u kojemu je ubijeno oko 1.400 civila.

Taj je događaj bio prekretnica u odnosu međunarodne zajednice prema sirijskom građanskom ratu, jer je nakon njega Amerika bila odlučila pokrenuti vojnu intervenciju. No ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u zadnji je čas predložio da se umjesto toga od Sirije zatraži da preda kemijsko oružje. Nakon toga, uslijedili su pregovori o prvoj jednoglasno usvojenoj obavezujućoj rezoluciji o Siriji, a ona bi trebala rezultirati serijom inspekcija koje će Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) tamo provesti s ciljem da se do sredine 2014. godine sirijsko kemijsko oružje u potpunosti uništi. U rezoluciji piše da Sirija “neće koristiti, razvijati, proizvoditi ni na drugi način dobavljati i stvarati zalihe kemijskog oružja”, koje se navodno sastoje od oko tisuću tona bojnih otrova VX, sarin i iperit. Sirijski predsjednik Bašar al-Asad na ove je uvjete pristao, a OPCW bi se s prvim izvještajem trebao oglasiti krajem listopada, a zatim jednom mjesečno. U rezoluciji se izražava i namjera da se nastavi s mirovnim pregovorima kako bi se iznašlo političko rješenje za zaustavljanje sirijskog građanskog rata, koji je u dvije i po godine odnio sto tisuća žrtava.

Iako na prvi pogled konkretna, rezolucija je ipak nedorečena. U njoj se primjerice ne navode detalji političke tranzicije u Siriji, koja bi trebala podrazumijevati i odstupanje Asada s vlasti. Zbog toga je Sirijska opozicijska koalicija, koju zapadne zemlje promoviraju kao umjerenu opoziciju uoči mirovne konferencije, poručila da ona “ne vjeruje da će uklanjanje kemijskog oružja zaustaviti patnje sirijskog naroda”. Što se pak tiče dijela rezolucije koji se odnosi na eliminaciju kemijskog oružja, on ne sadrži nikakve automatske sankcije u slučaju nepodvrgavanja sirijskog režima. Dapače, takva je odredba iz teksta izbačena na inzistiranje Rusije, pa je umjesto nje napisano da se Vijeće sigurnosti u tom slučaju može pozvati na Poglavlje VII Povelje UN-a, koje dozvoljava upotrebu vojne sile, ali samo nakon nove runde pregovora. Ruski ministar Lavrov dao je naslutiti kakvi bi ti pregovori mogli biti kada je rekao da će Sirija biti kažnjena “samo u slučaju da je kršenje rezolucije dovoljno ozbiljno da zaslužuje kaznu” i ako se “dokaže sto posto”. U rezoluciju, također na inzistiranje Rusije, nije uvršten ni prijedlog da se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu pokrene progon počinitelja napada kemijskim oružjem.

Istovremeno, u Siriji je 11 oružanih skupina objavilo da više “ne priznaju Nacionalnu koaliciju i njezinu prijelaznu vladu koju vodi Ahmed Tomeh“. Nacionalna koalicija formirana je u studenome prošle godine i kao legitimnog predstavnika sirijskih pobunjenika priznaje je više od sto država, a njezin predsjednik Tomeh izabran je sredinom rujna da formira upravu u područjima pod kontrolom opozicije. Odmetnute skupine pozvale su i “sve vojne i civilne snage da se ujedine u jasnom islamističkom okviru temeljenom na šerijatu, koji će biti jedini izvor prava”, što je posebno zabrinjavajuće jer ukazuje na radikalizaciju nekih skupina koje su donedavno smatrane umjerenima. Takve su i tri skupine koje su činile okosnicu Nacionalne koalicije, zbog čega je, tvrde neki analitičari, umjerena islamistička koalicija de facto prestala postojati kao ujedinjena organizacijska struktura.

Prošli tjedan bio je za UN poseban i zato što je na sjednici Opće skupštine govorio novi iranski predsjednik Hasan Rohani, umjerenjak izabran u lipnju ove godine. Rohanijev govor i sve ostalo što se u kontekstu njegovog boravka u New Yorku događalo mediji su nazivali “diplomatskim teatrom” i “ofenzivom šarma” jer se posjet, osim govora koji je nagovijestio novu fazu u iranskim odnosima sa SAD-om, sastojao i od brojnih medijskih nastupa i privatnih sastanaka s diplomatima, iranskom dijasporom i američkim biznismenima. Mediji su analizirali “kontradikcije” njegove ličnosti, poput činjenice da se oblači kao tipični iranski klerik, ali nosi moderne cipele, voli da ga se oslovljava s “doktore” jer je doktorirao pravo, služi se Twitterom i s dužnosnicima razgovara bez savjetnika.

Za razliku od bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, koji je u UN-u redovno napadao Izrael, negirao postojanje Holokausta i Ameriku optuživao da je sama izvršila napad 11. rujna, Rohani je rekao da “Iran ne predstavlja apsolutno nikakvu prijetnju svijetu i regiji” i da “nitko ne bi trebao posjedovati nuklearno oružje jer ne postoje prave ruke u kojima bi to krivo oružje trebalo biti”. “Naš je nacionalni interes da uklonimo sve sumnje oko nuklearnog programa”, rekao je Rohani, zbog čega je Teheran spreman “za razgovore koji će imati vremenski okvir i biti orijentirani na rezultate, kako bi se izgradilo međusobno povjerenje i uklonile sumnje”. Rekao je i da su sankcije koje su zapadne zemlje Iranu nametnule “nasilne” jer od njih pate samo obični građani, te naglasio da “nezakonite i nedjelotvorne prijetnje silom dovode samo do pogoršanja nasilja i krize”. Pohvalivši atmosferu sastanaka, koja je “potpuno drugačija nego ranije”, Rohani je najavio da bi sporazum oko iranskog nuklearnog programa mogao biti definiran već za tri do šest mjeseci.

Zavidnu medijsku pozornost dobio je i prvi telefonski razgovor iranskog i američkog predsjednika nakon 1979. godine, kada je u Islamskoj revoluciji svrgnut šah Reza Pahlavi i kada se dogodila 444 dana duga talačka kriza u američkoj ambasadi u Teheranu. Američka se strana, doduše, nadala susretu udvoje, ručku i rukovanju, no to se nije dogodilo. Umjesto toga ponuđen je telefonski razgovor, uz prijepore o tome tko ga je prvi predložio, vjeruje se zato da iranski predsjednik ne bi ostavio dojam da je spreman na prevelike ustupke i zato jer nije htio riskirati s reakcijom tvrdolinijaša kod kuće.

No Rohanijev vrsni nastup nipošto ne znači da će se Iran u pregovorima koji su zakazani za 15. listopada odreći svog nuklearnog programa. To je, uostalom, više puta u New Yorku otvoreno rekao, naglasivši da Iran na njega “ima pravo”. Štoviše, analitičari naglašavaju da Rohani, unatoč mandatu koji je dobio od iranskih građana upravo na platformi prekidanja iranske izolacije, nema stvarnu političku moć jer o svemu odlučuje ajatolah Ali Hamenei. Budući da iranska politika već desetljećima uključuje neprijateljstvo prema Americi, a pokušaji bivših reformističkih predsjednika da taj ciklus prekinu neslavno su propali pod pritiskom klerikalne elite, postavlja se pitanje koliko značajnim treba smatrati Rohanijev nastup. Čak i oni koje je Rohani šarmirao napominju da iranski predsjednik nije ponudio ništa konkretno, ali i da to nije napravila ni druga strana.

Kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja Iran vjeruje da ima pravo razvijati nuklearnu tehnologiju u mirnodopske svrhe, što mu načelno nitko ne može zamjeriti. No problem je što Iran, za razliku od većine drugih zemalja koje nuklearno gorivo kupuju, želi sam obogaćivati uran i proizvoditi plutonij, pri čemu je razinu obogaćenosti urana dostatnu za nuklearno oružje navodno već dosegnuo. Problem su bile i loša suradnja s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju i konstantne prijetnje njegovog prethodnika Izraelu, sve ono što Rohani sada nastoji promijeniti.

No da to neće ići glatko demonstrirao je omanji skandal na američkoj medijskoj sceni, nakon što je Rohani televiziji CNN dao intervju u kojemu je Holokaust nazvao zločinom “za svaku osudu”. Nakon intervjua, konzervativni dnevnik “Wall Street Journal” (WSJ) napisao je da je CNN-ov prijevod netočan jer da iranski predsjednik ne samo da nije osudio nacističke zločine, već ih je relativizirao rekavši da su oni “dužnost povjesničara i istraživača”. CNN se branio da je prevoditeljicu angažirala iranska vlada, no stvar se dodatno zakomplicirala kada je iranska agencija Fars potvrdila prijevod WSJ-a. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu sve je prokomentirao izjavom da “ne treba biti povjesničar da bi se priznalo postojanje Holokausta, već samo ljudsko biće”, te najavio da će on ovog tjedna u UN-u reći “pravu istinu o iranskoj slatkorječivosti i osmijesima” i da ga nije “briga što će upropastiti tulum”.

Netanyahu će, pretpostavlja se, suprotno američkim i iranskim težnjama zatražiti pooštrenje iranskih ekonomskih sankcija i ponoviti svoju optužbu o Rohanijevom “licemjerju”. Jedini bi mu problem mogao biti poziv koji mu je s govornice UN-a uputio sam Rohani, onaj da Izrael konačno objavi svijetu detalje o vlastitom nuklearnom naoružanju.