Intrigator

Arhivsko kradivo (2)

Ni Pantovčak ne zna gdje su nestale državne tajne

Nakon što su “Novosti” otkrile kako je gradivo Predsjedništva SRH, predano 1993. iz Ureda predsjednika Tuđmana Državnom arhivu, “očišćeno” od brojnih tajnih dokumenata, iz Ureda predsjednika Ive Josipovića potvrdili su da nestali papiri nisu ni kod njih

U Uredu predsjednika Republike nema arhivskog gradiva iz razdoblja do 1991. godine. Arhivsko gradivo iz razdoblja Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) nikada se nije nalazilo na lokaciji današnjeg Ureda predsjednika RH – tako glasi odgovor s Pantovčaka nakon otkrića “Novosti” da je dio gradiva bivšeg Predsjedništva SRH, predanog 1993. godine Hrvatskom državnom arhivu iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana, stigao “očišćen” od mnogih dokumenata s oznakom državne tajne, a koji su smjenom režima mogli predstavljati, ili još uvijek predstavljaju, problem za mnoge pojedince.

To je arhivsko gradivo, naime, Ured predsjednika Tuđmana predao Hrvatskom državnom arhivu još prije punih dvadeset godina, da bi djelatnici Arhiva tek naknadnim radom na njegovom sređivanju ustanovili kako velik dio dokumentacije, uključujući i brojne spise označene državnom tajnom od 1980. do 1989. godine, uopće nije predan te da preuzeti spisi ne odgovaraju upisnicima i registratornim knjigama uz koje su bili dostavljeni.

U odgovoru iz Ureda predsjednika Ive Josipovića tvrde pak da nemaju nikakve veze s davno nestalim dokumentima, pozivajući se na prošla vremena, ali dodaju da su njihovi prethodnici striktno poštivali proceduru.

“Voditelj pismohrane Ureda predsjednika RH bio je pozvan 1993. godine, nakon što je donesena odluka o obnovi zgrade Banskih dvora, da u ime formalno-pravnog sljednika svjedoči primopredaji arhivskog gradiva zatečenog u Banskim dvorima, a kojeg su bili popisali djelatnici Hrvatskog državnog arhiva”, piše u odgovoru iz Ureda predsjednika, u kojem dodaju i da su predsjednik RH i njegov Ured, sukladno zakonu, stvaratelji arhivskog gradiva s pravima i obvezama koje iz toga proizlaze, neovisno o razdoblju u kojem je gradivo nastalo.

Ili nestalo, kako bi neki primijetili, jer ga dakle nema ni u Državnom arhivu ni u Uredu predsjednika. U dopisu koji smo dobili iz Ureda predsjednika propustili su odgovoriti jesu li Hrvatskom državnom arhivu predali nepotpunu dokumentaciju i tko je sve mogao imati pristup tom gradivu koje je bilo “očišćeno” prije njegova arhiviranja. Drugim riječima, dokumentaciju i državne tajne uoči raspada Jugoslavije netko je izuzeo, ali tko bi to mogao biti – iz Ureda predsjednika nismo doznali.

Nisu nam odgovorili ni na pitanje o tome poštuju li Zakon o tajnosti podataka, prema kojem je vlasnik podataka “obavezan trajno procjenjivati stupanj tajnosti klasificiranog podatka i izraditi periodičnu procjenu na temelju koje se može promijeniti stupanj tajnosti ili izvršiti deklasifikacija podatka”. Prema tom zakonu, spise označene stupnjem tajnosti “vrlo tajno” (uključujući i spise bivše vlasti) trebalo bi svakih pet godina ponovno procjenjivati kako bi se utvrdilo je li i dalje potrebno da se drže u tajnosti. Naravno, ako ih se može pronaći.

Miroslav Edvin Habek

Za blog spremni

Nedužnom se internautu u bespućima hrvatske blogosfere zaista štošta može dogoditi. Ne bude li pažljiv, na Bloger.hr-u može tako naletjeti na Tvrtka Dolića, inače kolumnista desničarskog portala Dnevno.hr. Tamo redovito razotkriva antihrvatske zavjere u nešto “umjerenijem” antisrpskom-antianglosaksonsko-antirusko-anticionističko-antikomunističko-antikapitalističkom tonu, no na svojem autorskom blogu zaista si daje ustašoidnog oduška. Tamo se primjerice može naći njegov tekst pod naslovom “Konačno počinje građanski rat”, kojem je tema, naravno, ćirilica u Vukovaru. Dolić, ni ne hineći pristojnost kakvoj obično utječu malograđanski šovinisti, tu govori o “novoj Ovčari, ovaj put u režiji Zagreba”, i kaže “pa neka”, jer žrtava neće biti samo s jedne strane. Nakon zazivanja pokolja, prelazi na pitanje “mogu li Hrvate zastupati srpski zetovi?” Na njega su ga potaknuli ministar branitelja Predrag Matić i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, inače obojica žrtve logora u Srbiji, koji su u Dolićevim očima suspektni jer od svojih supruga nisu tražili potvrde da nemaju Srbe ili, ne daj bože, Židove u svom obiteljskom stablu.

No ništa je to u usporedbi s osobnom dramom, razočaranjem koje je Dolić doživio od Bojana Glavaševića, sina na Ovčari ubijenog novinara Siniše Glavaševića. Prebirući mu po krvnim zrncima Dolić se, kaže, nadao da će on raditi u skladu s politikom Ante Pavelića na ujedinjenju katolika i muslimana, baš kao za vrijeme NDH. No Glavašević se usudio raditi na pomirenju, štoviše, kako Dolić kaže, pomoćnik je Milorada Pupovca.

Iz tona kojim Dolić piše ponekad bi čovjek pomislio da se zeza, da ima smisla za humor i da vuče za nos opskurne desničare, ali riječ je o tome da on zaista tako misli i da mu se u Hrvatskoj dozvoljava da takve stvari objavljuje. Teško se smijati čovjeku koji zaziva novi rat između Hrvata i Srba, tim više što izdavači portala Dnevno najavljuju skorašnji izlazak svojeg političkog tjednika “7dnevno”, čime će hrvatska medijska scena postati još crnja.

Josip Jagić

Kratko & jasno

Mijat Stanić, Nezavisni cestarski sindikat

Kalmeta me motivira

Božidar Kalmeta je preko nižerangiranih pojedinaca upravljao HAC-om, mimo ondašnjeg predsjednika uprave Marija Crnjaka, i po tome je sve znao. To što tvrdi kako ništa ne zna samo je mantra kojom se danas svi brane

Kako komentirate izjavu gradonačelnika Zadra i bivšeg ministra prometa Božidara Kalmete da nije ništa znao o izvlačenju novca iz HAC-a i da razmišlja o podizanju kaznene prijave protiv vas jer ste u više navrata, kao član Nadzornog odbora, kazali da se korupcijske afere u HAC-u nisu mogle događati bez njegova znanja?

Kalmeta me može tužiti za uvredu časti ili klevetu i ako to učini, neće mi to biti prva tužba, a sve su odreda završavale u moju korist. Govorim o onome čemu sam svjedočio, na osnovu naših osobnih razgovora i dokumentacije. Kalmeta je preko nižerangiranih pojedinaca upravljao HAC-om, mimo ondašnjeg predsjednika uprave Marija Crnjaka, i po tome je sve znao. Znao sam da će on javnosti poručiti kako ništa ne zna, jer je riječ o mantri kojom se danas svi brane, što vidimo i na primjeru predsjednika HGK-a Nadana Vidoševića. Oni vjeruju isključivo u pravomoćnost presude, do koje će biti teško doći jer se u HAC-u skrivala i uništavala inkriminirajuća dokumentacija. Moja obaveza je da govorim o nezakonitostima u HAC-u, što radim godinama, a Kalmetinim suptilnim prijetnjama dodatno sam motiviran.

Bivši financijski direktor HAC-a Josip Sapunar navodno je istražiteljima priznao da je posredovao u izvlačenju tri milijuna kuna iz te državne tvrtke. U kakvoj su relaciji Sapunar i Kalmeta?

Nije Sapunar slučajno bio član uprave HAC-a posljednjih deset godina i kao takav je jedini član uprave naslijeđen od prethodne vlasti. Preko njega je, između ostalog, Kalmeta upravljao tvrtkom, a riječ je o sustavu koji je precizno građen, što se da iščitati i iz pisama bivšeg predsjednika uprave, koje je poslao Vladi i Nadzornom odboru i u kojima otvoreno progovara o nezakonitostima unutar HAC-a.

Kako vidite daljnji razvoj događaja oko ove afere?

Teško je prognozirati, ali očekujem da Kalmeta bude krunski svjedok za pljačku stoljeća koja se dogodila pod njegovom palicom. U nastavku me tješi činjenica da bi u aferu trebali biti uključeni i međunarodni istražitelji, češki i austrijski, jer se oprani novac uplaćivao preko tvrtki u tim zemljama.

Dragan Grozdanić

Predsjednik HGK-a ne smatra se odgovornim iako je zamračeno 30 milijuna kuna

Grabež u skladu s procedurom

Upada u oko da je Nadan Vidošević kroz dva i pol desetljeća izrazite bliskosti s hrvatskom političkom i ekonomskom elitom sebi pribavio izuzetnu materijalnu korist 

Povodom USKOK-ova otkrivanja goleme pljačke u Hrvatskoj gospodarskoj komori – nestalo je preko 32 milijuna kuna – nadzorni odbor te institucije, s inače krajnje maglovitom svrhom, objavio je zanimljiv proglas. Njihovo poslovanje, kažu, bilo je proceduralno ispravno, ali će se pored već poduzetih mjera kontrole u kući osnovati i “posebna ustrojbena jedinica za sukladnost”.

To valjda znači, ako razgrnemo terminološki krš, da je HGK-u potrebno koordinacijsko tijelo za delikatno usklađivanje raznih aktivnosti, jer će im u protivnom opet iscuriti koja desetina milijuna. Mada je, naravno, sve bilo u skladu s procedurama, pa i ako je usput prekršen zakon. Priopćenje se završava pozivom zaposlenicima da “usprkos teškim trenutcima, još intenzivnije nastave rad na ostvarivanju temeljnih zadaća Komore”. Ali nakaradna poruka s vrha te operušane ustanove, zapravo, nije ništa doli mršavi alibi za predsjednika joj Nadana Vidoševića. On je na prvu javnu obavijest o nestalom novcu i hapšenju njegovih najbližih suradnika, osobito tajnice Zdenke Peternel, šeretski – a svakako seksistički – poručio novinarima da “muž uvijek zadnji dozna”. No uhapšen je i Davor Komerički, nedavni voditelj kampanje za izbor Vidoševića na mjesto predsjednika RH.

Vidošević, dakle, ostaje na čelu HGK-a, sve dok eventualno ne dođu i po njega. Dotad, on se ne smatra odgovornim, iako je kroz šest godina iz bilance institucije kojom upravlja nestajalo po više od pet milijuna kuna, iz sume od oko 200 milijuna kuna godišnjeg budžeta. Pukotina je zatečena u marketinškoj stavci, između troškova za svjetske promocije hrvatskih vina i reprezentaciju u samoj centrali Komore.

Novac je prebacivan, indirektno, do izvjesne tvrtke u Češkoj, temeljem naloga za fiktivne poslove. Vraćao se potom u Hrvatsku, ali za nečiju privatnu korist. Uhapšen je i većinski vlasnik te firme, koja je operirala između 2005. i 2011. godine, Igor Premilovac. U širem kontekstu, s istom adresom povezana je i nova velika pljačka u Hrvatskim autocestama, gdje su ovih dana također zaredala hapšenja.

Nije čudo što je u slučaju HGK-a posegnuto za plijenom iz marketinga, jer posrijedi je glavna djelatnost te kuće. Hrvatska privreda ipak nije na tom valu prosperirala, naprotiv. U biti, potrošeni su enormni iznosi za promociju Vidoševićeva lika, kojem su posvećivane i spomen-ploče na županijskim zgradama Komore. Taštine mu nikad nije nedostajalo, a ni ljubavi prema luksuzu.

Upada u oko da je Vidošević, čak i u usporedbi s dvoje uhapšenih sumnjivaca, kroz dva i pol desetljeća izrazite bliskosti s hrvatskom političkom i ekonomskom elitom sebi pribavio izuzetnu materijalnu korist. Nećemo sad nabrajati sve te nekretnine, kao ni odavno popularne indicije da tu nipošto nije sve bilo čisto, osim što nije pravedno. Nije ni toliko važno hoće li ostati na čelu HGK-a, ako ne ode i on u zatvor. Važno je da tu preskupu ustanovu treba drastično razvlastiti, jer od nje nemaju koristi ni narod ni sami poduzetnici, pravo govoreći. Naime, svih onih 200 i više milijuna kuna godišnje, kojima HGK raspolaže, prikupljeni su od obaveznih članarina.

Ako ova svinjarija, usporediva sa slučajem Fimi media, urodi barem tim, isplatit će se dobar dio štete. Vidoševića pak neka samo njegovo članstvo uputi natrag prema tzv. realnom sektoru, da pokaže nešto od svojih nikad dokazanih, ali razvikanih menadžerskih kvaliteta. A ne da nam i dalje uvaljuje kapital stečen u prvobitnoj akumulaciji političkih zasluga s početka pretprošlog desetljeća.

Igor Lasić

Ustaše na budžetu

Iako je Hrvatska, kako se znaju pohvaliti njeni rukovodioci, po Ustavu sljednica antifašizma, partizana i ZAVNOH-a, iz državnog se budžeta isplaćuju penzije za preko 13.011 pripadnika tzv. Domovinske vojske, iza kojeg izraza se kriju vojnici oružanih snaga NDH, dakle domobrani, ustaše i oružnici, odnosno njihovi nasljednici. Republika Hrvatska tim je pripadnicima kvislinških snaga poglavnika Ante Pavelića dala mirovinska prava 1993. godine, izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, gdje se oni sakrivaju pod izmišljenim nazivom Domovinske vojske, a među njima su i pripadnici poglavnikova tjelesnog zdruga.

Prema pisanju “Jutarnjeg lista”, ove će godine za njihove penzije biti isplaćeno 348 miliona kuna – iako velika, ta cifra nije do sada najveća, jer su primjerice 2010. bila isplaćena 462 miliona kuna, kada je korisnika bilo 17.812. Navedenim zakonom iz 1993. vlasti nekadašnjeg Titovog generala Franje Tuđmana omogućile su Pavelićevim vojnicima da im se svaka godina provedena u oružanim formacijama NDH računa kao dvije godine radnog staža, kao i svaka godina koju su nakon 16. maja 1945. proveli u zarobljeništvu, gdje su se mnogi od njih našli zbog počinjenih zlodjela. Za razliku od njih, za partizane, na čijoj se borbi deklarativno zasniva moderna Hrvatska, računanje staža završava u maju 1945.

Zanimljivo je da, kako piše spomenuti list, Pavelićevi vojnici svoj status u Zavodu za mirovinsko osiguranje reguliraju pomoću potvrda dviju svojih veteranskih udruga, Društva ratnih veterana Hrvatski domobran i Društva bivših vojnika regularne hrvatske vojske. Ipak, neki su to riješili po starom dobrom običaju – uz dva svjedoka.

Prema podacima Zavoda, penzionirani NDH-ovci čine mali broj od ukupno 165.671 privilegiranih penzionera, čije penzije prosječno iznose 3.929 kune, što je 80 posto više od prosječne 2.233 kune, koliko dobivaju oni koji su penzije stekli svojim radom. Penzije zbrinutih vojnika NDH prosječno su za 500 kuna manje od partizanskih, ali to ne mijenja ništa na činjenici da ova država već 20 godina smatra kako su ih borci Pavelićevog kvislinškog i fašističkog režima svojom borbom zaslužili. Utješno može biti jedino što se iz podataka Zavoda primjećuje kako se takvih penzija iz godine u godinu isplaćuje sve manje, iako se iz aktualnih događaja oko ćirilice vidi kako su tekovine za koje su se oni borili u modernoj Hrvatskoj ne samo službeno priznate, nego itekako žive.

Nenad Jovanović

Katran & perje

Ministar Hajdaš Dončić na braniku domovine

Džabalesku trgovina

Rumunjskom tajkunu ne sviđaju se neke obaveze HŽ Carga, prvenstveno goleme potencijalne naknade zbog navodnih nezakonitih otkaza. Otkrivena je i nečuvena činjenica da zaposlenike štiti kolektivni ugovor 

Ministar prometa, veza i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić ponadao se da će rumunjskoj Grampet grupi utrpati 75 posto udjela u megagubitašu HŽ Cargu. Međutim, opet se pokazalo da ne postoji privatna firma koja ne bi htjela lovinu maznuti džabalesku. Rumunji su trebali iskrcati 140 milijuna eura, ali su se predomislili nakon obavljenog dubinskog snimanja kaosa, koji zaslugom države vlada u čitavim Hrvatskim željeznicama, a napose u Cargu.

U međuvremenu je došlo do drame u samoj Rumunjskoj. Tamo je država zbog opasnosti stvaranja monopola stopirala prodaju vlastitog željezničkog teretnog prometa istoj grupaciji, u vlasništvu bivšeg sakupljača sekundarne sirovine, lokalnog tajkuna Gruice Stoice. Njega, kao i sve poštene investitore, bije glas da je kriminalac, a kad tamo – čovjek je uz naporno vođenje koncerna lijepo završio i strojarski fakultet. No zlonamjerni mediji pišu da je pod istragom rumunjskih službi zbog utaje poreza i privatizacijskih prijevara.

Bez obzira na to što Rumunjska s njima ima problem, tamošnja ministrica prometa kolegu Hajdaša Dončića dobrohotno upozorava da je Grampet grupa “izvanredna prilika” za rješavanje hrvatskih željezničkih muka. Stoica je u međuvremenu također pritisnuo našu Vladu, zaprijetivši joj da ima ispuniti skromnih tridesetak dodatnih zahtjeva ili će, u protivnom, cijelu Hrvatsku šutnuti kao staru kantu.

Rumunju se ne sviđaju neke obaveze HŽ Carga, prvenstveno goleme potencijalne naknade zbog navodnih nezakonitih otkaza, nakon što je čak 1.500 pohlepnih radnika podnijelo tužbe. Otkrivena je i nečuvena činjenica da zaposlenike štiti kolektivni ugovor. Također se i dug Carga od raspisivanja natječaja popeo za dodatnih dvadesetak milijuna kuna. Inače, lokomotive Carga jedva da voze, a radnici jedva dobivaju plaće sa zakašnjenjem, dok je 750 radnika proglašeno viškom. Hrabrog prometnog ministra ucjene nisu zabrinule, pa je potencijalnim partnerima odlučno zaprijetio.

“Oštro sam od njih zatražio da ubrzaju izradu poslovnog plana kako bi se cjelokupni proces potpisivanja kupoprodajnog ugovora ubrzao. Oni su mi obećali da će plan biti završen do petka ili ponedjeljka”, rekao je Hajdaš Dončić prošlog petka. Ili ponedjeljka.

Petar Glodić