G. M. Tamás: U Vukovaru treba hrabrosti da se zaboravi

Povodom događaja u Vukovaru razgovarali smo s G. M. Tamásom, filozofom, političkim aktivistom i publicistom iz Budimpešte. I sam rođen i formiran u manjinskoj situaciji, u mađarskoj zajednici u Transilvaniji u Rumunjskoj, Tamás s puno znanja i iskustva govori o mogućim posljedicama veteranskih akcija u manjinskom miljeu. Inače, aktivistička, znanstvena i politička karijera G. M. Tamása vrlo je zanimljiva: počeo je kao disident, nastavio kao liberal, a danas je jedan od glavnih evropskih marksista.

U nas su veteranske udruge iznimno politički aktivne, pogotovo na desnici. Kakvu to specifičnost daje ovdašnjim pokretima desnog populizma?

Organizacije ratnih veterana igrale su nakon Prvog svjetskog rata odlučujuću ulogu u Srednjoj i Južnoj Evropi. U Njemačkoj je praktički svaka politička partija imala svoje vlastito udruženje bivših boraca – nacionalni konzervativci imali su Stahlhelm (Šljem), socijalni demokrati Reichsbanner Schwarz-Rot-Gold (po bojama nove zastave), komunisti organizaciju zvanu Roter Frontkämpfer-Bund (Savez crvenih veterana) ili skraćeno Rotfront, te naposljetku nacisti koju su imali paramilitarnu organizaciju poznatu pod imenom SA (Sturmabteilung). Postojanje naoružanih udruga uvijek je znak sloma regularne moći države. Međutim, postoje dva tipa takvog sloma: jedan je revolucionarni, riječ je o anarhičnoj disoluciji dotad prevladavajućeg poretka koja stremi oslobođenju, dok drugi tip predstavlja raspršivanje dotad jedinstveno postojeće moći, njezinu fragmentaciju među brojnim različitim nosiocima koji nisu ništa drugo doli dijelovi stare strukture društvene i državne moći. Takav scenarij može završiti građanskim ratom, posljedica čega je obično diktatura. Ovakve situacije poznate su u Evropi još od propasti Rimske Republike kojoj su glave došli također naoružani ratni veterani – kao i mnogim drugim državama nakon toga. U svakom slučaju, kad državni monopol nad prisilom nestane, vladavina zakona prestaje važiti, nakon čega se svi društveni sukobi počinju rješavaju nasilno. Hrvatska država – uostalom, kao i sve ostale države bivše Jugoslavije – mora raspustiti grupacije koje imaju toliku moć, ako želi (odnosno ako žele) preživjeti. Navodna ideologija kojoj su takve antikonstitucionalne grupe naklonjene, zapravo u ovoj konstelaciji odnosa nema neke velike važnosti.

Etnicizam, a ne nacionalizam

Koji je glavni razlog slabosti ovdašnjih socijaldemokracija i sličnih partija kad se suoče s problemom nacionalizma?

Razlog je jednostavan: većina tih vlada uopće nije socijaldemokratska (uostalom, to uglavnom važi i za njihove zapadne parnjake). Te su vlade pod dominacijom neoliberalnih snaga, u potpunosti su pro-EU orijentirane na način da podržavaju i provode radikalne tržišne reforme, sindikate drže na velikoj distanci, vjerni su NATO saveznici, a povremeno se, u demagoške svrhe, služe lijevo-nostalgičnom retorikom. Od desnih stranaka koje se zalažu za državno-nacionalni kapitalizam razlikuje ih to što se ponekad maskiraju u baštinike “stare ljevice” na način da zagovaraju njihov tip dirižističke intervencije u ekonomiji, kao i kroz ponavljanje njihovih ispraznih fraza u obraćanju narodu. Budući da je kriza – pogrešno – viđena isključivo kao rezultat neoliberalnih politika, neoliberalne su stranke, bez obzira na boje, nepopularne. Trebali bismo znati da je kriza strukturne naravi i da kao takva vrlo malo ima veze s politikom pojedine vlade, iako u svemu tome neoliberalizam, dakako, ne pomaže. Ali, bogme, ni okašnjeli kejnzijanizam. Međutim, da odgovorim na pitanje: pravi izazivač tim vladama nije nacionalizam (u smislu nadetničkog jugoslavenstva ili čehoslovakizma), nego etnicizam. Takav etnicizam za cilj nema asimilaciju onog “stranog” – njegovo uključivanje na način na koji se to radilo krajem 19. i početkom 20. stoljeća – nego ono “strano” jednostavno izbacuje, isključuje. Svuda su u Evropi desne stranke i antiimigrantske snage u porastu. Prema ispitivanjima javnog mnijenja, a sve ususret izborima za Evropski parlament sljedeće godine u maju, u Velikoj Britaniji u porastu je ksenofobna i antievropska Nezavisna stranka Velike Britanije (UKIP), dok sigurnu vodeću poziciju na desnom krilu u Francuskoj drži polufašistička Nacionalna fronta. Čak i u uzor-socijaldemokraciji kakva je u Švedskoj, manji partner u vladajućoj koaliciji je antiimigrantska, etnicistička, fašistoidna Progresivna stranka. I neprijatelji nisu samo “obojeni” useljenici, nego prvenstveno istočnoevropski gastarbajteri.

Zašto je propala mađarska socijaldemokracija, odnosno je li njezina slabost bila glavni razlog uspona i pobjede Fidesza? Zanimljivo je da se u nas već najavljuje politički rasplet na mađarski način, pri čemu se šefa opozicije Tomislava Karamarka uspoređuje s Viktorom Orbanom, a našu socijaldemokraciju s onom Gyurcsányjevom.

Slučaj mađarske Socijalističke partije je tipičan. Kad su bili na vlasti, bili su klasična neoliberalna stranka, skloni privatizaciji, mjerama štednje, tržišnom fundamentalizmu i prozapadnim vrijednostima. Nisu provodili nikakve mjere u pravcu rješenja problema Roma, ali su, dakako, odbijali bilo kakav antisemitizam i rasizam. Trudili su se razvijati prijateljske odnose sa susjednim zemljama i nisu tolerirali teritorijalni revizionizam i iredentizam. Rastuće siromaštvo i prateći rast rasizma usmjerenog protiv Roma (rezultat je to kombinacije tržišnog liberalizma i izdašnih redistributivnih socijalnih mjera), plus pomalo flamboyant personality Ferenca Gyurcsányja, koji je od javne figure ogromne popularnosti spao na lik kojeg se mrzi i ismijava (u međuvremenu je napustio Socijalističku partiju i osnovao vlastitu radikalnu liberalnu grupu) – sve je to doprinijelo historijskom porazu, koji bi se mogao ponoviti i sljedeće godine. Uspon Tomislava Karamarka koji dolazi iz milieua tajnih službi i policije nije nešto na što se kod hrvatskih susjeda gleda blagonaklono. Međutim, nastavi li se problem Vukovara razvijati na ovakav katastrofalan način, nije isključeno da Karamarko postane sljedeći hrvatski premijer.

Nedovršena rekoncilijacija

Sadašnje događaje oko Vukovara i ćirilice mnogi uspoređuju s onima iz 1991. i tadašnjim bujanjem nacionalizma. Međutim, teško je očekivati eskalaciju nasilja poput onog otprije dvadesetak godina. Zašto? Zbog EU-a?

Nemoguće je predvidjeti hoće li doći do novog rata ili ne, ali i meni se čini da neće, no ne toliko zbog EU-a ili NATO-a koliko zbog činjenice generalne iscrpljenosti društava i naroda na slavenskom jugu. Skandal oko ćirilice u Vukovaru – za koji smatram da je istinski zastrašujući i prijeteći – nije ništa drugo nego uobičajeni slučaj etničke netolerancije (hrvatski etnicisti osjećaju da vidljiva javna prisutnost srpske manjine nije nešto što bi trebalo trpjeti), ukoliko to ne povezujemo sa strašnim sjećanjima na ono što se tamo događalo u samo nekoliko godina, od 1991. do 1998. Stoga ne čudi da rekoncilijacija između Srba i Hrvata nije dovršena. Da bi efekti pomirenja nastali, potrebno je poduzeti nemali napor s obje strane, koje ionako nisu u najboljem stanju. Zaustaviti neprijateljstva mogao bi biti veći herojski podvig – barem psihološki gledano – od otpočinjanja i vođenja bilo kakvog rata. To bi trebao biti zadatak svih nas koji se smatramo prijateljima i Hrvata i Srba, da se proba izmoderirati i posredovati oprost i hrabrost da se zaboravi. Ukoliko su većinski Hrvati prihvatili da krajiški Srbi žive s njima u demokratskoj Hrvatskoj, onda moraju prihvatiti – ma koliko to bilo teško – i njihovu vidljivu prisutnost, a to znači i ćirilicu i ostale javne simbole. Nešto slično događalo se i s bilingvalnim znakovima i zastavama Mađara u Transilvaniji u Rumunjskoj, dakako, bez opterećujuće prošlosti. Tamo problem vjerojatno neće eskalirati, iako ne nedostaje demagoga na obje strane. Sentimentalisti stalno propisuju obavezu da se pamti. To je glupost. Upravo suprotno, morate zaboraviti jugoslavenski rat, da ga ne biste ponovili.

U našim medijima i javnosti prisutna je manje-više stalna rasprava između liberala i ljevice o tome dominiraju li društvom nacionalni ili klasni sukobi, odnosno je li krizu prouzročio klasni ili nacionalni antagonizam. Dakle, je li nacionalizam esencijalan ili tek politički konjunkturan?

Nema odgovora na ta pitanja. Svuda i uvijek postoje klasni, etnički, rasni, vjerski i rodni problemi i oni se uvijek kombiniraju. Socijalne nejednakosti imaju tendenciju da se etiniciraju. Etnicitet je često usko vezan uz vjerske razlike, tako važne na Balkanu. Na primjer, za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije postojale su tzv. seljačke nacije. To su bili Rumunji, Srbi, Slovaci i Slovenci koji nisu imali svoju buržoaziju i aristokraciju, za razliku od Nijemaca, Mađara i djelomično Hrvata. U to vrijeme, nacionalni oslobodilački pokreti Rumunja, Srba i Slovaka imali su narodni, plebejski karakter, do nekog su stupnja bili i progresivni, ali istovremeno nisu preživjeli pobjedu Antante u Prvom svjetskom ratu i raspad Monarhije kroz sporazume u Trianonu i Saint Germainu. U tom su slučaju klasna vladavina i etnička opresija koincidirale. Danas, kad su žene i nadalje u podređenom položaju jer za isti posao dobivaju manje plaće i nisu odgovarajuće politički reprezentirane, feministički se pokret nalazi na ljevici. Zato što su ženski interesi povezani s borbom podređenih etničkih manjina i podređenih svih vrsta, kao što su proletarijat i prekarijat. Ali nije izvjesno da će to uvijek nužno biti tako. Nacionalizam, ili još bolje etnicizam, “autentičan” je onoliko dugo koliko postoji nejednakost. Originalna ideja komunizma u isto vrijeme i iz istih razloga obuhvaća klasno, etničko i rodno oslobođenje. Stoga se ne mogu složiti s velikim Ottom Bauerom koji je kazao “Rassenkampf ist Klassenkampf” (rasna borba je klasna borba). Etnički konflikt ne može se i ne treba izvoditi iz klasnog konflikta i obrnuto. Dakako, te borbe nisu i ne mogu biti ni posve odvojene. Vrlo je rijetko da manjine ujedno ne pate od ekonomske i socijalne diskriminacije.

  •  

U Istočnoj Evropi nema lijevih partija

Kakva je u svemu tome uloga ljevice, kako ona da odgovori na izazove repatriotizacije, koja je očito na djelu i u Mađarskoj i Hrvatskoj?

Nema lijevih partija u Istočnoj Evropi. Bit će interesantno vidjeti što bi se moglo dogoditi s eventualnom koalicijom socijaldemokrata i komunista u Češkoj. Bilo bi to prvo savezništvo takve vrste od 1989. godine, ali i u slučaju njegovog uspjeha, sumnjam da će se dogoditi nešto bitno. Međutim, to ionako nije moja vrsta ljevice. Autentična ljevica morala bi biti internacionalistička, što znači da i u praksi mora pokazati jasnu naklonjenost imigrantima i manjinama. Ako se pokažu kao takvi, onda im preostaje samo borba. Kapitalistički sistem je, ponovimo, diskriminatoran, rasistički, ksenofoban, etnicistički i isključiv. Radnička klasa, zajedno sa siromašnima, napuštena je od službene ljevice i kao svojevrsni izlaz iz problema nalazi u ponudi desnice u vidu etničke i religiozne mržnje. Tome se treba suprotstaviti, a ne se tome prilagoditi. Svojedobno je nacionalizam bio taj koji je bio neprijatelj međunarodnog socijalističkog pokreta, danas su nam suparnici etnicisti i rasisti. Ako im se energično ne suprotstavimo, tada će i sve naše druge aspiracije – borba za klasnu i rodnu ravnopravnost, borba za zdravi okoliš, za prava djece itd. – biti poražene.