Intrigator

Glas struke protiv Ministarstva financija

Predstečajna ujdurma

Sve više stručnjaka upozorava na ne baš slučajne rupe i neustavnosti u Zakonu o predstečajnoj nagodbi

Javnost je upoznata sa sve više detalja o tome što s predstečajnim nagodbama nije u redu. Tako je u uvodniku novog broja “Računovodstva, revizija i financija” glavni urednik tog stručnog časopisa dr. Vlado Brkanić predstečajne nagodbe otvoreno nazvao još jednim oblikom legalizirane pljačke u Hrvatskoj, a ponovno se oglasio i profesor Mihajlo Dika sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je podsjetio na neustavnost samog Nagodbenog vijeća. Vijeće imenuje ministar financija Slavko Linić, odnosno Ministarstvo financija, koje je u značajnom broju slučajeva i najveći vjerovnik, a o otpisu poreznih potraživanja odlučuje diskrecijski.

Uz to, prije nego što je predstečajna nagodba uopće otvorena, ne provjerava se hoće li vjerovnik proći lošije kroz predstečajnu nagodbu ili stečaj. Bilo bi protuustavno kada bi manjina vjerovnika kojoj je drugi dio vjerovnika nametnuo rješenje prošla lošije nakon nagodbe nego da je proveden stečaj nad društvom. Dika je za “Večernji list” ocijenio kako je loše da pravo glasa za vjerovnike koji nemaju ovršnu ispravu ovisi o milosti dužnika, koji odlučuje hoće li priznati tražbinu ili ne. Moguće je i da dužnik s nekim trećim konstruira neku tražbinu. Upravo je takav slučaj čest, a njemu je moguće zahvaliti i “napumpavanje” tražbina povezanih društava, baš kao kod EPH-a i Industrogradnje, jednog od slučajeva u kojem je sudac Mislav Kolakušić donio negativnu odluku o prijedlogu predstečajne nagodbe.

Naime, općepoznata je činjenica da su jamci i sudužnici dužnika isključivo njegove povezane tvrtke. Dužnici time postaju sami sebi najveći vjerovnici, slijedom čega mogu potpuno samostalno odlučivati o tražbinama – imovini stvarnih vjerovnika. Sastavljanje prijedloga predstečajnih nagodbi u praksi izgleda ovako.

– Dužnik prizna, a FINA rješenjem utvrdi potraživanja, primjerice u iznosu od sto milijuna kuna vjerovnicima za isporučenu robu, banci sto milijuna za primljeni kredit i sedamsto milijuna svojim povezanim tvrtkama na ime jamstva za rečeni kredit od sto milijuna kuna. Na taj način dužnik sebi gomila dugovanja povezanih tvrtki i ujedno si povećava utjecaj među vjerovnicima, te stvarne vjerovnike može nadglasati. Utvrđenjem 700 milijuna potraživanja, koja nisu nastala do otvaranja postupka nagodbe, svojim povezanim tvrtkama dužnik stječe 77,7 posto glasova s kojima otpisuje potraživanja stvarnim vjerovnicima u željenom iznosu – pojasnio je za “Novosti” sudac Kolakušić.

Kako je Zakonom o predstečajnoj nagodbi određeno da se tražbine u pogledu kojih postoji suglasnost između dužnika i vjerovnika o postojanju i visini tražbine tog vjerovnika smatraju utvrđenim tražbinama, ispada da dužnik priznaje tražbine i da nitko od ostalih vjerovnika ne može osporiti očito nepostojeće tražbine. Otprilike kao da u kaznenom postupku o odgovornosti i kazni odlučuje isključivo okrivljenik. Ukoliko sud ustanovi da je plan financijskog restrukturiranja izglasan temeljem očigledno nepostojećih tražbina, zakon mu ne omogućuje da utvrdi stvarne tražbine i pruži mogućnost vjerovnicima da glasaju o prihvaćanju teksta nagodbe bez “umjetnih” vjerovnika. Nužna posljedica odbijanja prijedloga za sklapanje nagodbe od strane suda je pokretanje stečajnog postupka po službenoj dužnosti od strane FINA-e, što se još nije dogodilo ni u slučaju Dalekovoda ni u slučaju Industrogradnje.

Hoće li ti postupci biti obnovljeni, a veliki dužnici milošću države spašeni, ovisi o Ustavnom sudu koji bi, u roku od godine dana od zahtjeva suca Kolakušića, trebao ocijeniti ustavnost Zakona o predstečajnoj nagodbi.

Josip Jagić

Javna korporacija

Najnoviji dokument Hrvatske radiotelevizije (HRT) koji je potpisao ravnatelj Goran Radman – što mu je omogućio novi pravilnik “Politike informacijske sigurnosti HRT-a” koji je stupio na snagu 26. rujna – odnosi se na strogi nadzor zaposlenika odnosno na tzv. kontrolu pristupa “sustavu gdje će svaki korisnik dobiti svoj profil”, očito kako bi ih se lakše kontroliralo. Riječ je zapravo, kako je u obraćanju Hrvatskom novinarskom društvu napisala Elizabeta Gojan, predsjednica ogranka HND-a na HRT-u, o prisluškivanju razgovora i špijuniranju SMS poruka na službenim mobitelima te e-mail prepiske zaposlenika.

No malo je onih koji su u Radmanovom dokumentu primijetili da ravnatelj javni medijski servis posve neuobičajeno naziva korporacijom. Podsjećamo da je Radman od 2000. do 2004. obavljao dužnost generalnog direktora korporacije Microsoft Adriatics za Jugoistočnu Europu.

Katarina Peović Vuković, autorica knjige “Mediji i kultura. Ideologija medija nakon decentralizacije” i predavačica na Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, kaže da je diskurs i način na koji se ravnatelj HRT-a odnosi prema javnom medijskom servisu uopće ne čude.

– Kada on javni medijski servis naziva korporacijom, tada nesvjesno izlazi na vidjelo način na koji se HRT kao javni servis oblikuje. Riječ je o korporativnim procesima koji impliciraju ukidanje i sužavanje javnog prostora, ograničavanje slobode novinara i oblikovanje vijesti po profitnom modelu. Neki očigledno olako shvaćaju tranziciju medijskog servisa ka neoliberalnom modelu, dok su posve napustili ono što je u socijalizmu bilo najbolje, a to su javni sektor i riječ kao javno dobro – kaže Katarina Peović Vuković.

D. Grozdanić

Kratko & jasno

Boris Stanojević, predsjednik Udruge za zaštitu ljudskih prava “David”

Gutljaj piva za Crkvu

Katolička crkva strahuje od činjenice da bi je mogli financirati samo vjernici

Udruga “David” provodi kampanju za ukidanje financiranja vjerskih ustanova iz državnog proračuna. O kakvoj je inicijativi riječ?

Početkom ove godine pokrenuli smo kampanju o oporezivanju crkve, a sada provodimo akciju da vjerske ustanove financiraju vjernici i građani koji to sami žele. Vjerska djelatnost financira se nedobrovoljnim doprinosima građana, odnosno iz državnog proračuna. Za Katoličku crkvu iz proračuna se godišnje izdvaja najmanje milijardu kuna, a po nekim izračunima i dvije milijarde. Istovremeno, državni proračun jedva preživljava, nedostaje novca za mirovine, zdravstvo, socijalnu skrb i ostalo, što građane ove zemlje čini sve siromašnijima. Želi nam se imputirati da smo protiv katolika, no upravo je suprotno. Baš se oni puno obraćaju udruzi, pa čak i dio svećenstva koji podržava ono što radimo. Nažalost, ima onih koji nas vrijeđaju govoreći da smo komunisti, a po najnovijem i da smo fašisti, no to čini dio ljudi koji je manipuliran, pa kopira govor crkvenih krugova. Crkva se boji činjenice da je financiraju samo vjernici, čime bi uvidjela koliko je stvarno onih koji su joj privrženi.

Koliko građani Hrvatske godišnje izdvajaju za vjerske ustanove?

Za izdvajanja iz državnog proračuna mnogi misle da nisu uzeta iz njihovog džepa. Malo ljudi je upoznato s činjenicom da godišnje 400 kuna od prosječne plaće jednog građanina odlazi u kasu Katoličke crkve. No tu nije kraj, primjeri su brojni. Za Katoličku crkvu izdvaja se 16 lipa od svakih sto kuna potrošenih u trgovini, 80 lipa od svakih sto kuna kazne ili takse, šest lipa od svake boce piva, dok po četiri lipe odlazi od svake kupljene litre vina i kutije cigareta, a tri lipe od svake litre benzina.

Kako da se građani izvuku iz nedobrovoljnog financiranja Katoličke crkve?

Provodimo dugoročnu kampanju kako bi ljudi shvatili o čemu se radi. Najprije treba stvoriti određenu društvenu klimu, kako bismo na kraju mogli izaći s referendumom za sprečavanje takvog financiranja. Potrebno je senzibilizirati građane kako bi uvidjeli da je sadašnja retorika Katoličke crkve u Hrvatskoj srednjovjekovna, jer u svijetu je nezamislivo da su oltari političke pozornice, kao što je slučaj kod nas.

Mirna Jasić

Sistem protiv nepoćudne ministrice Andree Zlatar i neprofitnih medija

Bulevarska žrtva

Kampanju protiv ministrice kulture već mjesecima orkestriraju korporativni mediji i pojedinci s tzv. nezavisne scene

Antikorupcijska histerija koju s jedne strane orkestriraju korporativni mediji, u prvom redu “Jutarnji list”, a s druge neki pojedinci s tzv. nezavisne scene, prije svega s portala H-Alter, dobiva komične oblike. Već je više mjeseci na meti aktualna ministrica kulture Andrea Zlatar Violić koja je, kao jedna od više udjeličara u vlasništvu Druge strane d.o.o., izdavača dvotjednika “Zarez”, istim tim kulturnim novinama u dvije godine dodijelila dvije tranše sufinancijskih sredstava u visini od 600 tisuća po svakoj godini. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa otkrilo je da je ministrica u sukobu i rebnulo je sa 15 tisuća kuna kazne. Nadalje, isto je tijelo predmet dostavilo DORH-u, na kojem je da dokaže je li pravni posao između Ministarstva kulture i spomenutog nakladnika ništetan, jer je bio obavljen u periodu kad je ministrica bila u konfliktu interesa. Pravorijek bi mogao biti takav da Zarez ima vratiti milijun i 200 tisuća kuna u državnu blagajnu, što bi za njega vjerojatno značilo ključ u bravu.

Hajkači imaju različite motive, dakako. Korporativni medij se naljutio kad su iz Ministarstva kulture počele stizati inicijative da se dio financijskog kolača preraspodjeli na nezavisne medije i da teret te preraspodjele, preko poreznog opterećenja, podnesu i zabavni mediji poput “Jutarnjeg”. Dio nezavisne scene nezadovoljan je jer neki od njih nisu najbolje prolazili na natječajima koje bi raspisivalo resorno ministarstvo a u izradi čijih kriterija sami nisu sudjelovali, pa su sad našli priliku da uzvrate ministrici. Ministrica će se pak vjerojatno teško izvući iz kučine u koju se uplela, a jedini joj je krimen bio taj što na vrijeme nije izašla iz vlasničke strukture Druge strane d.o.o. Međutim, za to već plaća kaznu. Ali to očito nije dosta, pa bi sad i jedne kulturne novine trebale platiti kaznu za njezinu nesmotrenost.

Tih 6,67 posto, koliki je ministričin udjel bio u nakladničkoj strukturi, ona sama ni na koji način nije kapitalizirala. Dakle, realno se time nije okoristila ni na koji način. Jednako tako, Zarez je dosad krajnje transparentno koristio državna sredstva, a kao društveno vrijedan medij dodijeljene je svote itekako opravdao. Dobit društva od postojanja takvih novina višestruko je dokazana, dok je dobit društva od postojanja zabavnih medija višestruko upitna. Međutim, i takvi kakvi jesu dobivaju nemale državne poticaje putem snižene stope PDV-a.

Takav tip penalizacije, u kojoj centralni mediji profitiraju, njihovi nesretni pomagači na civilnoj sceni ispadaju tobožnji borci za pravdu a samo su izmanipulirani i zapravo nemoćni, dok vrijedne stvari ulaze u zonu rizika, karakterističan je upravo za tipove perifernih društava s nisko razvijenom medijskom scenom na kojoj dominira visokoprofitno zabavljaštvo.

Uostalom, što je malignije za jedno društvo, jedna nazovi-korupcijska afera niskog intenziteta ili to što centralni mediji praktički u šahu drže centralnu državnu politiku? Oni to mogu i zato što je glavni distribucijski mogul ujedno vlasnik svekolikog trgovačkog i prerađivačkog biznisa u zemlji. Takva ucjenjivačka pozicija koja proizlazi iz nekontrolirane koncentracije vlasništva u rukama de facto jednog čovjeka nešto je što bi trebalo riješiti daleko prije nego možebitna nesnalaženja pojedinaca.

Osim toga, u medijima poput Zareza zapravo nema nikakve posebne cirkulacije novca, tamo zapravo nitko ne zarađuje, radi se često o puno dobrovoljnog rada. Istovremeno, novac je najčešće jedini medij u krupnoj novinsko-izdavačkoj industriji, on je jedini pokazatelj uspješnosti i neuspješnosti, on je mjera svih stvari. Naime, kapitalistički rezon koji, dakako, dominira i medijskim biznisom, koruptivan je sui generis. Za to vrijeme na margini medijske scene rade snage čiji se doprinos rijetko valorizira, a sad ih se još kani kazniti.

Goran Plavšić

Kandže nad Vjesnikom

Dolaskom izaslanstva Fine koje je snimilo više od 4.000 kvadrata u aneksu Vjesnikova nebodera prije skorašnjeg preuzimanja, prošlog je mjeseca počelo komadanje ostataka kompleksa nekadašnjeg Vjesnika, procijenjenog na čak 80 milijuna eura.

U ratu za najvredniju parcelu u središtu Zagreba, za koju već postoje planovi gradnje novog poslovnog centra i šume nebodera, sada se provodi planirani deal suvlasnika: države preko Vjesnika d.d. i krupnog kapitala – Styrije preko Večernjeg lista, Todorićeva Agrokora preko Tiska i Allegheny Financiala (nekada Hypo Consultantsa), nekretninske tvrtke posrnulog medijskog tajkuna Ninoslava Pavića i partnera, uključivši i onog skrivenog u Švicarskoj. U dogovorenoj podjeli i najavljenom skorašnjem uknjiženju vlasništva, država preko Vjesnika d.d. drži 60,9, Allegheny Financial 11,9, Tisak 10,9 i Večernji list 10,89 posto vrijednosti nekretnina i zemljišta u sjeni Vjesnikova nebodera.

Preuzimanjem tri kata u aneksu, podruma i djela parkirališta u kompleksu, država preko Fine preuzima brigu i dat će dodatnu novčanu injekciju od kojih desetak milijuna kuna za spas državne tiskare, Vjesnika d.d. (tiskare Pavićevih izdanja), dok će ostali vlasnici tog prostora, Allegheny Financial i Styria, dobiti kompenzaciju nakon uknjiženja vlasništva obročnom isplatom, zamjenskom nekretninom ili otpisom dugova, što bi Paviću sada bilo spasonosno rješenje. Todorićev Agrokor zasad ostaje kratkih rukava. O uknjiženju vlasništva odluka bi trebala biti donesena tijekom ovog mjeseca.

Miroslav Edvin Habek

Katran & perje

Akademsko-poslovni uspjeh zagrebačkog SDP-ovca

Šegrt Meić

Dok pripravnici primaju astronomskih 1.600 kuna, novi ministarski savjetnik bit će plaćen pišljivih 6.500 kuna 

Program “S faksa na posao”, implementiran još u vrijeme vlade Ivice Račana, počeo je funkcionirati u rekordno kratkom roku. Jurica Meić, istaknuti član SDP-a i zagrebački gradski vijećnik, diplomirao je ekonomiju prošlog ljeta u adolescentskoj dobi od 37 godina i shodno tome zaslužio odgovorno mjesto savjetnika u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava.

Ako je netko oživotvorio aktualne postulate EU-a na tržištu rada – a to su “fleksibilnost + sigurnost = fleksigurnost” i “potreba cjeloživotnog obrazovanja” – onda je to upravo perspektivni SDP-ovac, poznat iz afere uzajamnih tužbi za klevetanje s gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Iako neki mediji Meiću vade mast jer su zavidni na ovom rijetko viđenom uspjehu, razvidno je da isti ima brojne kvalifikacije za novo radno mjesto; ta bio je marljiv zaposlenik SDP-a, obnašao je nadasve napornu funkciju člana Nadzornog odbora Holdinga i uza sve aktivnosti još je stigao završiti fakultet.

Meićev okrutni poslodavac, ministar Mirando Mrsić, dodatno je odlučio eksploatirati nesretnog mladića u izbornom stožeru za predsjednikovanje gradskom stranačkom organizacijom. I dok se loši studenti nezasluženo i masovno zapošljavaju na pripravničkom stažu, uz astronomsku plaću od 1.600 kuna, vrijedni savjetnik Meić zarađivat će pišljivih 6.500 kuna.

Ministra su potresla pitanja medija o navodnom stranačkom uhljebljenju Meića, pa im je ljutito odgovorio da “nikada nije bio sklon kadroviranju po stranačkoj liniji”. Meića je zaposlio jer “nedostaje ekonomista, a cijeli posao Ministarstva oslonjen je poprilično na ekonomiju”. Nije problem ni radno iskustvo u struci jer se dipl. oecc. Meić bavi izračunima minimalnih plaća, projekcijama minimalnih mirovina i slanjem ljudi s posla na groblje. To su, uostalom, glavni zadaci ovog ministarstva.

– Njegova funkcija savjetnika u kabinetu samo je formalna, on se zapravo bavi izračunima, analitikom… i za to mu radno iskustvo nije potrebno. I neki drugi ljudi su u mojem ministarstvu zaposleni odmah nakon fakulteta, a nisu stranački pripadnici. Jednostavno trebamo mlade ljude – poručio je Mrsić.

Petar Glodić