Koliko sluha, toliko klasike

Listopad je najtočniji mjesec za dijagnozu zagrebačke kulturne produkcije. Ako je riječ o upadljivosti, govorimo o porastu kvalitetne koncertne produkcije tzv. ozbiljne glazbe. Jedan festival komorne glazbe i tri orkestralna koncertna ciklusa različitih producenata vezanih uz Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”, koji su nakon nekoliko godina oscilacija u programskim strategijama i financijama postigli startnu stabilnost.

Kakva je mjera skromnosti ili racionalizacije poslovanja koncertnih institucija i kako kontekstualno stoji taj pogon? U kakvom se obliku može održati u politici projektne a ne više institucionalne kulture, kakvu zagovaraju kulturne politike EU-a i mogu li se kulturne “firme” u vlasništvu Grada Zagreba nadati komociji hladovine u vrijeme rasapa Holdinga? Ima li dakle Milan Bandić sluha za muziku?

Najprije rakurs marljivoga izvaninstitucionalnog pješaka u kategoriji koncertnih produkcija: Dalio Despot, član umjetničke organizacije Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe (violinistica i njegova supruga Susanna Yoko Henkel te producentica Dina Puhovski zaokružuju članstvo), vidno je zadovoljan osmim izdanjem ZagrebKoma, koji je od 11. do 16. listopada ispunio dvoranu Hrvatskoga glazbenog zavoda. Festival je doista vrhunski, jedan od najboljih u Europi. Despot ima sreću što muzičari svjetskog renomea pristaju, iz prijateljskih motiva i “fenomenalne festivalske atmosfere u Zagrebu”, svirati za cijenu koju iz diskrecijskih razloga ne želi isticati. To se oduvijek drži posprdnom činjenicom, pa se Despot godinama nateže za sredstva s gradskim Uredom za kulturu, uz “optužbe” da se “ne bavi promocijom domaćih glazbenika, ergo mu ne treba domaći novac” i da je “ionako privatnik, pa neka gura svoju inicijativu, svaka mu čast”.

Usprkos tome, ZagrebKom (ili, za cinike, festival “Despot i prijatelji”, s aluzijom na propali koncept “Rahlina i prijatelja”) punim je dvoranama privolio gradske operativce za ovogodišnju glatku financijsku potporu: za šest koncerata međunarodnog tipa dobio je 300 tisuća kuna iz gradskog budžeta i 50 tisuća kuna iz Ministarstva kulture. Iznos ne pokriva troškove, pa se Despot snalazi uz sponzore, jedva. “Ali snašao se”, reći će se, “i snaći će se on i dalje.” U tome je poanta privatnoga, skočnog poduzetnika. Takav mora pristajati na lihvarske uvjete najma u institucijama, mora taktično pregovarati da mu se ne smanji minimum javne potpore, mora pristati na objašnjenje iz kabineta kulture po kojemu kultura nije uvozni nego u pravilu izvozni proizvod “naših umjetnika na terenu”. Mnogo toga Despot “mora”, da bi na kraju sezone rekao: “Ponosni smo na ovaj grad, festival predstavlja zagrebačku kulturnu reprezentaciju u svijetu.”

Iz sasvim drugačijeg rakursa gledamo strategije triju koncertnih institucija u vlasništvu Grada: Koncertne dvorane “Lisinski”, Koncertne direkcije i Zagrebačke filharmonije. Sredstva za program su smanjena, ali je egzistencija stabilna. Recesija se osjeća u manjem, ali promišljenijem broju koncerata. Dražen Siriščević, ravnatelj “Vatroslava Lisinskoga”, dvorane koja zapošljava 60-ak radnika, govori da je od 2009. prihod od prodaje ulaznica viši za 70 posto i sada iznosi stabilnih 1.350 pretplatnika. U dvorani od 1.800 mjesta, kaže, “sretni ste ako prodate 200 ulaznica po koncertu u slobodnoj prodaji”. Za ciklus “Lisinski subotom” (“Ratni rekvijem” Benjamina Brittena i nastup Borisa Berezovskoga uz Njemački simfonijski orkestar iz Berlina odlični su startni aduti) Grad je dodijelio 1,1 milijun kuna, što predstavlja pad od 30 posto unatrag tri-četiri godine. Ostatak potrebnih sredstava za puni programski pogon (Siriščević spominje pet do šest milijuna kuna godišnje?!) namakne se iznajmljivanjem dvorane, prodajom ulaznica i sponzorima. “Da bih mogao platiti nastup Joshue Bella, po prijateljskoj cijeni, iznajmljujemo dvoranu. Dani Orisa platit će Bella”, kaže Siriščević.

Ukupan budžet Dvorane “Lisinski” iznosi oko 20 milijuna kuna godišnje, u omjeru 60 posto Grad, 40 posto sponzori. Grad plaća hladni pogon, program i ima kvotu besplatnih termina, u koju se po fantastičnom ključu nisu ugurali neki termini Zagrebačke filharmonije, orkestra koji praktično i faktički stanuje u KD-u. “Došli smo do apsurda po kojemu moram naplatiti nekoliko stotina tisuća kuna duga od najma dvorane u vlasništvu Grada instituciji koja je u vlasništvu Grada”, objašnjava Dražen Siriščević. A Zagrebačka filharmonija, orkestar i producentska kuća u jednom pogonu, koja je spektakularno otvorila koncertnu pretplatničku sezonu ne (naravno) svojim nastupom, nego Bečkom filharmonijom s dirigentom Lorinom Maazelom, ima oko 130 ljudi na platnoj listi Grada. Dobiva još oko četiri milijuna kuna programskih sredstava iz Grada koja se pak, po slobodnoj ali logičkoj procjeni, u pravilu troše na honorare dirigenata i solista.

Koncertna direkcija Zagreb, treća institucija u vlasništvu Grada, koja je izvrsno počela svoj ciklus “Svijet glazbe” rasprodanim koncertom Jevgenija Kissina i nastupom Saske državne kapele na čelu s dirigentom Myung-Whun Chungom, ima razloga za nezadovoljstvo u radu s Dvoranom “Lisinski”. “Osjećamo se ondje kao trinaesto prase. Najam dvorane, ako ne upadamo u kvotu besplatnih gradskih termina, stoji nevjerojatnih deset tisuća eura. Za usporedbu, dvoranu Kolarac ili Cankarjev dom možete dobiti već za 1,5 tisuća eura”, govori ravnatelj Koncertne direkcije Josip Nalis. Direkcija koja zapošljava svega 19 ljudi (“Od kojih se svi bave producentskih poslom”, kaže Nalis), osim “Svijeta glazbe” za koji od Grada dobije 1,1 milijun kuna, organizira oko 300 različitih gradskih kulturnih događaja, za što ima ukupan programski budžet od oko deset milijuna kuna. Direkcija vuče dug od četiri milijuna kuna “koji ne može pokriti tekućom proizvodnjom”, kako kaže Nalis. Njegova ideja o suradnji i strateškom planiranju zajedničke sezone, odnosno spajanju Koncertne dvorane i Direkcije, po kojoj bi menadžment pripao “nama jer imamo više takvog kadra”, nije dočekana ovacijama u “Lisinskome”. Nalis jedini, čini se, razmišlja o smislu održivosti hladnog i “vrućeg” kulturnog pogona, jer nema vlastiti orkestar i ne može živjeti od rente institucionalnog prostora.

Rentijerstvo institucija i/ili program? Problem ne izgleda tako komplicirano, ali što ćemo kad gradska adresa šuti.