Križari kapitalizma

Prošle srijede u Sjedinjenim Državama završena je politička i fiskalna kriza bez presedana, nastala zbog odbijanja opozicijske Republikanske stranke da izglasa proračun koji je predložila vlada, a koji je uključivao i financiranje zdravstvene reforme. Zbog toga je rad dijela državnih institucija 16 dana bio prekinut, pa stotine tisuća radnika u federalnim službama nije radilo. Zbog zatvaranja turističkih institucija, poput nacionalnih parkova, izgubljene su 24 milijarde dolara, a zaustavljeni su i socijalni programi za siromašne obitelji i djecu. Donji dom američkog Kongresa, u kojemu većinu čine republikanci, vladu je pokušao prisiliti da poništi Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti tako što je odbijao vladin prijedlog da se proračunski deficit riješi podizanjem zakonskog ograničenja zaduživanja, bez kojega država ne bi na vrijeme mogla ispunjavati svoje financijske obaveze. No budući da vlada nije popustila, republikanci su na koncu odustali i s demokratima ishodili dogovor prema kojemu će se limit na zaduživanje privremeno podignuti do 7. veljače, a dvostranački će odbor do sredine prosinca izraditi novi prijedlog proračuna, vodeći računa o smanjenju proračunskog deficita i državnog duga.

Zdravstvena reforma predsjednika Baracka Obame nije zaustavljena, no zbog izostanka konsenzusa o proračunu na snagu su stupili automatski rezovi koji podrazumijevanju smanjenje domaće potrošnje za područja kao što su obrazovanje, socijalni programi i otvaranje novih radnih mjesta, te podjednak iznos iz proračuna za obranu. Dan nakon “otvaranja” vlade postalo je jasno da “velike pogodbe” oko proračuna neće biti, drugim riječima niti će demokrati pristati na radikalne rezove socijalnih programa, niti republikanci na radikalno povećanje poreza, no reforme će se ipak provesti. Ukoliko ni do siječnja ne dođe do dogovora, iduće godine na snagu će stupiti nova runda rezova, no kako demokrati žele pokrenuti domaće investicije, a republikancima se ne sviđa ideja o značajnom rezanju sredstava za vojsku, pretpostavlja se da će do kompromisa ipak doći.

Nakon što je kriza privremeno zaustavljena, američki liberalni mediji danima su analizirali ove događaje, pokušavajući proniknuti u motive destruktivnog ponašanja republikanaca. Mnogi su primijetili da je prekid rada vlade bio protuustavan, s obzirom na to da je Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti dvaput prošao izglasavanje u Kongresu, da ga je potpisao predsjednik države i odobrio Vrhovni sud, te da je Kongres ustavom obavezan provoditi zakone koje izglasa. Neki od njih na republikance su osuli teške riječi, primjerice Benjamin Wittes iz utjecajne organizacije Brookings Institution, koji je rekao da je (republikanski) Kongres “najveća globalna opasnost nacionalnoj sigurnosti SAD-a”. Dnevni list Houston Chronicle retroaktivno je povukao svoju podršku senatoru Tedu Cruzu, jednom od kolovođa “zatvaranja” vlade, koju mu je javno dao na prošlogodišnjim unutarstranačkim izborima. Čak su i neki ugledni članovi stranke, poput Johna McCaina i Lindseyja Grahama, izjavili da je stranka “pretjerala”, a da tako misli i većina građana potvrđuju recentne ankete, primjerice ona organizacije Pew Research, u kojoj 74 posto ispitanih smatra da sadašnji članovi Kongresa ne bi trebali biti ponovno izabrani, ili medijskih kuća NBC News i Wall Street Journal, u kojoj je 70 posto ispitanih reklo da je republikancima vlastiti politički program važniji od interesa zemlje. U anketama najlošije prolazi takozvani Tea Party, ekstremno desno krilo Republikanske stranke, koje se ujedno smatra i ključnim uzročnikom aktualne političke krize, ali i svojevrsne frakcijske borbe koja je, prema nekim autorima, toliko uzela maha da Amerika više nema dvostranački sustav.

U internetskom magazinu Slate njegov glavni urednik Jacob Weisberg tvrdi da posljednjih 20 godina američku politiku definira “republikanski revolt”, počevši od izbora Billa Clintona za predsjednika države 1992., kada je tadašnji predsjednik Kongresa, republikanac Newt Gingrich, etablirao “nesuradnju kao definirajući stav” i osmislio taktiku protivljenja podizanju limita zaduživanja. Tadašnji krajnje desni republikanci, piše Weisberg, razvili su i “strukturu poticanja ekstremističkih stavova” pojedinih političara i iscrtali izborne jedinice na način da na unutarstranačkim izborima više nije bilo potrebno pridobijati neodlučne delegate, već su umjesto toga civilne organizacije javno napadale umjerenjake, a ekstremisti ostatku stranke nametali svoje protukandidate. Iz toga se na koncu izrodio i Tea Party, čiju nominaciju Sarah Palin za predsjedničku kandidatkinju Daniel Altman sa Sveučilišta New York vidi kao prvi pokazatelj da je srednja struja republikanaca počela gubiti kontrolu nad strankom. Altman piše da su republikanci neformalno podijeljeni u dvije stranke, jednu koja čini većinu i raspoređena je u oba doma Kongresa, i drugu koja se sastoji od 50-ak članova Donjeg doma i šačice senatora, ali je podjednako moćna kao ova prva.

Na portalu Open Democracy feministička autorica Meredith Tax pobrojala je medijske analize recentne krize i ponuđena objašnjenja o tome tko je krizu orkestrirao razvrstala u tri kategorije. Prema prvoj skupini analitičara, krizu su proizveli libertarijanski naftni magnati koje predvode braća David i Charles Koch iz Kanzasa, vlasnici druge najveće privatne kompanije u Americi. Oni vjeruju u niske poreze, nisku socijalnu zaštitu i deregulaciju tržišta i zaštite okoliša, a često ih se spominje kao primjer ogromne moći kapitala u politici, naročito nakon što je Vrhovni sud 2010. ukinuo vladinu odredbu o ograničenju korporativnih donacija u političkim kampanjama. Braća Koch financijeri su organizacija Americans for Prosperity i Heritage Action, koje se protive zdravstvenoj reformi, no ipak su se javno ogradili od metode blokiranja rada vlade, ali tek kada je ona zaprijetila bacanjem američke ekonomije u kaos. U nedavnom istraživanju New York Timesa tvrdi se da je plan za sprječavanje financiranja Obamine zdravstvene reforme u proljeće ove godine osmislio nekadašnji državni odvjetnik Edwin Meese, dok su za medijsku kampanju bile zadužene spomenute građanske organizacije. Pretpostavlja se da su neprofitne organizacije povezane s Kochovima distribuirale više od 200 milijuna dolara za propagandne aktivnosti usmjerene protiv zdravstvene reforme.

Analitičari napominju i da će Obamina zdravstvena reforma smanjiti enormne profite zdravstvene industrije, čiji godišnji prohodi dosežu i do 1,7 bilijuna dolara, jer sustav zdravstvenog osiguranja Medicaid, kojim bi ubuduće trebalo biti obuhvaćeno nekoliko desetaka milijuna ljudi više, s industrijom obično ispregovara i do deset puta niže cijene pregleda i lijekova od onih koju plaćaju građani osigurani preko poslodavca. Iz istog razloga, spomenute neprofitne organizacije nakon prošlotjednog završetka krize nastavile su kampanju lobiranja u pojedinim državama, s obzirom na to da je Ustavni sud prošle godine odlučio da federalna vlada nema pravo države prisiljavati na proširenje programa Medicaida. Federalna vlada, međutim, državama koje pristanu davat će izdašne subvencije, zbog čega je većina republikanskih guvernera ipak sklona reformi, pa ultrakonzervativci smatraju da je borba još daleko od završene.

Prema drugoj skupini analitičara, svoje prste u aktualnoj krizi imaju “južnjačke oligarhije”, potomci robovlasnika koji strahuju od promjene demografske slike na štetu bijelih muškaraca i žele zadržati kontrolu nad svojim lokalnim carstvima, do te mjere, kako je rekao poznati televizijski komentator Bill Moyers, da su spremni na “odcjepljenje drugim sredstvima”. Michael Lind na portalu Salon opisuje ih kao one koji “nisu superbogataši iz Silikonske doline ili s Wall Streeta, nisu milijarderi nego milijunaši koji vode građevinske i automobilske biznise, a ne multinacionalne korporacije” i čine “drugi ešalon na nacionalnoj, ali prvi na lokalnoj razini”. Republikanci u Donjem domu Kongresa odlučili su da neće podržati Obamin prijedlog proračuna nakon što je 80 njihovih zastupnika poslalo pismo s tim zahtjevom predsjedniku Donjeg doma Johnu Boehneru. Magazin New Yorker analizirao je demografiju izbornih jedinica iz kojih ti zastupnici dolaze i došao do sličnog zaključka kao Lind. Polovica njih, naime, živi na jugu SAD-a, četvrtina na srednjem zapadu, a ostatak na ruralnom zapadu, a zajedno čine 18 posto svih zastupnika Donjeg doma i trećinu republikanskih zastupnika u tome tijelu. Svi osim jednog su bijelci, svi osim četiri muškarci, a u njihovim izbornim jedinicama na prošlim predsjedničkim izborima republikanac Mitt Romney prosječno je imao 23 postotka više od Baracka Obame. Iako ih autor naziva manjinom, oni predstavljaju 58 milijuna ili 18 posto američke populacije, no za njih je glasalo znatno manje birača, njih 14,5 milijuna.

Treća skupina analitičara odgovornost za krizu pripisuje kršćanskim fundamentalistima, primjerice metodistički pastor Morgan Guyton koji analizira teokratski pokret “dominionizam”. Jedan od propovjednika toga pokreta je otac spomenutog teksaškog senatora Teda Cruza, isturenog lica protekle fiskalne krize. Guyton je prisustvovao većem broju propovijedi Rafaela Cruza, inače kubanskog emigranta, koje je ovaj držao pripadnicima Tea Partyja i drugim organizacijama protivnima Obaminoj zdravstvenoj reformi. Cruz im je govorio da dominionisti očekuju “prijenos bogatstva” odabranim kršćanima, što će se dogoditi zahvaljujući svećenicima, čiji je zadatak “pronositi slavu Boga” i “kraljevima”, kojima je suđeno da “pobijede u ratu i plijen donesu svećenicima kako bi se Božje djelo ispunilo”. Za dominioniste, piše Guyton, državna regulativa tržišta mora potpuno nestati kako bi “Božji bankari” mogli započeti “dolazak mesije”. O bizarnom spoju “kršćanske vjere s jezikom i ikonografijom američkog kapitalizma” pisao je ovih dana i američki novinar Chris Hedges, inače autor knjige o kršćanskoj desnici, za koju smatra da joj je “dovoljna jedna iskra da zapali kršćanski fašizam i dezintegrira ono malo što je ostalo od anemičnog američkog otvorenog društva”. Uspoređujući američku kršćansku desnicu s egipatskim Muslimanskim bratstvom, pokretom koji “želi doći do političke moći kako bi razmontirao sekularnu državu”, Meredith Tax spominje i izjavu Michele Bachmann, još jedne republikanke ključne u kreiranju fiskalne krize, koja je Obamu optužila da u Siriji naoružava Al-Kaidu. Za Michele Bachmann, međutim, to je dobro jer “nagovještava kraj svijeta”, koji dominionisti priželjkuju jer će nakon njega nastupiti kraljevstvo Božje.