Jagoda Milidrag Šmid: Diskriminacija je ugrađena u zakone

Foto: Jovica Drobnjak

S Jagodom Milidrag Šmid, dugogodišnjom sindikalisticom, feminističkom aktivisticom i članicom novoosnovane Ženske fronte za radna i socijalna prava, što okuplja udruge, organizacije i sindikate koji su odlučili reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, razgovarali smo o izmjenama radnog zakonodavstva, skorašnjoj mirovinskoj reformi i posljedicama svih tih promjena po društvo, a posebno po položaj žena.

– Novi Zakon o radu, koji bi trebao biti usvojen do kraja godine, posebno će pogoditi žene, zaposlene ili nezaposlene. Deregulacija i fleksibilizacija imaju direktne posljedice po mirovinski sustav, a poznato je da je opća stopa siromaštva kod žena veća od one kod muškaraca. Planetarno gledajući, tipično lice siromaštva je lice starice. Kao ljudska bića, kao žene i aktivni članovi društva, trebamo dići glas i reći nešto u ime onih koji su ucijenjeni nesigurnošću, radnom egzistencijom, nezaposlenošću i besperspektivnošću – kaže na početku.

Unaprijed potplaćene

Žene u Hrvatskoj čine 45 posto radno aktivnog stanovništva, što je na razini prosjeka Europske unije. Od tog je broja njih gotovo 80 posto zaposleno u zdravstvu i oko 70 posto u obrazovanju. Kako vidite budućnost tih sektora u kojima prednjači ženska radna snaga nakon što počne primjena novih zakonskih akata?

Žene su na tržištu rada segregirane u svim uslužnim djelatnostima, pa tako i u zdravstvu i obrazovanju. Upravo u tim djelatnostima, a to nije samo specifikum Hrvatske, cijena rada pada i naravno da su žene pogođenije. Pokojna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik provela je 2011. godine anketu u petsto najuspješnijih hrvatskih tvrtki, kojoj se odazvalo 85 posto poslodavaca. Pokazalo se da je u tim tvrtkama zaposleno samo 35 posto žena, što je puno niži udio od onog u ukupnoj zaposlenosti. To govori o svojevrsnoj diskriminaciji žena, iako su, gleda li se globalno, žene koje sudjeluju na tržištu rada obrazovanije od muškaraca. Ženska fronta želi ogoliti priču vezanu uz žene i njihov položaj na tržištu rada i kasnije u mirovini te upozoriti na zamke koje ih čekaju. Jer u novu je zakonsku regulativu ugrađena diskriminacija, kojoj su već sada izložene mlade osobe oba spola.

Govorimo li o radnom zakonodavstvu, diskriminacija je prisutna u cijeloj Uniji. Prema kome i s kakvim mjerama bi trebalo ići kada je riječ o segregaciji ne samo ženske populacije u pojedinim sektorima?

Priča o diskriminaciji jako je triki zato što, na neki način, egzistira strukturalna diskriminacija, koja nije jako vidljiva. Nama nedostaju istraživanja u tom smislu, ne razumijemo što znači jednaka plaća za rad jednake vrijednosti, gdje su žene unutar sektora segregirane kao tajnice, sekretarice, javne službenice… Istraživanje koje je prije dosta godina provedeno u Londonu pokazalo je da su žene unaprijed potplaćene jer se ne vrednuju njihove specifične komunikacijske vještine i znanja kojima raspolažu i koja su naknadno stekle u radu sa strankama. Takva je praksa dio ekonomske neoliberalne doktrine i mislim da na duge staze to neće ići. Nadam se da će neke druge generacije doživjeti kolaps te doktrine, koja osiromašuje jako širok krug stanovništva i dehumanizira društvo, razarajući njegovo socijalno tkivo. Zgodno je kako međunarodne financijske institucije i EU pričaju svoju priču, a socijalne posljedice, kao dio odgovornosti, prepuštaju nacionalnim vladama. Iz toga se rađaju osiromašenje i besperspektivnost, razvija se tjeskoba, ruši solidarnost među ljudima, raste bešćutnost; ljudski se potencijal gubi u potrebi da se preživi.

Ljudi sada naveliko prihvaćaju bilo kakve, uglavnom nesigurne oblike rada, dok se u javnim službama insistira na autsorsingu, dakle prepuštanju dijela njihovih poslova specijaliziranim (privatnim) tvrtkama. Kako vidite najavu ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da je fleksibilizacija rada jedan od najvažnijih dijelova reforme, čime bi se trebala smanjiti nezaposlenost?

Činjenica je da ljudske potrebe poput zdravlja i obrazovanja postaju prilike za privatni biznis i to je dio ideologije financijskoga kapitalizma. Kada vam pak kažu da bi rad na pola radnog vremena (part tajm džob) najviše trebao odgovarati ženama zbog njihovih obiteljskih obaveza, to zapravo znači da država unaprijed odustaje od javnih servisa zaposlenoj obitelji i, posljedično, donosi retradicionalizaciju društvenih odnosa: ženi je mjesto u kući, njezina je briga prvenstveno da bude njegovateljica, kuharica i spremačica, pa bi joj takva vrsta posla trebala odgovarati. Ironično rečeno, može joj odgovarati ako je udana za ministra ili europarlamentarca, pa joj posao dođe kao hobi. Većina žena ne može živjeti od plaće koju donosi posao na pola radnog vremena, a tu je i pitanje mirovine. Istraživanje koje je provedeno u Španjolskoj – a tiče se samohranih majki koje su radile po dva-tri posla po tom modelu – kaže da im radno opterećenje nije iznosilo 40, nego 54 sata tjedno. Čitava povijest radničkog i sindikalnog pokreta ostala je u prašnjavim ladicama jer sada nemate određenu klasu proletarijata, nego klasu prekarijata vrlo heterogenog sastava, od doktora znanosti do ljudi koji nemaju adekvatnu kvalifikaciju.

Apatičniji smo od Poljaka

Kakva su iskustva europskih sindikalista po pitanju radnog zakonodavstva? Znamo da su u Sloveniji 2010. referendumom odbili zakon o malim, tzv. povremenim poslovima, koji je trebao poslužiti, navodno, za sprečavanje rada na crno i povećanje zaposlenosti. Slovenski put slijedile su Češka i Mađarska…

Što se tiče privremenih i povremenih poslova (mini džobs), iskustva sindikalista iz Njemačke i Austrije, koje smo nedavno imali priliku čuti, takva su da se navedeni ciljevi ne ostvaruju. Sindikalisti smatraju da je to loše, uz drastične socijalne posljedice. Riječ je o poslovima s vrlo niskom plaćom, a ideja je bila da budu most prema trajnijim oblicima zapošljavanja. Međutim, ispalo je da ljudi ostaju zarobljeni u tom obliku niskih plaća u modelu zapošljavanja koji se, jer to odgovara poslodavcima, nevjerojatno raširio, pa i u Njemačkoj koju smatramo civliziranijom zemljom. To je zamka i jamči bijedu u starosti. Prema tome, ne vidim razlog da ne uvažimo tuđa iskustva. Naši sindikalisti su izašli iz radne grupe koja pregovara o privremenim i povremenim poslovima, jer Vlada njihove argumente oko tih negativnih iskustava naprosto nije slušala. Ne razumijem takvu vrstu autizma naših vlastodržaca.

Ima li kakve šanse da slijedimo slovenski primjer oko referenduma po tom pitanju? Osim toga, na varšavskim ulicama ovih dana stotine tisuća radnika traži ostavku vlade zbog najava izmjena zakona o radu, uz ostalo i zbog povećanje granice za odlazak u mirovinu na 67 godina, što je najavljeno i kod nas?

Uvjeti za referendum – koji zapravo osiguravaju monopol na odlučivanje političkoj kasti – jesu skupiti potpise deset posto biračkog tijela i točno formulirati pitanje, da ga Ustavni sud ne bi srušio. Ako postavite tako visok cenzus, onda je to gotovo nemoguće. Mislim da bi taj cenzus u ime demokratičnosti trebalo sniziti. Naravno, korpus ljudskih prava ne bi smio ići na referendum. Ljudska prava ili prava manjina ne mogu biti samo stvar većine. Mi smo, za razliku od Poljaka, preapatični. Ljudi su zatvoreni u vlastite nesreće i traže solidarnost u krugu uže obitelji. To je jedan od razloga zašto nema protesta. Ipak, organiziranu akciju treba javno povesti. Mislim da trebamo osnažiti ljude na način da preuzmu kontrolu nad vlastitim životima. Jer ovo su životna pitanja. Zemlju napuštaju visokoobrazovani mladi ljudi, što je nevjerojatan gubitak. Ne volim taj termin, ali ljudski kapital, bitan uvjet ljudskog razvoja i napretka, time se gubi.

Za koga onda ministar Mrsić radi mirovinsku reformu? Najavio je da će osigurati da mirovine iznose 60 do 70 posto prosječne plaće, iako trenutačno iznose 40 posto, iz prvog i drugog stupa. Kako to misli ostvariti?

Intencija Svjetske banke bila je javni mirovinski sustav svesti na socijalnu pomoć za starost, a ti bi onda trebao dobiti ono što ti tvoja banka kapitalizira, što je u prosjeku i realno oko dva do 2,5 posto, a ne 4,8 posto kao što tvrde. To je bankarskom sektoru najunosniji posao. Zabrinjava me drugi paket zakona, čija je intencija da se doprinos za kapitaliziranu štednju poveća. Bankari to već jako dugo guraju i tome se treba oduprijeti. Sindikati su već zatražili ukidanje drugog stupa. Ne znam kako ministar Mrsić misli osigurati ono što je najavio, na temelju kakvih izračuna. Kada radite mirovinsku reformu, morate misliti dugoročno, sa svim posljedicama koje na naplatu dolaze kroz nekoliko desetljeća. Licitirati s dobnom granicom od 67 godina – kada i Njemačka postupnije ulazi u tu priču, a kod nas je očekivani prosječni životni vijek četiri do pet godina niži nego u razvijenijim europskim zemljama – vrlo je neozbiljno. Da ne govorimo da nije dovoljno jasno precizirano koje profesije mogu raditi i poslije 67. godine; osobno, ne bih htjela da me operira neurokirurg te dobi. Činjenica je da dulje živimo, ali i to da je smrt prokleto individualna stvar. Mi se zalažemo za uvođenje kreditinga, što znači pogodovanje ženama zbog njihovih obiteljskih obaveza, besplatnog rada, odnosno tereta profesionalnog i obiteljskog života koji su žene, sasvim sigurno više nego muškarci, nosile na svojim leđima. U nekim zemljama, poput Velike Britanije, snižavanje dobi za odlazak u mirovinu ovisi o broju djece. Tako bi se ženama priznala cijena njihova besplatnog rada, koji se danas podrazumijeva.

Zahtijevate i uvođenje socijalne naknade za umirovljenike koji žive ispod praga siromaštva. U zemljama EU-a, a najradikalnije u Švicarskoj, pojavila se inicijativa da se uvede zajamčeni temeljni dohodak, koji bi se isplaćivao iz državnog proračuna. Potpisi o tome sasvim se dobro skupljaju i u Hrvatskoj. Je li to možda budući model i rješenje?

Kada bismo preračunali, kod nas bi od rođenja do smrti svaka osoba primala 1.300 kuna, a prag siromaštva prema metodologiji Eurostata za jednočlano je kućanstvo 2.200 kuna. U Hrvatskoj bi ponajprije trebalo ustanoviti što je to minimalni dohodak, ali do toga još nije došlo. U Sloveniji je to napravljeno, pa je njihova minimalna plaća porasla sto eura i na temelju toga su radili zakon o socijalnoj skrbi. U svakom slučaju, osobama starijima od 65 godina trebalo bi, na temelju imovinskog cenzusa, osigurati nekakav prihod.