Jugoslavenska radnička klasa

Suvremena ljevica, ako je evropska (bilo da je zemlja članica EU-a ili ne), danas je dobrim dijelom izgurana, a manjim se i sama gura, u defanzivnu poziciju obrane ostataka tzv. države blagostanja. A to, u boljim slučajevima, može značiti i ideološki široke mobilizacije sada “lokalnog” stanovništva u borbi za očuvanje javnih dobara, o čemu se i u nas govori kao o mobilizaciji dijelova civilnog društva protiv davanja koncesija za iskorištavanje cesta itd. i sl. No je li to sve što radnička klasa sada može, pa onda i treba činiti? Organizirati se i boriti sindikalno na nivou svojih poduzeća, a u široj zajednici poduprijeti inicijative naprednog civilnog društva, bilo da se radi o javnim dobrima, zaštiti okoliša, rodnim politikama itd. i sl. I po čemu bi to onda bile posebno radničke borbe, a ne borbe hrvatskih građana? Onih koji ponekad baš protiv sebe mobiliziraju “rulju” za koju se, uglavnom prešutno, kao zna da je radničkog i seljačkog podrijetla?

Uostalom, u kakvom su odnosu ova dva pojma, pojmovi radnika i građanina? Što se naše “opće javnosti” tiče, tu sa sigurnošću možemo reći – nereflektiranom. U doba hegemonije liberalnog jezika, čak i u nastupima radničkih sindikata, mogli bismo improvizirati sljedeću “ontologizaciju” koja je na djelu: postoji hrvatska država, u njoj je onaj koji se na vlastitom porodu izjasnio Hrvatom i građanin, a možda su to i neki nehrvati, ako su Hrvatima lojalni. S obzirom na sve rečeno, onda je valjda logično da postoji i hrvatsko radništvo, jer klase su socijalistička izmišljotina (sjetimo se već zaboravljenog “hrvatskog Kardelja” Canjuge i njegovih konstrukta o novom staleškom društvu!), a njega sačinjava većina ovdašnjeg stanovništva koja je “oprirodnila” gornje pretpostavke. I to kako oprirodnila? Ne samo referendumom o samostalnosti, već i krvlju, tim najboljim malterom svake nove vlasti, prolivenom protiv, civilnim govorom napuhano, Velikog Drugog. A ustvari u ratu dijelova do jučer iste, a sada djelomično razbijene, jugoslavenske radničke klase. Pokušat ćemo u ovome što slijedi opravdati izraz “djelomično”.

Tko je dakle taj zadnji rat osmislio? Sigurno ne jugoslavenska radnička klasa sama (u boljoj terminologiji: po sebi i za sebe), pa čak ni samo njezini korumpirani samoupravni predstavnici. Jer kako bismo onda shvatili veliku žurbu na kraju dekadentnog jugoslavenskog sistema da suspendira samoupravljanje gdje god to stigne? Na početku u tvornicama, na kraju u državnim organima federacije. Rat je dakle osmislila (iako je to možda prejaka riječ za često instinktivno djelovanje većine u toj manjini, no instinkti buržoazije nemaju problema s tim da budu ubilački) wannabe domaća buržoazija – koja je stajala u različitim položajima spram vladajućeg sistema. Te različite položaje nastajućih domaćinskih vladajućih kasta uistinu je mogla otvoriti i aktualna rasprava o Lex Perkoviću, kako se u intervjuu baš “Novostima” ponadao Boris Buden, kada naša dirigirana mainstream javnost ne bi bila čvrsto u rukama baš tog sloja.

Kako se u šlampavoj, ali preefikasnoj praksi provodila “do kraja” ta “nacionalizacija” svega, pa i radničke klase Jugoslavije (koju su započele, ali ne i dovršile, “nacionalne” partije SK), znamo svi koji smo bili odrasli u tim vremenima. Ovaj autor promatrao je proces na svom radnom mjestu, na nivou školskih udžbenika, u kojima je radničku klasu, komunističku partiju i druge povijesne subjekte, doslovno brisanjem i ponovnim upisivanjem u iste tekstove, zamjenjivao “hrvatski narod”.

Sigurno, radnička klasa je još u Jugoslaviji i sama sudjelovala – počesto baš kao građani, u nastajućem specifičnom civilnom društvu – u procesu, najprije intelektualnog a onda i realnog, rastakanja vlastite vlasti. Recimo putem kritike (najčešće u obliku ciničnog ismijavanja, i to baš u inteligencije, tih “kulturnih radnika”) društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. No da je ta “kritika” polučila samo, u najmanju ruku, polovične rezultate – pa joj je trebao osnaženi argument rata, ali da ni taj nije bio dovoljan – dokaz su rijetka istinska sociološka istraživanja javnog mnijenja o prirodi privatizacije privrede. Iz njih se vidi da ona za većinu, što znači radničku i deklasiranu većinu, i dan-danas (uz tolike milijarde investirane u pranje mozga da je sada sve u vlasti “hrvatskog/srpskog/slovenskog itd./naroda”) nije legitimna! U nekom iole materijalističkom smislu, to znači da su instinkti radničke klase – usprkos svim višedecenijskim i višedržavnim, a sada i civilnim intervencijama u nju – i dalje ostali jugoslavenski. A to mislimo, naravno, ne primarno u smislu jednog državotvorstva protiv drugih (kada su neki tvrdili i djelovali tako kao da je od Jugoslavije preostala samo “prazna” državotvorna ljuštura, koju mogu zamijeniti druge, nove, jednako “prazne” i početi se puniti, volja za tragičnim sukobom mislila je da je dobila apsolutnu legitimaciju), već u smislu onoga ne sasvim sahranjenog jezika iz kojeg potiče i naša sadašnja sposobnost razlikovanja dobra i zla u socijalnom smislu.

Govoreći o Želimiru Žilniku kao problematično “srpskom” filmašu, u upravo objavljenoj knjizi “Uvod u prošlost” novosadske organizacije u kulturi Kuda.org, koju autorski kolektivno potpisuju oni, Boris Buden i Žilnik, Buden (u odlomku koji su prenijeli i neki mediji) predlaže jedan jednostavan misaoni eksperiment. Zamislimo da jedan takav umjetnik kao što je bio Tom Gotovac u jugoslavensko vrijeme pročita negdje da je Žilnik srpski režiser. Reakcija bi bila otprilike: “Ma daj, nemoj me jebat’ u zdrav mozak!” Zašto bi danas mi, pita se Buden, suvremenici događaja koje u svojim filmovima tematizira i stvara Žilnik, a koji ih i sada “konzumiramo” u cjelini istoga prostora kao i prije, morali doživjeti sebe u ladicama “nacionalnih kultura”, koje nikada nisu postojale? Buden bi, u skladu sa svojom trenutnom pozicijom “života nakon društva”, pa i “nakon ljudi”, vjerojatno bio skeptičan spram naše analogije koja širi upitanost iz kulture u “izvankulturnu” socijalnu stratifikaciju društva.

No što nas priječi da se pitamo sljedeće: zbog čega bi danas radnička klasa ovoga prostora morala doživljavati sebe kao “hrvatsku/srpsku/slovensku itd.”? (Zašto to hoće kompradorska buržoazija, sasvim je jasno). Zbog tolikih mrtvih i raseljenih? Pa baš zato ne! I što bi rekla jugoslavenska radnička klasa, prije svoje djelomične ali nikada potpune dekadencije, da za trenutak može ocjenjivati taj preobražaj? Ne moramo se složiti s tezom da je jedini vid prošlosti koji nam je još dostupan njezina kulturna forma, no da prošlost koja nije prošla sve više izmiče kontroli “nadležnih” i slobodno se valja ulicama, to je šansa da je, zajedno s Budenom, ponovno uzmemo u svoje ruke.