Luka Bekavac: Nastavljam sličnim, dakle drugačijim putem

Luka Bekavac (1976.) predaje teoriju književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Široj čitalačkoj publici postao je poznat prvim romanom “Drenje” (Profil, 2011.), kojim je uzbudio uspavane kriterije domaće proze. Njime je doslovno osvojio književnu kritiku, a roman je bio nominiran za niz regionalnih književnih nagrada. “Viljevo” (Fraktura, 2013.) je (bastardni) nastavak “Drenja”, dugoočekivani autorov drugi naslov kojim je, kako se popularno ali i sasvim točno kaže, sigurno opravdao, a u mnogočemu i nadmašio čitateljska očekivanja. Razgovaramo o motivima i idejama “Viljeva”, stigli smo dotaknuti tek neke od njih.

Navikli smo da u književnoj tradiciji romani započinju izgubljenim rukopisom, a kod vas su izgubljeni – glasovi. Što književnost ima sa zvukom? U svom prvom romanu “Drenje” katalogizirali ste zvukove prirode, uveli nas u kvalitetu “akustičkog poremećaja” na snimkama i pripremali ekspoziciju velike teme: zvuka u romanu, kao njegove primarne kvalitete. U kojoj ste mjeri “kalkulirali” o “Viljevu” pišući prethodni roman? Koji su konkretni motivi inspirirali zvučnost u tekstu?

“Viljevo” se dobrim dijelom bavi posredovanjem glasova, bilo putem tehnički neispravne, danas pomalo antikne opreme, bilo netipično organiziranim “okultnim” procedurama, no čini mi se da je problemom zvuka bilo snažnije obojano “Drenje”. S jedne strane, tamo je zvuk bio važan kao element fizičke prijetnje – osjetilni faktor koji djeluje, i to na najekstremnije načine, kad ga ne čujemo. S druge strane, on je poslužio i kao “maketa” ideje o svjetovima kao međusobno izoliranim frekvencijskim pojasevima, te šumu kao radikalno drugačijem “prostoru” između njih. Mislim da se, barem u ovim romanima, najjača veza zvuka i pisanja nalazi upravo u toj “ontološkoj” organizaciji svijeta teksta. Nisam išao tako daleko da pokušam izgraditi dodatnu, “subliminalnu” sferu zbivanja i na području čisto zvukovne razine romana, iako se nekim čitateljima učinilo da i na njoj prepoznaju određene efekte! Ali ostavimo li zvuk po strani, “Drenje” i “Viljevo” umnogome su bili planirani paralelno; neki dijelovi “Viljeva” relativno su detaljno osmišljeni i prije “Drenja”, a pisao sam oba teksta nadajući se da će svaki funkcionirati kao zasebna cjelina, uz mogućnost produbljivanja interpretacija i obogaćivanja šire slike u paralelnom čitanju.

Imena “suzvučna” s idejama

Naslovi romana imena su stvarnih slavonskih mjesta. Kako ste baš te toponime “osudili” na tako snažno distorziran habitus mjesta? Jeste li ih i kako obilazili? Zašto ste baš ondje našli sve elemente fantastične atmosfere koja obuzima čitatelje u oba romana? Reklo bi se: selo, ruralna proza. Ali fantastična ruralnost, može li se i tako?

Radije ne – ta dva pojma, pogotovo zajedno, vuku u smjeru koji mi nije blizak čak ni kao čitatelju, a kamoli kao autoru! Oba su toponima, očito, vezana uz stvarne ruralne prostore Slavonije, Drenje je baranjsko mjesto samo u “Drenju”, no – unatoč nekim drugačijim pretpostavkama – tu svaka veza i prestaje. Nisam ih obilazio jer nikada nisam ni imao namjeru “stvarnosnog” ulaska u njih, a mislim da o tomu svjedoče i sami tekstovi: Drenje je zapravo opisano kao omanji industrijski gradić, smješten u brdski krajolik, a Viljevo kao točka na karti koja je ostala gotovo nenaseljena, fizički svedena na jedno ruševno imanje, pa nekadašnja “ruralna” struktura ostaje gotovo nebitnom. Razlog zbog kojega sam odabrao baš te toponime su – uz nenamjernu ali neizbježnu proustovsku aluziju – imena mjesta. Ne samo da su mi se, u određenom trenutku, učinila “suzvučnima” s nekim idejama, pripovjednim fragmentima, slikama koje su postojale u ranim fazama rada na tekstovima, nego je i koncentrirano “meditiranje” o tim imenima, gotovo poput fiktivne “spektralne onomastike” koja se spominje u “Viljevu”, iznjedrilo neke nove, ponekad neočekivane detalje, opise, pa i tematske lance.

Priča o dvije sestre, protagonistice koje funkcioniraju kao strukturna spona s enigmatičnom “katastrofom” iz prethodnog romana, posebno je intrigantna zbog načina pripovijedanja, na “radioamaterski”, punktiran način. Unatoč strukturnoj složenosti prostora i vremena, njihovi su likovi jasni, gotovo filmski. Otkud uporište za takve sudbine i takav način izlaganja?

Teško je ukratko navesti odakle sve dolaze ideje i materijali kojima su sestre i njihov svijet oblikovani, no proces tog oblikovanja bio je najzahtjevniji dio pisanja “Viljeva”. Tekst je nastao kao relativno konvencionalan i linearan monolog, ali trebalo je uspostaviti točku promatranja koja će “katastrofu” predstaviti s ograničenjima i pogrešnim tumačenjima, a opet imati pristup povlaštenoj perspektivi kroz tajni kontakt s nekim “višim” razinama u hijerarhiji priče. To je ujedno morao biti monolog bez publike, bez intencije da se pripovijeda nekome, pa je tako postupno došlo do oblika svojevrsnog “audio-dnevnika” koji je tražio potpunu reorganizaciju postojećeg teksta: ključni elementi priče nisu se smjeli privilegirati, neke se važne teme nisu mogle objašnjavati, morala se demontirati logička i kronološka sukcesija izlaganja, drugim riječima, trebalo je stvoriti dojam svojevrsne verbalne a ne pisane improvizacije u kojoj “publika”, dakle sama govornica, ionako već sve zna, te nema potrebu baš sve izreći. Usporedno je jačao i metatekstualni moment, uloga magnetofona kao posrednika, a samoga monologa kao transkripta – u tekst su upisane i tehnike snimanja, tišine, smetnje, šumovi i potpuni prekidi: razmješteni sustavno, ali uz dojam nasumičnosti. Tako je, nakon dvadesetak različitih verzija, nastao konačan tekst koji se čini prilično fragmentarnim ali, s obzirom na sve navedeno, više-manje prirodnim.

Pseudoznanstveni zakuci

Treći dio romana, koji je zapravo izvrsna parafraza znanstvene odnosno historiografske rasprave profesora Markovića, prezimena koje se pojavljuje u oba romana, problemski funkcionira na rubu znanosti. Fascinacija bioakustičkim fenomenima i transkomunikacijom postavljena je na solidne temelje stvarnih izvora i bibliografije. Riječ je očito o tipu autorske fascinacije? Dojam je da ste se dobro zabavljali, primjećuje se akademski habitus…

Ta su mi područja višestruko zanimljiva; mislim da se “fantastična” strana ovih romana prije može pripisati čitanju nekih zakutaka pseudoznanstvene bibliografije nego “posudbama” iz kanona popularnih žanrova. Pritom nisu presudni “odgovori” koje ta margina nudi, niti omjer njezinog suglasja sa stvarnom znanošću; zanimljivijom može biti njezina pripovjedna dispozicija, njezin kulturni kontekst, njezini specifični nedostaci… U “Viljevu” se igra iz “Drenja” nastavlja – ili ponavlja: popularna fizika koristi se kako bi se opisala slika svijeta koja je ipak bliža religiji ili mitu, a prizma znanstvenog jezika “paranormalnim” fenomenima – umjesto očekivane demistifikacije – donosi auru kredibiliteta. Iz brojnih razloga, čini mi se atraktivnijim pristupiti takvim područjima jezikom “tvrde pseudoznanosti” nego misticizma. Pritom se neki problemi intenziviraju: proliferacija bizarnih termina, teorijskih frakcija, krajnje rizičnih interdisciplinarnih razmjena itd. Većina literature, imena i institucija u “Viljevu” ipak su fiktivni, no ima i stvarnih tekstova koji su – u određenim krugovima – čak i relativno dobro poznati. Hipertrofija takvih podataka u finalu romana nema cilj građenja nekakvoga “klimaksa”, nego stvaranja dojma neposredne blizine “rješenja”, koje ipak ostaje uskraćenim upravo zbog kvantitativnog otpora materijala.

Što je profesor Marković iz “Drenja” profesoru Markoviću iz “Viljeva”?

Najjednostavnije, oni su otac i sin: u “Markoviću”, poglavlju “Viljeva”, središnji tekst piše Josip Marković, a prevodi ga i ekstenzivne posthumne komentare dodaje Stjepan Marković, otprije poznat iz “Drenja” (i “Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku”). Činilo mi se korisnim kroz njih razdvojiti i dvije razine priče: jednu koja je osobnija, koja poziciju sudionika i svjedoka smatra prednošću, te je prije memoarska nego znanstvena kao kod Josipa M., te drugu koja je uglavnom impersonalna, naknadna, teorijska, te želi djelovati kao “korektiv” starog, pomalo sentimentalnog rukopisa. Nova “znanost”, čiji je predstavnik Stjepan M., nastupa gotovo autoritarno i pokušava svojom monstruoznom erudicijom više-manje pregaziti svoj hipotekst, sve eventualne kritičare, konkurente, pa možda i čitatelje, no drugi dijelovi priče jasno ukazuju i na njezina brojna ograničenja…

Work in progress

U “Drenju” ste nas navikli na spor ritam, stilizaciju motiva, atmosferičnost otvorenog, kontinuiranu naraciju. U “Viljevu” je stilizacija provedena kroz tri glasa, tri različite vrste teksta s tri vrste ritmičnosti, atmosferičnost zatvorenih prostora i sinkroniju. Riječ je uvelike o usložnjavanju i razradi jedne teme koja teži tipu razrješenja. Kako vidite razlike dvaju romana i u kojem će smjeru ići eventualni kraj trilogije?

Radije razmišljam o tim tekstovima kao o “skupu” nego nizu – dakle bez implikacije redoslijeda i hijerarhija čitanja, nikada nisam imao u planu trilogiju romana. Ako već moramo povezivati te tekstove, lakše mi je gledati “Drenje” i “Viljevo” kao kontrastno postavljen diptih. Sljedeći roman (koji je već napisan) stiliziran je potpuno drugačije od prva dva i mogao bi – unutar istog skupa – biti elementom novoga diptiha, čiji je prvi dio spomenuta “Galerija likovnih umjetnosti”, svojevrstan work in progress, već objavljivan u različitim verzijama, koji se u ovom trenutku sastoji od pet kraćih, kvaziautobiografskih proza.

Kritika će vjerojatno, prvoloptaški, vaš roman okarakterizirati postmodernim. Što književni teoretičar Luka Bekavac misli o “Viljevu” kao mogućem (ili paradigmatskom) postmodernom romanu?

Sve to ovisi o osobnim i kontekstualnim tradicijama čitanja. U nekolicini domaćih kritika “Drenja”, roman se pokušavao svesti na žanrom ponešto “začinjen” stvarnosni stereotip; u drugima se pak komentirao gotovo kao avangardistički “eksces”, nešto jedva čitljivo, do sada neviđeno. Zanimljivo je da su neki kritičari iz Srbije, naprotiv, reagirali na tekst kao “tipičan” postmodernistički rad koji – u kontekstu formalno potpuno “ispražnjene” i intenzivno tržišno orijentirane suvremene književne proizvodnje – zapravo izgleda pomalo retro. To je valjda dio odgovora na vaše pitanje: ovisno o tomu gdje povučete crtu, svaki će tekst biti revival nečega staromodnog i napola zaboravljenog ili inauguracija nečega apsolutno novog. Vjerojatno nije potrebno reći kako se osobno klonim takvih razmišljanja; uostalom, bilo bi na mnogo načina neumjesno i smiješno “analizirati” ili “periodizirati” vlastitu prozu. Istina je da se intenzivno bavim teorijskim radom, no tekstovi o kojima smo razgovarali s njim nemaju izravne veze; ideje i prakse pisanja koje sam u njima pokušao istražiti definitivno nemaju ishodišnu točku u nekoj vrsti “laboratorijskog” eksperimenta. Sve počinje u regijama koje jedva da imaju veze s književnošću, a završava u pokušaju što dosljednijeg profiliranja određenog tipa pisma, kojemu će značajan dio ritma davati kompleksi značenja koje posreduje. “Drenje” je bilo jedno rješenje tog procesa, u “Viljevu” ravnotežu traže tri rješenja, a sljedeći će tekstovi, barem se nadam, nastaviti dalje sličnim, dakle drugačijim putem.